Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Da cijelo vrijeme samo slikam, već bih poludjela. To je užasno individualan i samotan posao

Raskošnom monografijom umjetnica je obilježila 30 godina slikarskog rada
17. studenoga 2020. u 14:47 0 komentara 272 prikaza
Pogledajte galeriju 1/9

Gdje god na njih naletjeli, radovi Nikoline Ivezić odmah će vam upasti u oko. Njezine su bile one poznate, kako ih nazivaju, “prve cice Tvornice”, iznad pozornice tog zagrebačkog kluba, pa i slika iznad šanka u kultnom Limbu, kao i već legendarni golemi Isus s natpisom “Samo vas gledam” u Klubu studenata Filozofskog fakulteta. U umjetničke vode uplovila je još tijekom djetinjstva, jer odrastala je uz pravu kreativnu silu, oca Ivana Ivezića, znanog nam kao autora stotina i stotina omota ploča Jugotona. Danas je, iako joj baš i nije mila ta titula, zovu predvodnicom pop-arta u Hrvatskoj, a nedavno je i monografijom obilježila trideset godina rada. Tu smo svestranu umjetnicu, koja za sebe kaže da ima barem deset zanimanja, posjetili u atelijeru koji se nalazi tik do njene kuće u zagrebačkoj Dubravi i provjerili na čemu sada radi.

U rujnu ste u Art parku predstavili svoju monografiju kojom ste obilježili trideset godina rada. Gotovo cijelu napravili ste sami – kako ste na njoj počeli raditi?

Prije dvije i pol godine slomila sam nogu i nisam znala što bih sama sa sobom. Budući da sam dosta aktivna, mučilo me to što ne mogu ništa raditi, eventualno nešto na računalu… I onda sam počela kopati po svojim starim fotografijama i zaključila da bi taman negdje za godinu, dvije moglo biti trideset godina da radim. Pa sam odlučila složiti monografiju. Malo-pomalo slagala sam te slike, ali te fotografije iz 90-ih bile su bože sačuvaj, sve sam ih morala skenirati i fotošopirati! Tako da je zapravo ispalo da iz tog razdoblja imam najmanje radova, premda sam puno radila, ali teško je bilo doći do dobrih fotografija. Kako se bavim i dizajnom, onda sam cijelu monografiju i dizajnirala. Ali nisam sve radila ja, puno mi je pomogao i moj prijatelj Zvonimir Bulaja koji je i urednik monografije. I nekako smo nas dvoje sve to uspjeli složiti. Monografija bi uskoro trebala stići u knjižare, a može se kupiti i na Amazonu.

Prije ste spomenuli i da ste se isprva htjeli baviti dizajnom, ali ste ipak otišli na Akademiju?

Već u srednjoj Primijenjenoj bila sam na odjelu dizajna pa sam se time mislila nastaviti baviti. Tata mi je grafički dizajner, a u to vrijeme sam ja kao i on radila i za Jugoton, a poslije Croatia Records. Tako da sam se baš time bavila. Ali, eto, na kraju sam završila na Akademiji! Nakon prve godine mislila sam da ću se možda prebaciti, no na kraju sam ostala. Iako sam zaključila da bi mi, i da imam deset zanimanja, slikarstvo i dalje ostalo primarno.

Je li vaš otac Ivan utjecao na vaš interes za dizajn i izbor zanimanja?

Ja sam zapravo uz njega počela raditi taj dizajn i njemu se u jednom trenutku nije više ni dalo raditi pa je rekao: “Daj ti” i davao mi poslove. I tako sam nekoliko godina radila u Jugotonu i Croatia Recordsu, ali prestala sam kad sam trebala diplomirati i primila se fakulteta. Kako smo mi bili te ratne generacije, mogli smo onda i kasniti, prosjek studiranja bio je deset godina! A kad sam završila Akademiju, nastavnički smjer, dvije godine predavala sam u osnovnoj školi. U svakom slučaju ne bih se vratila na taj posao! Bilo je naporno – ako si profesor, primjerice, matematike, dođeš doma, ispraviš zadaće i testove i radni dan je gotov. Ali kada predaješ likovni, onda te apsolutno svi učitelji i nastavnici žicaju da im dođeš urediti prostorije pa na kraju izvan nastave radiš trostruko više. Ništa tada nisam slikala za sebe… Kad sam tamo dala otkaz, isti tjedan dobila sam posao kao ilustrator i to je bilo to!

A na čemu sada radite?

Sad radim na scenografiji za film. Bila sam asistentica scenografa na filmu “Šesti autobus”, koji se bavi Ovčarom i trebao bi uskoro biti završen. Snimali smo na svim mogućim lokacijama po Hrvatskoj, tako da je isto bilo nemoguće baviti se ičim drugim osim time, jer smo stalno bili na putu. Pa se dogodila korona pa potres, sve se nešto odgađalo – trebao je to biti posao od dva, tri mjeseca, a na kraju se produljio na cijelu godinu.

Možemo li onda reći da uspijevate sasvim dobro živjeti od svoje umjetnosti?

Postoje ljudi koji ne vole raditi ništa po narudžbama, ali ja s tim nemam problema. Sve u svom stilu, naravno, ali motiv izaberu klijenti. Ako traže nešto suludo ili nešto u stilu kojim ja ne radim, to odbijem. Mislim da živimo u takvoj zemlji da, ako nemaš bogatog muža ili tatu, moraš raditi na takav način i prilagoditi se publici. Sve drugo što radim uz to je i zbog toga što ne mogu raditi jedan posao cijelo vrijeme. Zabavlja me da radim malo jedno, malo drugo. Da cijelo vrijeme samo slikam, već bih poludjela. To je zapravo užasno individualan i samotan posao, sam si sa sobom, zatvoriš se u atelijer i ni s kim ne komuniciraš. Ovi drugi poslovi ipak su malo više vezani za ljude pa mi paše ta promjena. Kad sam dugo bila na putu, bilo bi mi super vratiti se u atelijer i biti na miru i obrnuto. Volim biti u nekom “muvingu” s ljudima, da nisam zatvorena stalno u četiri zida.

Često vas zovu predvodnicom pop-arta, ali čula sam da vam to baš i ne imponira?

Ne volim taj naziv, jer pop-art bio je razdoblje 50-ih godina prošlog stoljeća. Nitko ne želi biti dio nečega što je davno završilo i bilo in! No ljude na to asocira neki moj stripovski način slikanja, kolorit, ta trodimenzionalnost. Ono što ja mislim da je mojim radovima zajedničko s pop-artom jest to da on također kritizira društvene šablone i, ako niste sasvim u tome, vidite samo površinu, izgled, boje... A ja isto u svojim radovima pokušavam provući neku ironičnu kritiku društva, društva koje žene prikazuje kao seks-simbole, način na koji prikazuje religiju...

Biste li onda nazvali to angažiranom umjetnošću?

Ove slike koje radim za izložbe i za svoj gušt zapravo jesu angažirane. Mislim da sam u konceptualnim radovima poput “Stupa srama” ili bojanke “Pozdrav iz Hrvatske” bila ipak bliža tome u slikama. Ali sve to radim sebi za gušt. Ljudi izađu na ulice i ništa ne mogu postići pa sumnjam da ih može dirnuti neki umjetnički rad.

Kako izgleda vaš proces rada na ovim najpoznatijim, trodimenzionalnim slikama?

Podloga je daska ili kaširani stiropor, a od stiropora oblikujem i ostatak. Računala sam da za jedan rad imam jedanaest ili dvanaest faza u kojima se nešto suši. Zato mi je super da radim doma, da mi je blizu atelijer. Znali su me pitati zašto nemam atelijer u gradu, ali ja imam toliko faza dok radim da, dok se jedan dio suši, skočim doma, odradim nešto po kući i taman mogu nastaviti dalje.

Mnogo vaših radova vidimo u zagrebačkim javnim prostorima, kafićima... Svima je dobro poznat vaš Isus na Filozofskom fakultetu – kako ste se baš za njega odlučili?

Kad bi me netko znao prije pitati što radiš, što slikaš, ja bih rekla: “Ono u Tvornici, one velike cice”. I svi su znali što je to. To je bio jedan od mojih najprepoznatljivijih radova u javnim prostorima, ali zvali su me po raznim mjestima. Kada sam na Filozofskom radila u KSFF-u, nisam znala što bih. Taman sam u to vrijeme radila cikluse sa svecima, a oni su očekivali da ću opet raditi neke cice. Promislila sam da je to ipak Filozofski i da tu treba biti nešto o čemu će ljudi raspravljati. Prijatelj je radio zid preko puta, crvene tapete s uzorkom Marxa, Engelsa i Lenjina. I onda je ispao skandal! Neki studenti su se pobunili, tvrdili su da je Isus prikazan ironično, a da se Marx, Engels i Lenjin veličaju. Zapravo su ironično bili prikazani svi. A svakih nekoliko godina malo ga promijenim i doradim. I zadnji put, prošlo ljeto, bio je požar u Klubu i Isus je izgorio. Sad novi Isus u ruci ima aparat za gašenje! Umjesto “Samo vas gledam”, što je prije pisalo, sada piše “Samo vas gasim”.

Danilo Šerbedžija Država je dužna financirati umjetnost, ali se s figom u džepu pa da traži filmove koji slave državno uređenje

Nije to bio prvi, a ni posljednji put da izazivate burne reakcije svojim radom. Prije osam godina na Trijenalu kiparstva u Gliptoteci izložili ste “Stup srama”, na kojem ste imenom prozvali sve one koji vam duguju novac. O čemu je tu bila riječ?

Bila je tu riječ o nekim galeristima koji su uzeli slike, prodali ih i novac zadržali. Nešto takvih, a nešto ovih koji su nešto naručili, a nisu platili. Plate jednu ratu pa ostale ne. No većinom je bila riječ o takozvanim galeristima.

Jesu li takve prijevare uobičajena praksa u umjetničkom svijetu?

Nažalost da, i zato ja danas radim s možda dvoje ljudi. Ali to je bilo prije dosta godina. Danas većina umjetnika zapravo nema galeriste, svi su dostupni na internetu i društvenim mrežama. Prije dvadeset godina ti nisi mogao doći do umjetnika, mogao si jedino kupiti njegovu sliku iz neke galerije. A danas te nađe neki stranac na Instagramu, kupi sliku i sve je jednostavnije.

Jeste li se i vi priklonili oglašavanju na društvenim mrežama?

Ja iskreno jako rijetko stavljam svoje slike na internet. Baš ne volim stavljati slike na Instagram ni na Facebook, jedino kad su neke najave izložbi. A s obzirom na to da su moji radovi uglavnom trodimenzionalni, na fotografiji i uživo dobije se drukčiji dojam, nisu toliko fotogenične – mislim da bolje izgledaju uživo. Ipak, puno umjetnika to radi i mislim da je to dobra praksa. Možda i ja pokleknem.

Dubravka Vrgoč Izgubili smo milijune, ali imamo nove predstave i pripremamo blagdane uz “Orašara”

Ni dosada u karanteni vas nije dovela u napast? Kako ste se snalazili tada, bez mogućnosti izlaganja?

Kad je počela karantena, prvi dan napravila sam popis što sve trebam napraviti. Još uvijek nisam napravila ni prvu stvar s popisa! Imala sam užasno puno posla, više nego ikada. Mislim da je to baš zato što je ljudima bilo dosadno i stalno su me zivkali da kupuju slike.

Župnik
zbog korone
Župnik u pismu vjernicima: Domove sami blagoslovite, a nama samo uplatite novac na račun
HT e-Liga
INTERVJU
'Nakon uspjeha HT e-Lige, još jače ulazimo u e-gaming segment'
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.