Priče o automobilima, a da auti nisu jedini 'likovi' u priči, radio sam već nebrojeno puta kroz svoje više od dva desetljeća dugo putovanje 'svijetom automobila'. Bez obzira pričamo li o kraćim, domaćim pričama iz Hrvatske ili pak nešto duljim putovanjima diljem Europe. No, drugi kontinent jedna je posve druga priča... Rumunjska Dacia već nekoliko godina proizvodi automobile u Africi, točnije u Maroku, a ideja je bila posjetiti tamošnju tvornicu nekim od njihovih automobila. Ideja je to koja se kuhala gotovo godinu dana, a prijelomna točka bila je činjenica da se u ovu afričku državu preselila meni vrlo bliska samoborska obitelj - Noel, Jelena i Igor. Kako u ovoj avanturi ne bih bio sam, jer ipak nije riječ o kratkom putovanju, pridružio mi se zajednički prijatelj Marko. U dogovoru s domaćim predstavništvom Dacije, procijenili smo da bi za ovo putovanje bio prikladan Jogger i to u verziji s pet sjedala, iako postoji i ona sa sedam sjedala. Testni model imao je najbogatiji Extreme paket opreme, ali i zanimljivu stavku s liste dodatne opreme. Riječ je o Sleep Pack paketu koji u prtljažniku 'skriva' kutiju koja se nakon rasklapanja može rastegnuti na područje iza prednjih sjedala, pa se uz madrac dobiva prostor za spavanje. Kao maleni kamper. Ideja je bila, ako 'zagusti' na putu do Casablance - a riječ je u udaljenosti većoj od 3200 kilometara - da imamo mogućnost prespavati u automobilu, bez potrebe za traženjem nekog fiksnog smještaja.
Planovi su jedno, a realnost je nešto sasvim drugo. Taj smo dio iskusili na samom početku. Naime, kad je čuo da dolazimo automobilom, Igor nas je zamolio da mu dovezemo neke stvari koje je teže prevesti avionom. Iako su ti artikli dostavom trebali stići kod prijatelja u Sloveniju nekoliko dana prije našeg planiranog starta, u konačnici smo dostavljača zbog dva paketa 'hvatali' u okolici Brežica, a treći je paket 'zapeo' na carinskom skladištu zračne luke Brnik. Tako da smo odmah morali sići s planirane rute da pokupimo taj treći paket. Osim dodatnih kilometara, riječ je i o skoro dva dodatna sata. No, od prvog nam je kilometra bila mantra 'nema pritiska, žurbe i striktnog plana', pa se nismo dali smesti. Tako smo put iz našeg relativno prohladnog i maglovitog Samobora, nastavili preko Brežica, Ljubljane i Brnika, u smjeru Postojne, i Nove Gorice odnosno prema Italiji. Nakon zaustavljanja u Noventa di Piave, nastavili smo prema Milanu. Srećom, izbjegli smo sve popodnevne gužve i zastoje pored većih gradova. Smjerovi autoceste kreću se na sve strane, a mnogo puta opcija s tri trake omogućavala je vrlo dobru protočnost prometa. Dobra je stvar što smo se od samog početka vozili na 'jeftiniju varijantu. Koristili smo prvenstveno plin, i to uz prosječnu potrošnju od 8,6 litara na 100 km, a benzin smo čuvali za krajnju nuždu. Italija je inače poznata po dobro raspoređenim benzinskim postajama, odnosno većim ili manjim odmorištima, a opremljene su i potrebnim plinskim spremnicima.
Što smo bili bliže Milanu, to smo više razmišljali da ga zaobiđemo - što zbog gužve, što zbog želje koja nas vuče prema jugu, u toplije krajeve. Približavala se noć prvog dana, a nama je na putu bio Monako kojem nismo mogli odoljeti. Odlučili smo se pred kraj prvog dana provozati kroz ovo luksuzno i mondeno središte, kako bismo bar 'udahnuli' veliku razinu bogatstva koja se proteže ovom Kneževinom. Jogger je sve dotadašnje zadatke obavio bez ikakvog problema, a bez problema se probijao i kroz prometnice Monte Carla, bez obzira na to što su tamo vladali automobili koji su i više od desetak puta skuplji od naše krstarice. Nakon Monaka i kratkog obilaska Nice jurili smo dalje preko Francuske koja je poznata po skupim cestarinama i čestim naplatama istih, u što smo se i sami uvjerili. Nismo se puno zadržavali, solidno brzo prošli smo dobre francuske autoceste i začas se našli u mnogo nam dražoj i življoj Španjolskoj. Budući da smo tada bili već solidno daleko od doma, prestali smo viđati automobile naših domaćih registarskih oznaka, tu i tamo našao se tek neki kamion. Osim što smo prešli u novu zemlju, promijenila se i klima, vegetacija je bila sve oskudnija, ali su zato temperature bile više nego ugodne. Iako nas je put vodio pored grada, nismo mogli ne proći kroz Barcelonu. Grad je to koji smo itekako dobro upoznali na brojnim prijašnjim putovanjima. Prolazak kroz grad značio je i plaćanje gradske takse za prolazak užim dijelom, što znači trošak od 5€. Vozili smo se prekrasnim prirodnim krajolikom te smo uz brojne nasade naranči, mandarina, limuna i maslina išli prema poznatim turističkim mjestima koja krase jug Španjolske. Prošli smo pored Valencije, Murcije, Almerije, Malage, Marbelle, divili se kako je sve lijepo uređeno. Palme su posvuda, prolazili smo pored brojnih golf terena, a more je čisto kao i kod nas - barem u periodu van sezone. Plaže su uglavnom pješčane s kombinacijom kamena te uređenih obalnih sadržaja s prekrasnim pogledom na Mediteran. Naravno, pored svega toga uočili smo i znakove masovnog turizma i apartmanizacije, koju bismo mi u Hrvatskoj htjeli izbjeći. Očigledno, ovo je područje jako atraktivno i potražnja za nekretninama je velika što nam otkrivaju i česti oglasi agencija nekretninama, te plakati uz autocestu. Zadnjih dva sata prije trajekta, vegetacija se potpuno promijenila. Nakon kilometara i kilometara prirodnih nasada došli smo do područja s brojnim staklenicima. Zahvaljujući njima, i tijekom zime imamo mogućnost i u Hrvatskoj pojesti neko voće kojem još nije vrijeme, poput jagoda. Naravno da je potreban kompromis, pa iako ima malo zelenila i svi ti staklenici i plastenici ne izgledaju privlačno, jasno je da nas oni 'hrane'.
Bili smo sve bliže Gibraltaru, odnosno španjolskom Algecirasu, a time i sve uzbuđeniji zbog prelaska na afrički kontinent. Trajektne linije su česte, što znači da u satu znaju ići i po dva trajekta. Stoga nismo brinuli oko toga kad ćemo uhvatiti svoj trajekt. Cijena karte za našu Daciju i dvije osobe iznosi 200 € u jednom smjeru, no mi smo se odlučili za povoljniju, povratnu varijantu za što smo izdvojili 340 €. Povratna karta vrijedi godinu dana, tako da nismo trebali odmah razmišljati o terminu povratka. Trajekt je po rasporedu kretao za pola sata, odnosno u 13:45, što je bilo dovoljno vremena da obavimo sve policijske i carinske kontrole na izlasku iz Europske unije. Spremni smo i za 'drugu stranu'. Mislimo na povezivost, jer napuštanjem EU bitno se mijenjaju cijene telekomunikacijskih usluga. Stoga uzimamo e-sim, kako bismo i u Africi imali internet konekciju, odnosno dostupnost svih potrebnih informacija po povoljnim cijenama. Potpuno spremni očekivali smo ukrcaj, fotografirali i snimali jer sve nam je bilo zanimljivo, međutim nešto je bilo zapelo... Stajali smo u redu, ali ukrcaj nikako da krene. Nakon više od tri sata doznali smo i razlog zbog kojeg je baš naš trajekt kasnio, dok je u međuvremenu nekoliko njih, drugih kompanija, već napustilo luku, odnosno možda već i pristalo na drugom kontinentu. Naime, na naš je trajekt iz smjera Maroka ušao migrant, kojeg nisu uspjeli pronaći među brojnim vozilima na trajektu. Iskrcavanje je išlo iznimno sporo jer su policija i osiguranje detaljno provjeravali svako vozilo. Uglavnom, naša Jadrolinija neusporedivo je organiziranija i točnija od ovih kompanija (ako se ne bori s migrantima), u što smo se nakon pet sati čekanja i sami uvjerili. Naravno, sve se poremetilo, termini odlaska i dolaska trajekata. Uglavnom, ludnica! Nama se nije žurilo te smo vrijeme iskoristili kako bismo upoznali neke od putnika koji će zajedno s nama ploviti do Maroka. Razgovarali smo s ostalim putnicima, izmjenjivali iskustva s putovanja, pa smo tako naišli i na peteročlanu obitelj iz Moldavije koja putuje po svijetu u svom terencu. Na putu su već više od 500 dana, a kažu kako planiraju još barem pola godine putovati bez stiske vremena i ideje oko povratka kući. Svaka čast!
Napokon smo se ukrcali, trajekt je krenuo i evo nas ubrzo na pola kanala između Europe i Afrike. Poseban je to osjećaj... Trajekt plovi sati pol, brzinom od 15 čvorova iako je udaljenost najbližih dijelova kontinenata samo osam nautičkih milja. S trajekta možete vidjeti ogroman natpis na brdašcu poviše luke u koju pristajemo, naravno na arapskom pismu, natpis „Bog, država, kralj“. Ni ovdje nije išlo prema voznom redu. Naime, na trajektu smo proveli sat vremena više od planiranog jer je nastala gužva u luci Tanger Med, pa smo na pristajanje na afričkom dijelu morali čekati plutajući ispred luke. Uglavnom, nakon iskrcaja slijedila je kontrola - kontrola policije, pa pasa, rengenskog skeniranja kompletnog vozila, carine... Na sve strane su preko 5-6 metara visoke ograde, kontroliraju se dokumenti... I, slijedi novi 'izazov'. Prilikom pripreme putovanja iz auta sam izbacio nepotrebne stvari, a s njima i neke papire. Uz njih i punomoć kojom nas je Dacia ovlastila da smijemo upravljati Joggerom. Nakon razgovora i objašnjavanja, policijski djelatnici ipak su uspjeli sve provjeriti, a mi smo mailom dobili novu punomoć pa smo se uspjeli izvući iz tog graničnog labirinta kakvog do sada nisam imao priliku doživjeti.
Lagano umorni, gledali smo put prema našem odredištu - Casablanci. Do naše 'afričke baze' preostalo nam je još 400 km. Padala je noć, a naši su nas domaćini čekali. Stali smo na prvoj benzinskoj postaji u nadi da ćemo zamijeniti eure u marokanske dirhame, odnosno da ćemo iste podignuti na bankomatu. No, naravno da ne može sve biti po planu - bankomat nije prihvaćao naše kartice. Došli smo i do toga da nakon nekih tri tisuće prevaljenih kilometara prvi put točimo i benzin. Naravno, želja nam je bila i dalje točiti plin, no tek smo kasnije doznali kako se u Maroku plin ne koristi za pokretanje vozila. Benzin smo bez problema platili karticom, te smo nastavili put. Ubrzo smo prošli pored velike tvornice automobila Renault-Dacia Group, ali s obzirom na doba dana nismo se zaustavili, već smo vozili dalje, uz dogovor da po povratku obavezno stajemo pred ovim velikim kompleksom. Iznenadile su nas iznimno dobre autoceste na kojima je ograničenje 120 km/h. Nakon vožnje Španjolskom gdje smo se većinom vozili autocestom koja se ne naplaćuje, u Maroku nismo očekivali česte naplate cestarina, ali ni brojne policijske kontrole. Do Casablance smo nekoliko puta morali platiti autocestu, naravno, ne bez novih izazova. Budući da nigdje nismo uspjeli promijeniti eure u dirhame, niti podignuti domaću valutu na bankomatu, raspolagali smo samo s eurima. Problem je što se autocesta može platiti samo gotovinom. Ne primaju kartice. Naš hrvatski šarm ovdje je odigrao ključnu ulogu, pa smo uspijevali uz (više-manje) povoljan tečaj plaćati eurima. Negdje bez problema, a negdje uz mnogo pregovaranja.
Na putu prema Casablanci bila je opcija zaobići ili proći kroz glavni grad Maroka, kraljevski Rabat. Naravno, odlučili smo se na prolazak kroz grad, ali bez zaustavljanja i skretanja s glavne prometnice. Riječ je o gradu od oko 1,5 milijuna stanovnika, što znači da je Rabat četvrti grad po veličini u Maroku. Pratila nas je i ugodna noćna temperatura od oko 22 stupnja. Sad već oduševljeni prometnicama, ali i onime što se kreće po njima, 'jurili' smo prema našem odredištu gdje nas je čekala večera i ugodno hladne pive. Motiv više nego dovoljan. Dolazak u Casablancu, grad od gotovo pet milijuna stanovnika, činio se kao dolazak na veliko gradilište. Prolazili smo novim, iznimno širokim prometnicama, daleko boljim od naših očekivanja. Naš kvart Bouskoura Golf City prekrasan je i moderan kvart zatvorenog tipa. U osnovi, riječ o kvartu koji je pripremljen po sistemu kao i Hoto vile u Svetoj Nedjelji, ali u daleko većem obimu. Ovaj elitni dio ustvari je na samom rubu grada, a o tome kako nije riječ o kvartu za sve zainteresirane dovoljno govori činjenica da je to ograđeno područje na čijih se nekoliko ulaza nalaze rampe, odnosno zaštitari koji ne puštaju znatiželjnike koje domaćin nije najavio. Budući da smo bili u automobilu hrvatskih registracija, brzo su nas zapamtili te smo se kasnije lagano kretali kvartom, te iz istog izlazili odnosno ponovno se vraćali. Nakon 3250 prijeđenih kilometara u svega tri dana - stigli smo u Casablancu. Naši su nas domaćini Jelena i Igor dočekali s iznimnim veseljem, 10-godišnji Noel već je spavao. Nije potrebno posebno isticati kako je naša Dacia Jogger ovaj dio puta odradila bez ikakve greške. Bojali smo se većeg umora od puta, no već sutradan smo opet bili za upravljačem, krenuli smo u razgledavanje grada.
Jutro u Casablanci (Casa) donijelo je idealan početak dana. Probudio nas je prekrasan sunčan dan koji smo započeli laganim druženjem uz bazen te uz prepričavanje doživljaja s putovanja. Za taj smo dan odredili ipak malo laganiji tempo, uz laganu šetnju gradom s našim domaćinima. Bila je to prilika i da prođemo uz džamiju Hassana II. Jedna je od najvećih i najljepših džamija u svijetu, navodno najveća u Africi i treća po veličini u svijetu. Posebnom je čini minaret (munara) visine 210 metara, koji je ujedno i najviši u svijetu te činjenica da je izgrađena na rubu Atlantskog oceana. Nosi ime marokanskog kralja Hasana II. Džamija u molitvenom prostoru ima kapacitet 25.000 ljudi, dok se u njenom dvorištu može klanjati još čak 80.000 vjernika. Primijetili smo da su Marokanci jako loši vozači. Njihov stil i način vožnje poprilično su različiti od našeg, europskog. Uočili smo puno rotora i velik broj motocikala. Većina sudionika u prometu ne koristi pokazivače smjera već oni svoju namjeru definiraju trubom, na što smo se vrlo brzo navikli i prilagodili, pa smo pored pokazivača smjera često koristili i trubu. Zanimljivo je i to da baš ne poštuju prvenstvo prolaza, a u većini slučajeva znak STOP im ne znači puno. Čak ni crveno svjetlo na semaforu ne poštuju stalno, što je povećalo naš oprez. No usprkos tome prometnih nesreća nismo vidjeli mnogo, s obzirom na gust promet.
Aklimatizirali smo se na afričko tlo i klimu, pa smo nastavili s vožnjom. Odlučili smo se na jednodnevni izlet u grad Fes. Riječ je o udaljenosti od Case oko 300 km, za što nam treba oko tri sata vožnje u smjeru sjeveroistoka. Riječ je o drugom najvećem gradu u Maroku, naravno iza Casablance, a ujedno je to jedan od četiri kraljevska grada, s populacijom nešto više od milijun ljudi. Plan je bio posjetiti najstariju i najveću medinu - stari centar grada. S obzirom na Jelenino dosadašnje iskustvo, u razgledavanje medine nismo se upustili sami već smo angažirali lokalnog vodiča. Naime, riječ o skupini malih i uskih uličica koje liče na labirint. Pored toga, dio je to grada u kojem nema mobilnog signala pa nismo mogli koristiti online karte. Nevjerojatan je doživljaj biti u takvom starom dijelu grada, vidjeti sva ta građevinska rješenja i nadogradnje kroz povijest kao i stanovništvo koje i dan danas živi na način njihovih predaka. Uglavnom neugodne mirise teško je opisati riječima, čemu puno doprinosi najstarija kožara u svijetu i to u samom središtu medine. Kako biste lakše savladali taj miris, na ulazu dobijete grančicu mente koju svako malo stavljate ispod nosa. Dobra stvar je bila što je aktualna temperatura od dvadesetak stupnjeva značila da ti mirisi nisu bili toliko intenzivni kao u ljetnom periodu, kad su temperature daleko više. Odlučili smo se na ručak u samom centru, ali na najvišoj terasi, na petom katu. Nakon dijelom klaustrofobičnog uspona po uskim stepenicama, ručak je bio poslužen uz prekrasan pogled na grad. Prepustili smo se preporukama konobara, na stol je stiglo deset šarenih tanjurića s predjelima, isključivo povrće na razne načine. Izvrsno! Za glavno jelo stigao je marokanski roštilj, pileća pastila te pileći tagine. Ručak smo završili desertom, i to narančom i bananom prelivenima medom i cimetom. Izvrstan ručak prožet domaćim začinima i mirisima. Svakako je bilo zanimljivo otkriće koliko Marokanci obožavaju i cijene našu nogometnu reprezentaciju, posebno Luku Modrića. Naravno, to smo spretno iskoristili. Našu smo Daciju, odnosno njene retrovizore, ukrasili 'hrvatskim kockicama' kako bismo bili uspješniji u pronalasku parkinga i sličnih pogodnosti. Nogomet i Luka otvaraju brojna vrata. Hvala Luka! Slijedi nastavak naše afričke avanture...
Još nisam čuo da negdje ideš i da: 1. nisi ispitao što ti treba do tamo i tamo u toj državi....2. ideš na put bez casha u džepu....genijalci