Naslovnica Zagreb ZG Život

Kamena čarda Branka Čabrajca uz Toplanu radila je do zore, a u njoj su jutra dočekivali...

Pokraj mene prolazi Ciganka i prosi. Prolazim pored nje podignuta pogleda, a ona mi veli: Daj mi ti. Ti si barem naš!
29. svibnja 2018. u 22:12 1 komentara 553 prikaza
Zagreb
Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Iz dana u dan na fasadama pojavljuju se novi, kako da ih nazovem, aforizmi, jer grafiti nisu. Neke sam već objavio u ovim pričama, ali ima ih još… Na zidu kraj jedne kante za smeće piše: Ne bacajte smeće! 
Spustite ga polako. Onda: Ja odem u Berlin nacrtati grafit, a oni sruše zid.

Zagreb zagrebačke priče Matko Laginja objasnio je princu Aleksandru da Zagreb ima muško i žensko rodilište

Miki, daj me lizni. Neću, Mimi, vidjet će nas Dizni. Referendumsko pitanje: grudnjaci ili ne. Pendrek lomi kosti, al’ ne i srce. Mene vesele ovakve rečenice. Duhovite su. Nažalost, ima ružnih, vulgarnih, uvredljivih, nacionalističkih, fašističkih.

Zbog plesa u partiju

Sjajni pjesnik i povjesničar umjetnosti Željko Sabol i ja išli smo zajedno u školu, sedam godina bili smo u istom razredu. U bjelovarskoj gimnaziji primili su nas u Savez komunista sa 17 godina na osnovi nekakvog našeg zajedničkog članka u Bjelovarskom listu u kojem smo, pazite, napali buržujsku pojavu, koja se održavala u Bjelovaru, a to je bio – Plesni vjenčić. Čini mi se da su Nojgebaueri držali tu plesnu školu. Ili su to možda bile sestre Elvira i Bianca Coronelli, voditeljice najuglednije zagrebačke škole za društvene plesove. Iskreno govoreći: bili smo ljubomorni, nismo znali plesati, pa smo napali one koji su znali. I koji su plesali s našim curama.

No, zato smo nagrađeni. Kao svjesni omladinci, koji ispravno razmišljaju o 'socijalističkim tokovima i razvoju socijalističke svijesti kritizirajući dekadentne društvene pojave', primljeni smo u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Sabol je kasnije o tomu pisao u jednom feljtonu u časopisu Republika, pa je ustanovio, da smo zavedeni, jer smo primljeni kao maloljetnici. Završeno je tako da sam ja izbačen iz redova SKJ 1961. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Iste godine zamalo su izabrali za sekretara te organizacije kolegu I. M. premda on nije bio član SK. Željko Sabol 1971. godine izbačen je iz partije. On je prošao lošije od mene jer je godinama snosio 'proljećarske' posljedice

Godine 1976. ponovno sam primljen u komunističke redove, ali zbog pjevanja u to vrijeme nepoželjnih pjesama (Vila Velebita, Ustani bane i dr.) 1986. dobio sam posljednju opomenu pred isključenje. Ni Željko ni ja od tada više nismo bili članovi ni jedne stranke. Željko je, nažalost, 1991. godine odlučio otići s ovoga svijeta. Ima spomen-ploču na bjelovarskoj gimnaziji, a jedna ulica u Bjelovaru nosi njegovo ime. Ja sam živ. Za sada. I sasvim sam pristojno plesao tango.

Zagreb
1 / 33
Život u velikom gradu kao što je Zagreb ima svojih prednosti i mana. Mnogima ponekad treba odmor i bijeg od užurbane svakodnevice, a odlično mjesto za to su parkovi i šume kojih u Zagrebu ne nedostaje.

Tko je sve osvanjivao u Čardi

U djetinjstvu mi je veliki prijatelj bio dječak Martin. Bio je Ciganin. Nažalost, godinama ne znam gdje je taj čovjek. Kaže se sada Rom, Romi. Dobro, ali ja sam siguran da meni Romi neće zamjeriti što ih zovem Ciganima. To mi je nekako bliže, navikao sam tako na Ferenščici gdje sam stanovao u mladosti, gdje smo bili dobri susjedi. O, kako je bila atraktivna Meliha. Svi smo bili u nju zaljubljeni. Za sebe sam siguran.

Nedjeljom poslijepodne, poslije objeda, u dvorištima ciganskih kućica ispred koji su bili stari mercedesi, skupljali su se susjedi, slušajući kako Salih svira dugmetaru. A svirao je stvarno majstorski.

Prije nekoliko godina moja supruga i ja idemo Ilicom. Pokraj nas prolazi jedna Ciganka i prosi. Ja podignute glave prolazim pokraj nje, kao ne vidim je, a ona me lupi rukom po ramenu i veli: Daj mi ti. Ti si barem naš! I sada ne znam, možda sam stvarno ispao iz ciganske torbe.

Uvijek se s radošću sjetim da sam godinama vodio priredbe ciganskog ansambla Sar e Roma koji je predvodio pjevač Haris Džinović, pjevajući ciganske pjesme upakirane u tada moderne aranžmane.

klavir Svjetski uspjeh gimnazijalki Mi sa šest ruku sviramo klavir kao jedna osoba

Tri večeri zaredom Sar e Roma punili su dvoranu Vatroslava Lisinskog. Jedne večeri došlo je u dvoranu trideset, pedeset zagrebačkih Roma s harmonikama. To je bila svirka! To je bio dernek!

A još je veći urnebes, da, dobar izraz, urnebes, bio kada je pjevala čuvena, slavna i sjajna Ala Pugačova, pa kada smo svi izvođači, zajedno s velikom Alom, završili u tada popularnoj zagrebačkoj, trnjanskoj 'Kamenoj čardi'.

'Kamena čarda' Branka Čabrajca, kraj Toplane, radila je do jutarnjih sati, a ondje su dolazili glumci, pjevači, veseljaci, novinari, pa i neki profesori, trgovci…

Spominjem samo neke: Saša Zalepugin, Pero Zlatar, Miro Lilić, Vlado Fučijaš, Silvije Hum, Jovan Kosijer, Božo Sušec, Mićo Dušanović, Zvonko Zmazek…bilo je i sportaša i fakultetskih profesora... Gospođe i gospođice ne spominjem, za svaku sigurnost.

Na dočeku jedne Nove godine u Inter-Continentalu (današnji Westin) pjevao je Zdravko Čolić sa svojim bendom, ja sam bio voditelj programa, a između dva Čolina pjevanja, ciganska kapela išla je od stola do stola u Kristalnoj dvorani zabavljajući goste repertoarom dobre ciganske glazbe.

Obično su slavlja trajala dugo u noć.

Međutim, otprilike poslije dva sata ciganska je kapela nestala.

Tražili smo ih posvuda... Oni su goste pjesmom ispraćali do automobila i do soba hotela u kojima su odsjeli. Na strunama njihovih instrumenata bilo je maraka i dinara.

O, o, o, oj, majko, oče ja vas molim, pustite me da je volim, od kada srce za nju zna, ja nemam mira, nemam sna. U našem selu na kraju za našu ljubav ne znaju, ne zna nitko iz sokaka, ne zna otac, ne zna majka da to je moja Ciganka.

Mia Dimšić Mia Dimšić: Sve su moje pjesme osobne od riječi do riječi jer mi inače ne bi imale smisla Vojo Šiljak, Špiro Guberina i Hrvoje Hegedušić ZAGREBAČKE PRIČE Kada zapjevaju novinari, spikeri i urednici HRT-a 03.01.2016., Zagreb - Kipovi i spomenici u gradu pod snijegom.  Photo: Marko Lukunic/PIXSELL ZAGREBAČKE PRIČE Zagreb je najopjevaniji grad na svijetu
Hrana
Mood food
Hrana za dobro raspoloženje: Doznajte što bi trebalo jesti da se osjećate sretnije

A1 izdvaja za Vas