“Tereza37”, scenaristički prvijenac glumice Lane Barić u režiji Danila Šerbedžije, definitivno je jedan od najvećih hrvatskih filmskih hitova ove godine. Na Pulskom filmskom festivalu pomeo je konkurenciju, osvojivši čak šest nagrada – uključujući i one za najbolji film, najbolju sporednu ulogu (Ivana Roščić) i scenarij, a jedna je Zlatna arena otišla u ruke i Šerbedžiji. Upravo je prikazan i na Zagreb film festivalu gdje je u nedjelju ovjenčan i nagradom publike Zlatni bicikl za najbolji film. No Šerbedžija, otkriva nam, živi po jednom savjetu koji je davnih dana Miroslav Krleža dao njegovom ocu Radi: “Nagrade su dobra stvar, ali odmah sljedeći dan ih treba zaboraviti.”
– Iskreno, nisam očekivao sve te nagrade. Da sam se nadao, jesam. Znam da smo napravili dobar film, međutim to je na kraju sve stvar žirija koji je, naravno, vrlo subjektivan. Sada je otišlo na moju stranu, ali moglo je i ne otići, jer u konkurenciji u Puli su bili i jedna “Mare” i “Mater” i još mnogo odličnih filmova. A nagrade meni znače najviše kao potvrda da si napravio dobar posao, da je tvoj trud nagrađen. Nekad nije lako, pogotovo kad dobiješ važne nagrade, ali ne treba živjeti na slavi. Ne dam da me to uljuljka, ne. Idem dalje raditi – govori nam Šerbedžija bez lažne skromnosti i preuveličavanja. Jer jako ga ljuti pritom i kada se o filmašima i filmskoj industriji govori kao o nekim besposličarima koji “žive na nečijoj grbači” ili, kako se voli reći, na “državnoj sisi”. Ljudi ne razumiju da baviti se filmom nije glamurozno zanimanje, već težak fizički rad te da film čine nevidljive profesije, stotine ljudi koje nikada ne vidimo i čija imena ne znamo.
– Država bez umjetnosti ne postoji. Država je dužna financijski podupirati umjetnost. Ne s figom u džepu pa da nazad traže knjige i filmove koji slave državno uređenje, nego umjetnik mora propitkivati i kritizirati stanje u državi, iz svojih osobnih patriotskih razloga. Ljudi kao da misle da mi na setu uživamo, da je film samo lijepi glumci i režiser s rukama u džepovima zavaljen na stolici. Baš bih volio vidjeti nekoga da izdrži cijeli set filma od recimo, trideset dana. To je kao vojska. Recimo, šminkerica na filmu, na snimanje koje počinje u sedam mora doći u tri ujutro, a zadnja odlazi. A tek rasvjetljivači, dečki koji slažu šine, nose kameru, voze kamione… I taj režiser neprestano trči po setu, a kad završi snimanje, posao ne staje, nema spavanja. Obično na snimanju svi smršave, ja eto jedino kad sam snimao u Makedoniji nisam smršavio jer se tamo predobro jede – smije se Šerbedžija. Nije mu puno u životu pomoglo ni slavno prezime, iskreno će. Koliko mu je pomoglo, toliko mu je i neugodnosti donijelo, tako da je sada, misli, na pozitivnoj nuli. Znalo je tu biti prijetnji fizičkim nasiljem, nelagodnih telefonskih poziva, šikaniranja – pogotovo 90-ih godina. Sada se na sreću više s tim i ne susreće, a priznaje i da je umjetničko okruženje u kojem je odrastao sigurno utjecalo na njegov izbor zanimanja.
– Kao klinac stalno sam glumio, a moja sestra Lucija ne. Da bi na kraju ona postala glumica, a ja prvo završio filozofiju i grčki. Tek sam nakon toga otišao kod Rajka Grlića u Ohio studirati režiju. Zaista ne znam gdje se prelomilo između režije i glume, možda to i jest bio strah od uspoređivanja s ocem. Možda mi je trebalo i malo više godina da sazrem i shvatim da želim u režiju – kaže nam.
A osim što radi na tri nova filmska projekta o kojima nam tvrdoglavo nije htio zucnuti ni riječi, Šerbedžija svira i u dva benda – Greaseballs i Luni Megumi, radi u Zagreb Filmu, a od ove godine i kao umjetnički savjetnik u HAVC-u, što znači da je jedan od onih opakih ljudi koji odlučuju prolazi li neki film ili ne. Nezahvalan je to posao, jer filmova je mnogo, a novca sve manje. Na natječaj dođe i po četrdeset scenarija, objašnjava nam, od kojih je deset izvanredno, a novca ima samo za dva.
– To je užasan stres, malo čak i boli, jer mala smo zemlja, nekad i poznajemo te ljude. Dogodilo mi se na prošlom natječaju da nikako nisam mogao pustiti dvoje mojih dobrih prijatelja, jednostavno je bilo projekata koji zaslužuju proći prije. Mislio sam da će mi ovaj posao biti filtar prijateljstva, ali nitko me nije ni nazvao da pokuša pogurati film, a bar zasad nisam primijetio ni da mi je netko zamjerio. I to je jedan od razloga zašto filmovi često dugo čekaju, a kad i prođu, najčešće to nije dovoljno novca pa se traže koproducenti, čeka red na snimanje… Takva je situacija, u poslu smo u kojem moramo naučiti što je strpljenje – kaže.
I “Tereza37” čekala je dugih osam godina, koliko je trebalo da se od početne ideje dođe do konačnog proizvoda. Još su 2012. godine Lana Barić i producentica Irena Marković pozvale Šerbedžiju na razgovor i dale mu scenarij. Na prvu se oduševio. Zakačila ga je kvaliteta scenarija, prirodne rečenice kakve Barić izuzetno dobro piše. Često u filmovima svi pate od logoreje, smatra, sve može biti odlično, ali rečenica pada u vodu, artificijelna je. A privukla ga je i ta intimna, osobna priča jedne žene – iako nije ni Tereza neka heroina, već žena s jako puno grešaka. Da je poznaje u stvarnom životu, uvjeren je, vjerojatno s njom ne bi otišao ni na kavu. A kako je on upao u jedan “ženski film” kao što je “Tereza37”? Postoje li uopće muške i ženske priče?
– Možda imam žensku energiju! Nešto tu sigurno ima, uvijek mora biti kemije. Ali mislim da ne postoje ženski i muški filmovi. Naše energije su drukčije, ali film je ili dobar ili loš. Ono u što sam siguran je da, iako nismo isti, moramo biti jednaki, što nismo. Živimo u jednom zaista patrijarhalnom društvu i to nije kritika Hrvatske, već cijelog svijeta. I u filmskom svijetu, kada gledate koji je omjer žena i muškaraca bio u žirijima u povijesti najvećih festivala poput Venecije, Cannesa, Berlina… To je strašno malo žena. No, nedavno sam bio u Valenciji, gdje su od četiri od pet članova žirija bile žene. I ne mislim da je to ispravljanje nepravde, to je jednostavno nešto kako treba biti. Iskreno mi manje smeta da mi netko kaže da nešto takvo forsiram nego da i dalje vidim nepravdu. Pa koliko čovječanstvo postoji, koliko tisuća i tisuća godina? I sve vrijeme je muški svijet. Hajde nek’ bude malo ženski, zar bi bilo nepravedno? I ako nam kažu da pretjerujemo, zašto ne, hajmo malo pretjerivati. Pa da i mi malo kukamo – zaključuje.
