Mišljenja sam da nijedna slikarska kompozicija na temu Kristova rođenja ne prikazuje Sina Božjega na simboličan način u onoj jungovskoj “dihotomiji Boga i čovjeka” kao što je vidljivo na “Portinarijevu oltaru” flandrijskog ranorenesansnog majstora Huga van der Goesa. Ovo kompleksno remek-djelo “nesretnog genija” nazvano je po naručitelju, talijanskom bankaru Tomasu Portinariju. Bilo je namijenjeno bolnici Santa Maria Nuova u Firenci. Danas se nalazi u firentinskoj Galeriji Uffizi.
Središnji dio trodijelne kompozicije predstavlja scenu poklonstva malom, tek rođenom Isusu Kristu u ozračju iskrene i duboke pobožnosti. Impresivna jednostavnost i snaga slikarskog izraza stvara osjećaj neposrednosti u kojemu se na jedinstven način prožima profano sa svetim. U povijesti slikarstva malo je poznatih djela ove tematike čije su kompozicije strukturirane na ovakav način.
Epicentar naslikanog prizora, energetsko središte slike, jest nago Kristovo tijelo položeno na zemlju. Ono sažima sve elemente kompozicije i istodobno emanira božansko ozračje svetog događaja. Neobičnost ovakvog formalnog rasporeda figura – Marije, Josipa, pastira i anđela – stvara dojam Kristove usamljenosti. Kao da je Sin Božji, premda prisutan, ipak daleko od nazočnih. U Van der Goesovu slikarskom postupku, u onom karakterističnom flamanskom smislu za realizam, u kontekstu teme koju slikar obrađuje čini ovo djelo iznimnim. Na takav način umjetnikovom suptilnom metodom, upravo slikanjem realističkih elemenata, pedantno obrađenih do najsitnijih detalja, proširuje se djelovanje prizora dajući djelu dimenziju svojevrsnog mističnog simbolizma. Dojam usamljenosti novorođenog Kristova tijela kao da odražava onu tajnovitu razdaljinu, onu uvjetnu odvojenost od zemaljskog roda što sugerira nebesko podrijetlo ploda Marijine utrobe. To dijete je Bog koji je sišao među ljude od kojih će stradati razapinjanjem na križ. Betlehem i Golgota dva su sudbinska mjesta jednog poslanja. Darom svoje imaginacije i dubokim prožimanjem mističnog značenja motiva, Van der Goes sugerira Spasiteljev ovozemaljski životni put, unoseći misao o smrti u radosni događaj njegova rođenja. Premda mi znamo, za razliku od prikazanih likova, zemaljski put Sina Božjeg, Van der Goesov neobičan talent upravo to suptilno nagovještava u sporednim pojedinostima ove kompozicije. U scenu poklonstva uneseni su detalji koji na simboličkom i metafizičkom planu stvaraju tihu uznemirenost upravo u predskazanju Mesijine sudbine.
U prvom planu, pri dnu kompozicije, položen je snop pšenice, snop mističnog Kristova tijela. Tako, nedaleko jedno uz drugo, leže tek rođeni Spasiteljev korpus i njegov simbolični i mistični ekvivalent. Klica smrti zametnuta je rođenjem. Pšenica “posječena ljudskom rukom umire”. Mrvljenjem postaje brašno. Od brašna se radi kruh. “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje”, reći će Krist apostolima u Euharistiji. Uz snop pšenice slikar je postavio dvije vaze s cvijećem. Ovaj dekorativni detalj nije lišen svoje precizne simbolike. Posebno se ističu bijeli ljiljani kao simbol bezgrešnog začeća, cvijeta što ga je nosio arkanđel Gabrijel u scenama Marijina navještenja. Naslikan je i crveni cvijet božura kao simbol otkupiteljske žrtve, s naglaskom uskrsnuća u novi život. Plavi i bijeli irisi s mačolikim listovima sugeriraju na mačeve i patnju, na Marijinu žalosnu sudbinu s proročanstvom: “Mač će ti probosti dušu.” Mali cvjetovi tamnih ljubičica simboliziraju poniznost Krista i Marije kao i Mesijinu poniznost u utjelovljenju, jer dolazi i predaje se čovjeku kao dijete položeno na zemlju. Tijelo rođenog “Novog Adama” leži nago na tijelu zemlje, elementu od kojeg je Bog stvorio prvog čovjeka. Tu je i crveni karanfil koji označava Božju ljubav objavljenu u žrtvi.
Nad ovim suptilnim detaljima simboličkog značenja, promatračevu pozornost svojom izražajnošću najviše zaokupljaju Bogorodica i grupa pastira koji se klanjaju djetetu. Način kako su prikazani protagonisti svetog prizora potvrđuje Van der Goesovu izuzetnu sposobnost za psihološko nijansiranje karaktera naslikanih likova. Neki su od tumača ovog remek-djela skloni upravo u toj slikarevoj sposobnosti za uvjerljivo izražavanje karaktera prikazanih osoba vidjeti umjetnikovu psihičku preosjetljivost i duhovnu krhkost. Patio je od depresije i takozvane religiozne tjeskobe. Ili melankolične psihoze. Ovakva se mišljenja povezuju s činjenicama iz Van der Goesove biografije po kojima je slikar nekoliko godina nakon što je naslikao “Portinarijev oltar” zapao u tešku psihičku krizu, imao suicidalne porive, te se povukao u samostanski život.
Bez obzira na pokušaje primjene psihoanalitičkog ključa u analiziranju umjetnikova stvaralačkog senzibiliteta kroz njegovu patobiografiju, naša je pozornost usmjerena na ono što je naslikano, dakle na samo djelo i na kompleksnost njegove recepcije. Za razliku od idealiziranih madona talijanskih renesansnih majstora nadahnutih idealom klasične ljepote, poput onih Rafaelovih, Van der Goesova Bogorodica duboko je kontemplativna figura koja izražava neku asketsku samosuzdržanost. Premda ne pokazuje majčinsku nježnost prema rođenom svetom djetetu, kako se najčešće Madona prikazuje u slikama ove tematike, njezin klečeći položaj i položaj ruku u molitvi izražavaju duboko osjećanje, istodobno zatomljene radosti i brige. Lice joj je zamišljeno i bez osmijeha. Oči su blago spuštene, kao da gleda ne samo u svoje dijete nego i u njegovu sudbinu. Prožeta je sviješću da Krist nije jedino njezin sin. Marija je svjedokinja otajstva koje nadilazi ljudsku sreću. Radost i patnja ispunjavaju njezino majčinsko biće. Marija ne drži svoje dijete u naručju, ne grli ga niti se nježno nadnosi nad njim. Ne prilazi mu rukama. Ta fizička distanca potvrđuje njezinu emocionalnu zrelost i svijest da novorođeno dijete pripada i svome nebeskom Ocu i njezinu Bogu. Također, Marijino je biće podjednako u istinskoj majčinskoj emociji prema ljubljenom sinu i svijesti o njegovoj božanskoj prirodi i otkupiteljskom poslanju. Stječe se dojam kao da je Bogorodica u nekoj kontemplativnoj predanosti, što je čini svojevrsnom ikonom melankolije.
U Van der Goesovoj sposobnosti za nijansiranje karaktera likova u prizoru koji promatramo posebno je izražena grupa pastira koji se klanjaju novorođenom djetetu. Oni nisu pastoralno idealizirani likovi, njihova su lica s grubim crtama, gotovo vulgarno naturalistička, što na upečatljiv način pokazuje onaj spomenuti flandrijski smisao za realističnost. Upravo taj smisao prikazanim likovima daje snažnu uvjerljivost.
Također, pastiri izgledaju iskreno dirnuti do dna svoga bića pred čudom koje je ozarilo njihovu prostodušnost. Jedan drži ruke u molitvi, drugi ih širi, treći se radoznalo naginje nad njima poluotvorenih usta, ne bi li bolje vidio tijelo novorođenog Božjeg sina. Pokreti pastira su spontani i snažno prožeti izazvanim emocionalnim stanjem. Oni su svjedoci epifanije. Tako flandrijski majstor postiže izuzetan psihološki učinak radnje na slici. Pastiri su kontrast Marijinoj tihoj meditativnosti. U distanciranosti od djeteta izražavaju zadivljenost, iznenađenje, zbunjenost, ganutost. Sveto ih istodobno privlači i izaziva strahopoštovanje. Spokojni mir anđela unosi harmoniju nebeskog i zemaljskog u slici betlehemskog događaja. Ipak se čini kako je realizam svjetovnog ono što rafinirano pulsira energijom ovog Van der Goesova remek-djela. Kralj nebeski je rođen. Svijet je počeo plesti trnovu krunu.
Otvori KEKS Pay
