U segmentu prometne edukacije djece, trenutačno stanje u hrvatskom obrazovnom sustavu nije dostatno. No, promjene bi trebale nastupiti od školske godine 2026./2027. Nadamo se da će biti provedene onako kako su izvorno zamišljene: da se konkretno propišu prometni sadržaji koji će se uklopiti u postojeće školske predmete, i to od prvog do osmog razreda osnovne škole. U ovoj pripremnoj fazi počeli su razgovori o svođenju prometnih sadržaja samo na gradivo 5. i 6. razreda, ali nadamo se da će ipak zaživjeti kroz čitavu osnovnu školu jer djeca će prometna pravila čuti, u tom će ih trenutku znati, no brzo će ih zaboraviti pa ih je potrebno ponavljati. Kako Hrvatska po pitanju prometne edukacije djece stoji u usporedbi s ostalim europskim državama? Uklapamo se među većinu po načinu na koji se edukacija provodi, ali, nažalost, broj nesreća i stradalih nam je u prosjeku veći. To pripisujemo činjenici da je u Hrvatskoj izvjesnost kažnjavanja prometnih prekršitelja puno manja nego što je to u naprednijim europskim zemljama, a prometna edukacija djece nije sustavno propisana.
Pogledamo li na koji se način u pojedinim europskim državama provodi prometna edukacija djece, vidimo da u većini zemalja edukacija o prometu postoji u osnovnim školama, ali rijetko kao zaseban predmet. Kazuju to podaci Europskog vijeća za sigurnost prometa. U većini zemalja ta edukacija nije organizirana kao poseban predmet, već se prometna pravila i prometna kultura kroz pojedine module integriraju u predmete opće orijentacije, tehničku kulturu, prirodu i društvo, građanski odgoj i slično. Tek u manjem broju zemalja prometna edukacija ima standardiziran i propisan oblik, s minimalnim brojem sati i definiranom strukturom. U samo 28% država prometna edukacija u osnovnoj školi izvodi se kao zaseban predmet. Također, između država uvelike se razlikuje koliko sati se posvećuje prometnoj edukaciji, u kojoj je mjeri taj program propisan zakonom, te provodi li se nastava kontinuirano ili povremeno. U zemljama poput Češke, Njemačke i Irske prometna edukacija je sustavna kroz sve faze školovanja – od predškole do fakulteta – što znači da djeca stalno učvršćuju prometnu pismenost i pozitivne obrasce ponašanja. Valja ovdje istaknuti i Nizozemsku, u kojoj je prometna, konkretno biciklistička edukacija, dio školskog kurikuluma. Djeca tamo u osnovnoj školi prolaze obuku za sigurno kretanje i vožnju bicikla, a u nekim školama imaju i biciklistički poligon te polažu ispit. U Češkoj se prometna edukacija redovito provodi u osnovnim školama, konkretno u 4. razredu, uz praktične vježbe na prometnom poligonu te predavanja koja se često organiziraju u suradnji s policijom i drugim mjerodavnim institucijama.
U Njemačkoj postoji prometna edukacija u školama, i to ne samo teorijsko učenje nego i vožnja bicikla u prometu. Posebno se provodi u određenim dobnim skupinama i u nekim je pokrajinama upravo taj segment prometne edukacije djece najorganiziraniji. U Francuskoj i Španjolskoj prometna je edukacija (u većini škola) integrirana u školski kurikulum. Francuska ima obavezni program zaštite u prometu u osnovnim i srednjim školama. Ostale zemlje nisu zanemarile prometnu edukaciju u osnovnim školama, ali u većini slučajeva to nije posebno strukturirani predmet. Neke škole povremeno organiziraju kraće radionice, druge imaju redovitu nastavu, praktične vježbe, ponekad konkretne edukacije za male bicikliste. Programi prometne edukacije tako se ne razlikuju samo od države do države već i od grada do grada, čak i od škole do škole. Najstandardiziraniji dio prometnog programa u školama diljem Europe je biciklistička obuka. Posebno je izražena u Nizozemskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Austriji i Danskoj.
U Hrvatskoj također postoji službeni Program osposobljavanja za upravljanje biciklom. Donesen je još 2016. godine – punih 12 godina nakon što ga je Ministarstvo unutarnjih poslova iniciralo i osmislilo – te opisuje sadržaj programa, način polaganja ispita i izdavanje potvrde o osposobljenosti. Program je prvenstveno namijenjen učenicima petog razreda osnovne škole, iako se može se provoditi i za druge uzraste. Izvodi se kao izvannastavna aktivnost, odnosno kao dio školskog kurikuluma kroz 16 školskih sati: osam teorije i osam sati učenja kroz praksu. Polaganje ispita provodi se u suradnji s Hrvatskim autoklubom i policijom. U teoriji – odlično! U praksi, ne provode sve škole ovaj program jer im to nije obveza. Program se može izvoditi u školama koje se za njega opredijele i koje imaju preduvjete, poput poligona (ne treba to biti ništa preskupo, od velike je koristi već i poligon s čunjevima i znakovima) i profesora koji ima stručnosti, volje i vremena primiti se toga. Javno nije dostupan postotak škola u Hrvatskoj koje provode Program osposobljavanja za upravljanje biciklom. Kako doznajemo, u manjini su škole koje ga imaju, od ukupno 1976 osnovnih škola u Republici Hrvatskoj (izvor: DZS). Također, tamo gdje su škole i organizirale ovaj tip prometne edukacije, roditelji nisu baš pohrlili prijaviti dijete na nju.
Oni koji jesu, mahom su očekivali da će dijete kroz program ležerno proći i automatski dobiti potvrdu koja mu omogućava da biciklom na cesti upravlja i prije navršenih 14 godina. Upravo zbog takvog pristupa, biciklistički ispit u Hrvatskoj položi tek nešto više od 50% djece koja mu pristupe. Konkretno, od 2017. godine pa dosad, ukupno je 22.229 djece u svojim školama bilo prijavljeno u taj program. Kroz dva ispitna roka godišnje, u tih je devet godina (dvije godine ispita nije bilo zbog COVID-a) potvrdu da su osposobljena za upravljanje biciklom dobilo samo 10.995 djece. To je poražavajuće niska brojka, znamo li da svaka generacija školaraca broji nešto manje od 40.000 djece. Dakle, od 2017. do danas program je moglo proći oko 300.000 djece! Poražavajuća je i druga brojka, ona koja kazuje da su se provjere prometnog znanja – nastavno na odrađeni program – od roka do roka provodile u samo 14 do 134 škole. Iz ovoga je vidljivo da nismo plodno tlo za edukativne programe na dobrovoljnoj bazi. Biciklistička obuka djeci je prvi korak u svijet vožnje, u ozbiljno samostalno sudjelovanje u prometu. Ona je temelj na kojem se može graditi odgovoran biciklist, pa kasnije vozač motocikla i automobila. Program osposobljavanja za upravljanje biciklom trebao bi biti obvezan za svakog učenika 5. razreda, da kroz njega nauči osnovna prometna pravila. Na sam ispit, nakon čijega se polaganja izdaje potvrda, učenici bi mogli izaći, ali on ne bi trebao biti obavezan, jer ne moraju svi voziti bicikl, ako to ne žele.
Otvori KEKS Pay
uzaludno, prvo bi trebali naučiti hodati tako da ne blokiraju cijelu širinu nogostupa i da ne hodaju u suprotnom smjeru i kao zombi ovce, pa ovi koji polože hodanje , mogu na napredni tečaj, koji je ustvari početni za upravljanje biciklom