Projekt rane prometne edukacije, koji potpisuje Večernjakova novinarka Sandra Mikulčić, prije nekoliko je dana dobio prinovu. Na police knjižara stigla je njezina prometna slikovnica obogaćena premetaljkama i zagonetkama. Ta edukativna slikovnica, objavljena u nakladi Elementa, naziv dijeli sa širim projektom, a zove se Prometna abeceda. Namijenjen je prometnoj edukaciji djece predškolske i niže školske dobi i Sandra Mikulčić pokrenula ga je krajem travnja, doslovno od nule, a danas projekt Prometna abeceda obuhvaća prometnu bojanku "I ti možeš biti superpješak!", prometne radionice za djecu u dobi 4-10 godina, prometne radne listove, te spomenutu slikovnicu "Prometna abeceda – Najvažniji zadatak: siguran put do škole". Pred vratima je i "Vodič za superpješake", knjiga koja će djecu u dobi od sedam do 10 godina provesti kroz prometne propise i pravila, otkrivši im pritom i pokoji 'trik' koji na cesti doslovno spašava život. Čemu takva hiperprodukcija edukativnog prometnog sadržaja u svega pet mjeseci?
'Prometna abeceda' u škole i vrtiće? Nije potrebno, djeca žive s odraslima, kaže Agencija
– Kad sam krenula s prometnim radionicama, suočila sam se s nedostatkom prometnih materijala prilagođenih djeci predškolske i niže školske dobi. Na tržištu ima jako malo slikovnica, uz tek pokoju bojanku, ali svi su ti materijali starijega datuma. Također, za moje su kriterije oni bili preopćeniti, u smislu da ne obuhvaćaju djeci nužne savjete za konkretne situacije ili ih ne donose na djeci primjeren način – kaže Sandra. Pojašnjava da nije pronašla nijedan djeci prilagođen materijal u kojem bi se mališanima kazalo da ne smiju automatski krenuti preko pješačkog prijelaza, uvjereni da će se vozač zaustaviti, jer on možda i neće stati. Možda djecu nije ni vidio, zabavljen mobitelom. I nije samo mobitel problem. Problem su i dodirni zasloni koji se ugrađuju u sve automobile novijega godišta. Da bi vozač u automobilu, primjerice, podesio klimatizaciju ili potražio neku radijsku postaju, on mora dotaknuti određeno mjesto na tom dodirnom zaslonu, a za to mora gledati u ekran. Za to vrijeme ne gleda cestu ispred sebe. "Za to vrijeme on ne gleda vaše dijete koje je krenulo preko ceste. Djecu je neophodno upozoriti na tu činjenicu. Ne smiju slijepo vjerovati da će se vozač zaustaviti pred pješačkim prijelazom, jer on ih možda ne vidi", upozorava.
Posljednjih godina česta su stradavanja djece upravo na pješačkim prijelazima zato što vozači nisu gledali, nisu pazili. Stoga je važnije nego ikada djecu naučiti da sama prepoznaju opasnost i da reagiraju na najsigurniji način. Treba im reći koji je to pravi trenutak za prelazak preko ceste. Treba im reći da ih vozač ne može na vrijeme vidjeti iskorače li pred njega iza vozila ili visoke ograde, jer djeca su niska. Treba im reći da vozaču moraju ostaviti dovoljno vremena za reagiranje, jer on ne može u mjestu zaustaviti vozilo. Sustavna prometna edukacija u predškolskim ustanovama ne postoji. Svodi se na pojedinačna nastojanja odgojiteljica i odgojitelja koji sami slažu radne listove s pomoću kojih će djecu lakše upozoriti na neke probleme s kojima će se susresti na nogostupu, prilikom prelaska preko kolnika, na biciklističkoj stazi. Danas postoje i radni listovi Prometne abecede. Po njima se radi u prometnim radionicama, a – kako nam otkriva S. Mikulčić – u izradi je web-stranica na kojoj će te radne listove besplatno ustupiti svima koji djecu žele podučiti šire od nekad uvriježene poruke 'cestu prelazi samo preko zebre'.
– To je suština mojih prometnih radionica. Djeca na njima mogu nenametljivo, uz razgovor, crtanje i igru uloga usvojiti osnovna prometna pravila, ali u skladu s danas aktualnim prometnim situacijama, koje obuhvaćaju mnoštvo vozila različitih profila, nogostupe blokirane parkiranim vozilima, (pre)brze električne romobile koji žure među pješacima na nogostupu, te slušalice u ušima pješaka, biciklista, romobilista, zbog kojih su oni dobrim dijelom nesvjesni svega što se oko njih događa. To su svakodnevne situacije s kojima se djeca susreću na putu do škole ili parka i na njih ih treba adekvatno pripremiti – otkriva, te ističe kako prometne sadržaje razbijene po više predmeta kroz osnovnu školu ne smatra adekvatnom pripremom djece za današnju prometnu situaciju. Prometna edukacija, smatra, trebala bi biti zaseban predmet u nižim razredima osnovne škole, a nužno je s djecom i prije polaska u osnovnu školu razgovarati o prometnim izazovima. U toj se dobi prometna edukacija mora temeljiti na usvajanju znanja kroz igru i crtanje – onako kako se radi na prometnim radionicama. One se trenutačno organiziraju u tvrtkama koje su prepoznale potrebu za prometnom edukacijom najmlađih pa su taj sadržaj pružile djeci svojih zaposlenika, partnera, posjetitelja raznih događanja, poput biciklijade ili obiteljskih dana. Ili su financirale prometnu edukaciju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Tako je u proteklih pet mjeseci kroz prometne radionice prošlo više od stotinu djece, a do kraja godine Prometnu abecedu trebalo bi ih usvojiti barem još toliko. Zašto prometne radionice ne ponudi dječjim vrtićima i školama, pitamo.
– Najprije sam se nećkala jer mi je raspored i bez toga prepun, dobro bi mi došao par ruku više. No htjela sam onogućiti prometnu edukaciju što većem broju djece. Stoga sam ponudila prometne radionice državnim tijelima, ali nisu bili zainteresirani. Kažu da nisu potrebne. Odnosno, Agencija za odgoj i obrazovanje odbila je verificirati program Prometne abecede, u sklopu kojega sam ponudila da u predškolskim grupama dječjih vrtića organiziram besplatne 60-minutne prometne radionice – odgovara S. Mikulčić i pokazuje silnu dokumentaciju koju je predala Agenciji, ali i silne zahtjeve postavljene da bi se toj instituciji nešto uopće moglo predložiti. Dodaje na uvid i upute za pisanje programa, objavljene na stranicama AZOO-a. Propisani su konkretan font, veličina slova u tijelu teksta, naslovu, međunaslovu, ali i veličina razmaka među redovima...
– Odlučna da taj 'drugi diplomski rad', kako sam ga prozvala, odradim po pravilima, išla sam točku po točku. Tako da ono što su iz Agencije naveli u obrazloženju odbijanja, navod da program nije napisan u skladu s tim uputama, ne stoji. Navedeno je sve po njihovim zahtjevima: obrazloženje i trajanje programa, broj djece u skupini, dobra skupina, tko bi provodio, na koji način, na kojem mjestu, kojim sredstvima... Sve do u detalje. Kažu dalje u tom dopisu da se ne navode relevantni zakonski dokumenti na kojima se program temelji. Bit će onda da Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju i Pravilnik o posebnim uvjetima i mjerilima ostvarivanja programa predškolskog odgoja i obrazovanja i UN-ova Konvencija o pravima djeteta nisu relevantni... A ne sviđa im se ni diploma Fakulteta političkih znanosti, nije pedagoškog smjera. Agencija nije uvažila ni činjenicu da dječji vrtići mogu surađivati s vanjskim stručnjacima čije aktivnosti doprinose razvojnim potrebama djece – objašnjava S. Mikulčić. Smatra da joj nije potrebno formalno pedagoško obrazovanje da kao vanjska suradnica predškolskoj djeci u vrtićima pruži spoznaje o sigurnijem sudjelovanju u prometu, no prihvaća pravila tako kako su postavljena. Prometna abeceda već se toliko proširila da pomoć u prometnoj edukaciji djece sad već može naći svatko tko je želi potražiti. Ipak, ono što bode oči dio je odbijenice koji upućuje na to da problem nije bio u formi, već u nerazumijevanju potrebe: "Ne nalazimo prihvatljivo obrazloženje za uvođenje programa u kontekstu suvremenoga dječjeg vrtića, za djecu od predškolske dobi. Također je potrebno imati u vidu da djeca od najranije dobi uz odrasle aktivno žive te usvajaju potrebna znanja, navike i poželjne oblike ponašanja u svakodnevnim, ali i planiranim, sustavnim aktivnostima."
– Nije im potrebna prometna edukacija jer djeca aktivno žive uz odrasle i od njih uče što im treba? Da, žive uz odrasle, uz one koji znaju i poštuju prometne propise, ali i uz one koji voze pijani, drogirani, s mobitelom na uhu, koji jure kroz crveno i gaze djecu na pješačkom prijelazu. Nadalje, djeca uz odrasle uz koje žive usvajaju i pisanje, čitanje, odnos prema prirodi. Možda bismo trebali ukinuti i školu, kad već djeca sve mogu onako usput naučiti uz odrasle. Apsurd! Uostalom, zar ne bi bilo pošteno roditeljima prepustiti odluku žele li ili ne žele da vanjska suradnica, u prisustvu stručnih djelatnika dječjeg vrtića, njihovu djetetu kroz igru, razgovor i crtanje upozori na nekoliko ključnih prometnih detalja? Još mi nijedno dijete nije pobjeglo s prometne radionice, nisam zaprimila nijednu pritužbu. Dapače, djeca s radionice uvijek odu s osmijehom i poklonom, a upita je više nego vremena i mjesta – kazuje ova novinarka i urednica koja ima 25 godina iskustva na temama iz područja prometne sigurnosti, a u svoj je životopis dodala i stavku 'savjetnica za djecu'. Neformalno je to obrazovanje, objašnjava, stečeno tečajem, ali smatrala je potrebnim prije rada s djecom naučiti ponešto o načinima pristupanja djeci različite dobi, različitih emotivnih stanja, s različitim problemima. Prometna abeceda podrazumijeva osnove: kako one prometne tako i osnovne u smislu pristupa djetetu spuštanjem na njegovu razinu, bez dociranja, samo nuđenjem važnih informacija i poticanjem djece da sama dođu do rješenja s kojim će se osjećati ugodno i biti sigurna. Dosadašnji polaznici radionica dali su uvid u to što djeca predškolske i niže školske dobi uopće znaju o prometu.
– Dobro je što su baš sva djeca znala da cestu moraju prelaziti preko pješačkog prijelaza, dok na pješačkom semaforu svijetli zeleno svjetlo. Svi su znali da ne smiju na kolnik istrčati između parkiranih vozila. Poražavajuće je, pak, što niti jedno dijete nije znalo zašto to ne smije. Roditelji su djeci dali okvir, postavili generalna pravila, ali nisu im objasnili zašto su ta pravila tako postavljena. Zašto ne smijemo istrčati pred automobil? Zašto ne smijemo samo tako stupiti na zebru, kad znamo da vozač mora stati? Djeca trebaju odgovor na svako 'zašto' koje iskrsne u razgovoru o prometu. Bez toga djeci ste dali samo općenita pravila koja će zanemariti u prvoj zaigranoj prilici – upozorava Sandra Mikulčić. Okosnica Prometne abecede, dakle, radionice su s posebno osmišljenim radnim listovima, improviziranim prometnim poligonom, ovisno o mjestu održavanja radionice. Ono što su naučili u igri i crtanju djeca mogu kod kuće utvrditi uz bojanku obogaćenu prometnim zadacima, kao i novu slikovnicu koja male čitatelje uvodi u svijet dječaka i djevojčice te robotića Zazija, prometnog savjetnika. Radionica i bojanka obično idu u paketu, no edukativna bojanka ima i svoj samostalno 'život'.
– Bojanka je vani od lipnja. U ta tri mjeseca naručeno je više od 1200 primjeraka, a prije par dana stigla je narudžba za još 1000 primjeraka. Ono što me posebno veseli jest činjenica da su tvrtke i rijetke općine prihvatile sugestiju da prometnu edukaciju daruju djeci kojoj je ona potrebna. Čak 99 posto prometnih bojanki nisu naručili roditelji za svoju djecu. Naručio ih je netko drugi, netko tko je prepoznao važnost prometne edukacije i poklonio ih djeci – s ponosom priča S. Mikulčić. Kaže kako se dobrim dijelom radi o automobilskoj industriji i s njom povezanim tvrtkama, ali ističe i primjer socijalne radnice koja je prometne bojanke darovala djeci o kojoj se brine, potom općine Petrijanec koja je prometnu edukaciju uključila u pakete knjiga koje su na klupama prvi dan škole našli učenici nižih razreda osnovne škole, kao i Styria medijsku grupu koja je prometnu edukaciju ponudila djeci svojih djelatnika. Automobilska industrija reagirala je najmasovnije, preuzevši po tom pitanju u Hrvatskoj ulogu državnih i gradskih (obrazovnih) institucija. Ove je godine u Hrvatskoj u prometnim nesrećama već poginulo 60 posto više djece nego lani u istom razdoblju. Policajci su već ispisali 150 posto više kazni zbog nesigurnog prevoženja djece u vozilima. Situacija je loša, na edukaciji treba više raditi. BYD, Centar za vozila Hrvatske, MG Motor, Toyota – to su tvrtke koje trenutačno najviše rade na prometnoj edukaciji djece: organiziraju prometne radionice i panele o sigurnosti u prometu te dijele edukativne materijale.
– Nadam se da će biti što manje onih koji na spomen prometne edukacije kažu: 'Nije nam to sad u fokusu.' Mora biti u fokusu. Ne mogu prožvakati odgovor iz jednog od tri najrazvijenija grada u Hrvatskoj da nemaju novca da predškolcima pruže neki vid prometne edukacije. Hrvatski građani dobro pune proračun. Ako nema novca za uvođenje prometne edukacije njihove djece u institucije koje su na državnom i gradskom proračunu, onda oni koji kroje na što će se naš novac potrošiti imaju pogrešan kroj – odlučna je S. Mikulčić.
Otvori KEKS Pay
