Nakon što smo u svega tri dana prešli 3250 kilometara do Casablance (Case), obišli smo Fes te nastavili prema Marakešu i moćnom Atlasu. Povratak u Casablancu ponovno smo odradili autocestom, jer izleti izvan ove najbrže prometnice značili bi da ovaj put ne možemo savladati u jednom danu. s obzirom na to da je riječ o sjevernom dijelu Maroka, odnosno Afrike, prolazili smo pored nepreglednih polja, rasadnika te nasada limuna, naranče, maslina, palmi i sličnih autohtonih biljaka. U drugom smjeru od Case, u smjeru jugoistoka, nekih 250 km udaljen je Marakeš. Riječ je svakako o jednom od najnaglašenijih turističkih mjesta u Maroku, i bio je naša sljedeća destinacija. Smještaj smo potražili u nekom od brojnih riada, odnosno malih obiteljskih hotela koji su osmišljeni poput tradicionalne marokanske kuće. Jedan riad drže i naši Hrvati, ali u našem je terminu bio potpuno zauzet pa smo se odlučili na daljnju potragu preko Bookinga. Nažalost, predstavljanje na najpoznatijoj stranici za bukiranje smještaja puno se razlikuje od stvarnog stanja. Ipak, preživjeli smo, ali i skratili planirani boravak u Marakešu za jednu noć.
Na samom ulazu u grad prekrasna je nova višetračna cesta s drvoredom palmi i velikim kružnim tokovima. Na nekima je promet toliko gust da se ulazak u rotor dodatno regulira semaforima. Čekali smo na crvenom svjetlu, dok u jednom trenutku nismo osjetili udarac. Pogledali smo se u nevjerici. Još nam samo to treba, tako daleko od kuće... Izašli smo iz Joggera, i vidimo da nas je 'napala' djevojka koja je stajala iza nas, odnosno njena Toyota Yaris. Jogger je dobio obilježje na stražnjem dijelu, a s obzirom na to da su nezgodu odmah primijetili i policijski djelatnici koji nadziru promet, pomogli su nam da se iz krajnje lijeve trake 'izvučemo' u sami rotor te tu nastavimo komunikaciju s mladom vozačicom. Čim su nas primijetili, pristupili su i označili položaj vozila, fotografirali situaciju te nas udaljili na manje frekventnu poziciju kako ne bismo usporavali promet. Na kraju nismo uspjeli dobiti nikakvu konkretniju pomoć policije, već su nas uputili da sami ispunimo dokumentaciju sličnu EU izvješću o prometnoj nesreći. Problem je jedino što su svi natpisi na francuskom odnosno arapskom, pa smo ispunjavanje dokumentacije povjerili djelatniku osiguravajuće kuće koju je pozvala vozačica koja je zaspala za upravljačem i slučajno 'nagazila' po gasu i udarila naš Jogger.
Marakeš je četvrti po veličini grad Maroka, uz nešto malo manje od milijun stanovnika. Turistima je najzanimljiviji centar grada, koji je u potpunosti turistički orijentiran. Kažu da u Marakešu svi putevi vode do Jemma el-Fna, glavnog gradskog trga. Kažu i da ima dva potpuno različita lica, ono po danu i ono kad padne mrak. Mi smo vidjeli noćnu verziju i djeluje velebno uz štandove s hranom, voćem, ali i brojnim 'prodavačima magle'. Tu mislimo na razne prodavače koji od turista traže novac, bez obzira želite li se ili ne fotografirati s majmunom, zmijom ili pak gledati neki od scenskih nastupa brojnih raznih skupina s više ili manje ljudi. Valja znati kako je zbog kulturološkog i društvenog značaja za grad, UNESCO ovaj trg 2001. godine proglasio svjetskom nematerijalnom baštinom.
Od našeg smještaja, koji je bio na samom rubu medine Marakeša i do kojeg smo se jedva provukli vozilom, do trga Jemma el-Fna ponovno smo se probijali kroz labirint malih uličica. U nekim trenutcima osjećali smo se kao da smo u nekoj video igrici ili akcijskom filmu gdje kroz uske uličice pune ljudi jure na motorima, biciklima, kao i uz konje i zaprežna kola, a mi se izmičemo da nas ne zgaze. Nerijetko se na motociklu nalaze i četiri osobe, a pored toga vozač jednom rukom upravlja motociklom, a drugom tipka po mobitelu. Nema što, fasciniralo nas je s kojom lakoćom upravljaju i kreću se kroz prepune ulice ljudi, kako domaćih tako i turista. Valja znati da kad padne noć nećete bolje vidjeti ove 'kamikaze' jer svjetla na vozilima nemaju naviku paliti. To donekle nadoknađuju LED svjetlima kojima su ukrasili svoja prijevozna sredstva. Naravno, truba je i ovdje pomagalo kojim se dolazi do svih prometnih rješenja. Uglavnom, Marakeš nam se učinio kao iznimno lud i kaotičan grad. Iako, na prvu sve izgleda dosta ležerno, i promet bez poštivanja pravila na koje smo mi navikli nije doveo do kriza, odnosno teškoća, svađa, nervoza. Ovo nas prometno ludilo nije privlačilo, a nije pomoglo ni iskustvo s loše odabranim riadom. Stoga smo iz Marakeša 'pobjegli' prvom prilikom. Tražeći mirnija središta odlučili smo se na put prema Agadiru, još jednom gradu na Atlantskom oceanu. No, s obzirom na naš avanturistički duh to nismo radili najlakšim smjerom, već smo se odlučili na onaj daleko zahtjevniji. Naime, odlučili smo se popeti preko gorja Atlas. Područje je to koje je prije godinu i pol značajno stradalo tijekom potresa magnitude 6,9 stupnjeva, kada je život izgubilo više od dvije tisuće ljudi. Tisuće i tisuće njih ostale su bez krova nad glavom. Slična situacija kao i kod nas na Banovini. Riječ je o siromašnom području gdje ljudi stanuju u potleušicama koje su se raspale tijekom potresa.
Gorje Atlas je iznimno, a iako se najviši vrh nalazi na 4167 metara nadmorske visine, mi smo se našom Dacijom Jogger popeli do 2100 metara. Vijugavom i prekrasnom cestom, koja je također dosta stradala u potresu, stigli smo do prijevoja Tizi-n-Test, odakle se pruža nevjerojatan pogled, a osjećaj je neponovljiv. Cesta je na brojnim dijelovima u rekonstrukciji pa smo iskusili i solidnu off-road vožnju, što zbog povišenog podvozja nije bio problem za našeg trkača - Joggera. Uz nekoliko kratkih zaustavljanja zbog fotografiranja i divljenja prirodi, nastavili smo prema Agadiru koji se nalazi na jugu Maroka. Riječ je o iznimno modernom i turistički orijentiranom gradu. Bez obzira na koju stranu krenete, nailazite na prekrasne plaže. Ovaj je dio Maroka omiljen brojnim surferima i golferima, koji koriste blagodati izvrsne klime. U tome smo i mi uživali. Povratak u Casablancu ipak smo odradili 'lakšim' putem, autocestom. S obzirom na to da smo na put prema Maroku iz Hrvatske morali ponijeti brojne stvari, ali i različitu hranu, po povratku u Casablancu čekalo nas je iznenađenje. Jelena je iskoristila ukiseljeno zelje koje je 'preživjelo' put od nekoliko tisuća kilometara te nam je pripremila - sarmu. Usred Casablance pojeli smo jelo napravljeno iz hrvatskog zelja.
Ne, nije to bilo zbog nostalgije izazvane sarmom, već zbog činjenice da se treba vratiti kući i nastaviti raditi - nakon gotovo deset dana Maroka vrijeme je za povratak. Naravno, dok smo gledali kartu pala nam je na pamet i ideja da probamo totalno promijeniti rutu za povratak, odnosno vratiti se preko Alžira i Tunisa, brodom na Siciliju, pa nakon toga dalje talijanskom autostradom prema Sloveniji, odnosno Hrvatskoj ili pak do Ancone i onda se ukrcati na Jadrolinijin Marko Polo pa doploviti do Hrvatske.... No, zapeli smo već na promišljanju o Alžiru. Put ovdje nije toliko jednostavan kao u Maroko. Potrebna je viza, ona se čeka i nekoliko tjedana, a to si (ovoga puta) nismo mogli priuštiti. Stoga smo se kući ipak vratili preko Španjolske, Francuske, Italije i Slovenije. Povratnu kartu za trajekt već smo imali, a prije povratka u Europu, na putu prema luci Tanger Med, uputili smo se do tvornice Renault Grupe, koja proizvodi i Dacia vozila za Europu, pa tako i za Hrvatsku. Za ovaj put, zadovoljili smo se fotografijom s vanjske strane tvornice. Samu tvornicu posjetit ćemo nekom drugom prilikom.
Iako smo pomislili kako će izlazak iz Maroka biti jednostavniji i s manje peripetija nego li je to bilo na ulasku, prevarili smo se. Ponovno je tu bila rigorozna carinska i policijska kontrola, psi, rendgeni... Navodno je ova ruta poznata po švercu hašiša i drugih opijata u Europu. U svakom slučaju, na povratku kući na vrijeme smo se ukrcali na trajekt, bez slijepih putnika i imigranata napustili smo jedan kontinent i prešli na drugi, te smo uz lagani vjetar i malo uzburkano more pozdravili Maroko puni raznih dojmova i lijepih sjećanja. Po povratku u Europu, naš je Jogger ponovno dobio plin te smo nastavili u tonu u kojem smo se više od deset dana vozili u smjeru Afrike. Španjolska pruža šarolikosti i puno zanimljivih gradova. Često smo koristili lokalne ceste kako bismo doživjeli lokalnu priču. Isto tako, odlučili smo proći kroz Valenciju, čiji su dijelovi i dalje pod ostatcima snažnih poplava koje su ih zadesile protekle jeseni. Nakon Barcelone, uputili smo se i do turističkog mjesta Lloret de Mar koje mnogi naši mladi (ili malo stariji, poput nas) pamte po maturalnim putovanjima. Gotovo nevjerojatno, utvrdili smo da radi isti disko klub kao i prije gotovo 30 godina. Kakva sjećanja... Nakon više od 8300 kilometara prijeđenih u tek 15 dana došli smo na granični prijelaz Bregana, vratili smo se u Hrvatsku. Nema sumnje kako je iza nas putovanje koje ćemo pamtiti jako dugo, barem do iduće slične avanture, bez obzira bila ona u istu zemlju ili negdje drugdje. U svakom slučaju, putovanje automobilom u odnosu na ono avionom iziskuje više vremena, ali pruža i znatno drukčiju sliku samog putovanja kao i destinacije koju namjeravate posjetiti. Uključite li u to još dovoljno dana 'za po putu', prevaljivanje većeg broja kilometara u relativno kratkom vremenu ne bi vas trebalo puno umoriti. Putujte...
Otvori KEKS Pay
