Žestoka je. Odrješita. Na vladajuće juriša bespoštednom verbalnom paljbom. Obrušava se na svako zastranjivanje. Političko, društveno, ljudsko. Riječima nemilice sijeva na svaku nepravdu, na svako kršenje Ustava i zakona, na svaku korupciju. Desni i oni još desniji ne mogu je smisliti. Čim se javi za riječ, HDZ-ovci se nakostriješe. Tako ih politički precizno pogađa u svaki stranački živac da je iz njihovih reakcija jasno da, pogotovo posljednjih mjeseci, upravo nju doživljavaju svojom najvećom prijetnjom. Po angažiranosti, aktivnosti, srčanosti i verbalnoj nadmoći spada u sam vrh, među one najbolje u Saboru. Odvažno i nepokolebljivo stoji, ne uzmiče ni onda kada joj testosteronski dolaze urlati pod prozore. I kada joj prijete, ne savija se, ne spušta glas. Brani se izravno, otvoreno, gledajući u oči. Ako ima poštenja, i oni koji joj nisu politički skloni i ne dijele njezin svjetonazor tu bi joj hrabrost i dosljednost morali priznati. Sitna je. Reklo bi se i krhka. Ali u nje je nešto velebitsko, postojano, gordo. A imate li prilike s njom porazgovarati i onako malo opuštenije, onda ćete upoznati i njezinu drugu, mekšu stranu. Kada se nasmije, osjeti se zvonka iskrenost. Sve to opisuje jednu saborsku zastupnicu. Zove se – Dalija. Treba li uopće navesti prezime?
Rođeni ste 1977. u Zagrebu. Čega se sjećate iz najranijeg djetinjstva? Najviše se sjećam sestrične Nikoline koja mi je bila poput sestre, njezina brata i svih ostalih bratića i sestrični. Ja sam u obitelji došla posljednja. Moji su roditelji 14 godina bili u braku bez djece i zapravo se nije ni očekivalo da ću se ikada roditi pa moja sestrična nosi ime koje sam zapravo trebala dobiti ja. Kada je riječ o djetinjstvu, sjećam se sretnog razdoblja života kada je sve bilo vrlo jednostavno i toplo, s puno emocija, veselja i smijeha. Mi smo ona generacija koja se doista igrala bez puno pomagala, bilo da su to bile igračke ili bilo što drugo. Igrali smo se jedni s drugima.
Živjeli ste u zagrebačkoj Dubravi. Iz kakve obitelji potječete? Bila je to radnička obitelj. Moji roditelji su podrijetlom sa sela, i otac i majka. Otac je s četrnaest godina došao u Zagreb, u srednju školu, na zanat. Isto tako i majka, samo što je ona prvo išla u Karlovac pa onda u Zagreb. Oni su kao djeca još učili uz petrolejsku lampu. Velika je razlika između onoga što su oni kao zreli ljudi mogli priuštiti meni i uvjeta u kojima su oni sami rasli. U ono vrijeme, za vrijeme "diktatorske Jugoslavije", to je bila radnička klasa koja se praktički tek gradila. Ljudi su masovno sa sela dolazili u grad i zahvaljujući svojim znanjima i zanatima gradili kuće. Tako su i moji roditelji sagradili jednu lijepu kuću. Možda su meni, tim više što sam bila jedinica, nastojali pružiti sve ono što oni nisu mogli ni zamisliti da bi jednog dana mogli imati. Kao dijete, naravno, ne znaš ništa izvan svog malog svijeta i meni se uvijek činilo da smo puno bogatiji nego što smo stvarno bili.
Maloprije smo gledali vaše fotografije iz djetinjstva, među njima i onu na kojoj kao malena djevojčica stojite uz okićeni bor. Znači, u to socijalističko vrijeme u vas se slavio Božić. Naravno. I ne samo u našoj maloj obitelji. Božić i Uskrs slavili su svi i s tatine ličke i s mamine zagorske strane. Ja u tome nisam vidjela ništa osobito. Namjerno sam vam htjela pokazati tu fotografiju jer mi se čini da je danas jako popularno izvrtati teze. Jasno mi je da nisu svi dijelovi Hrvatske bili u istoj situaciji, međutim ni moja obitelj koja je ostala u ruralnim krajevima nije tada imala problema s prakticiranjem vjerskih običaja. Nitko se nije morao skrivati niti spuštati zastore prije nego što bi kitio bor. Je li to možda utjecalo na nečija napredovanja? Vrlo vjerojatno kod nekih da, ali moji roditelji nisu bili članovi Komunističke partije, nikada ih nitko nije niti prisiljavao na to niti ucjenjivao, iako su nekoliko puta bili pozivani. Moj tata je to odbio i ja u tome ne vidim problem. Danas vidim problem u jednom dijelu, pa čak i političke javnosti, koja time liječi vlastite komplekse pa žele biti veći katolici nego što je papa. S obzirom na to da nisam odrasla u takvim uvjetima mi kao obitelj nemamo tu potrebu. Sjećam se i da su nakon devedesetih godina odjednom crkve postale pune i da su prve redove počeli puniti upravo oni koje prije toga nikada nismo viđali. Ne zamjeram im to.
Zamjeram im jedino to što danas etiketiraju druge da su "ne–Hrvati", da su "ne–katolici" i što je način na koji se doživljava vjera postao više pomodarstvo nego iskren osjećaj bliskosti s Bogom. Tu je uvelike odgovorna i Crkva koja, barem po onome što danas vidimo na mnogim okupljanjima, mlade očito nije naučila da vjeronauk u školi ne bi smio biti nešto na što se ide zato što idu i drugi, iz konformizma ili običaja, nego nešto što ih doista uči ključnim i bitnim pitanjima vjere. Mislim da je to za naše društvo poražavajuće i loše. Odrasla sam u Zagrebu i u mom je razredu, primjerice, bilo i djece iz miješanih brakova. Do rata se neke stvari uopće nisu postavljale kao pitanje – nije se pitalo tko slavi Božić tjedan dana prije ili tjedan dana kasnije, gledale su se ljudske i moralne vrijednosti. Sjećam se da je, kad je Domovinski rat počeo, dio razreda jednostavno preko noći nestao. Danas kada gledam mlade kako preko nekih pjesama olako prihvaćaju ideju da je pripadnost jednoj naciji neka veća vrijednost od pripadnosti bilo kojoj drugoj, kada se to povezuje s vjerom i kada se sve povezuje s ratom, čini mi se to kao staza koja vodi prema lošem, a ne kao nešto što bismo mi kao nacija trebali graditi. Tim više što imamo povijesno sjećanje jednog ružnog, razarajućeg rata iz kojeg smo mi izašli kao moralni i svaki drugi pobjednici. Svi oni koji danas mržnjom žele obojiti sjećanje na taj rat, po mom mišljenju, nemaju se pravo nazivati domoljubima, iako se upravo takvima predstavljaju.
Vratimo se vašem djetinjstvu. Bili ste jedinica. Jeste li se kao dijete više voljeli igrati sami ili ste stalno bili u čoporu s ostalim bratićima i sestričnama kao dio neke male ulične ekipe? Bilo je i jednog i drugog. Bila sam prilično ozbiljno dijete, dosta introvertirano, ali to ne može dugo opstati ako odrastate u Donjoj Dubravi. U to vrijeme moja ulica nije imala ni asfalt. Imali smo lokve i neku šumu na dnu ulice. Bilo je to jedno, kako se kaže, surovo djetinjstvo – blage tučnjave, blaga rivalstva, gdje se čovjek mora malo očeličiti, izboriti za svoj prostor i svoje mjesto među drugima. Velika obitelj nadomjestila mi je osjećaj braće i sestara, i ostali smo povezani do danas. Ali, silom prilika, budući da sam jedinica, dio vremena neminovno sam provodila u samoći, gdje sam kroz maštu, igračke i ono što mi je bilo u okruženju stvarala neki svoj svijet.
Koje su vam igre bile najljepše? Za ono vrijeme i tadašnji prosjek financijski smo stajali iznadprosječno jer je tata radio u jednom hotelu pa je imao dodatne mogućnosti zarade, a i volio je kupovati kazete. To danas više ne postoji. (smijeh) A mi smo ih imali na stotine. Iz nekog razloga od tih sam kazeta gradila dvorce. Nisam slušala glazbu, nego je bila tišina, a ja sam slagala kućice za lutke i dvorce. U tom slaganju i preslagivanju kazeta mogli su proći sati, pa i dani. Zašto mi je to bila igra? Stvarno ne znam. Imala sam više igračaka nego cijela moja ulica pa čak i cijeli moj kvart zajedno. Bila sam posljednje dijete u obitelji, mezimica. Svi su me voljeli, svi su mi stalno nešto kupovali. Toliko sam imala igračaka da je moja majka s vremena na vrijeme znala moje lutke i plišance povješati po ogradi i podijeliti ih po cijelom kvartu jer više nismo znali kud s njima.
Ne stječe se dojam da ste bili razmaženi, ne djelujete tako ni danas. No, jeste li se ljutili kada bi mama te vaše igračke davala drugima? Ne, ako imaš više, podijeliš drugima – to mi je bilo u redu. Ali postojale su stvari koje se nisu smjele dirati. U tom malom društvancu igračaka imala sam Pinokija, pa jednog plavog zeca koji mi je spasio život, doslovno.
U kom smislu? U tom da smo tata i ja imali prometnu nezgodu – auto je naletio na nas. Pala sam na pločnik i da nisam pala na tog zeca, koji je amortizirao udarac, mene danas možda više ne bi bilo. A zanimljivo, kupili smo ga možda petnaestak minuta prije nesreće. Vidjela sam ga u izlogu, a tata mi je pokušao objasniti da je preskup i da već imamo puno igračaka. Ja sam rekla: "Dobro, u redu." Kako sam to rekla bez pogovora, tata je odmah popustio i kupio mi ga. Nosio je mene u naručju, ja sam držala svog novog plišanog zeca i odjednom je auto naletio na nas. Taj mi je zec tad spasio život i zato je nazvan Srećko. Imala sam i jednog platnenog dječaka koji je bio moj zamišljeni brat. Do te mjere da smo mu servirali doručak, ručak i večeru. Jednom smo ga izgubili u Nami pa sam ja napravila pravu dramu, svima sam govorila da smo "izgubili brata". Roditelji su također krivo reagirali i ponavljali to isto pa je pola Name tražilo "izgubljenog brata", ne shvaćajući da je to zapravo igračka. Na kraju se pojavio na onim rotirajućim tepisima. Kako smo gledali tepihe ja sam ga tamo odložila i kasnije se okrenuo na drugu stranu. Dakle, taj platneni "brat" se nije smio davati. No kad sam već bila odrasla, mama ga je darovala jednom dječaku iz obitelji. To mi je bio šok i malo sam se naljutila. Onda je "brat" morao pričekati da taj dječak odraste, a kad je postao zreo muškarac, vratio mi ga je. I evo, imam ga i danas.
Svirali ste i klavir, što znači da imate i glazbenu naobrazbu. Je li to bila vaša ili roditeljska želja? I kako je od svih instrumenata izbor pao baš na klavir? Tata je kupio gitaru, harmoniku i klavir. Htio mi je pružiti ono o čemu on kao dijete nije mogao ni sanjati. Završila sam osnovnu glazbenu školu, ali bez nešto puno volje i talenta. Zapravo sam željela trenirati sinkronizirano plivanje. Obožavala sam gledati balet na vodi, ali ta je sportska aktivnost bila na drugom kraju grada. Danas znam da nemam sportski talent, no sinkronizirano plivanje i klizanje su me fascinirali.
Jeste li trenirali i klizanje, recimo, na Šalati? Ne. Roditelji su odlučili da ću svirati klavir i završila sam glazbenu školu, kako se kaže, "pod mus". Danas mi je drago da znam barem čitati note. I kao što se kaže, nešto loše uvijek dovede do nečeg lijepog. Kroz glazbenu školu zavoljela sam zborsko pjevanje. Nažalost, danas više nemam vremena za to, ali bila sam u raznim zborovima. I danas volim slušati zborove, osobito kada izvode sakralnu glazbu. Tako me to i dovelo do crkve – prvo kroz zbor, a zatim i preko jednog svećenika koji je bio doista čovjek duha, veliki intelektualac. O vjeri i danas više promišljam kroz ono što sam od njega naučila nego kroz ono što se sad često može čuti u velikom broju propovijedi.
Znači li to da i danas na obiteljskim ili prijateljskim okupljanjima volite pjevati iz sveg glasa, onako da se sve ori? Daaaaa, ja volim pjevati, svi volimo pjevati, ali moja sestrična Nikolina ima puno jači glas nego ja. Ja sam dobra u zboru, kao jedan od glasova koji dobro drže zadani tonalitet. Ali ta moja sestrična dugo je bila u folkloru, ona pjeva onako više iz grla, a manje iz dijafragme, ona ima puno snažniji glas. Uglavnom svi volimo pjevati.
Majka vam je Zagorka, a otac Ličanin. Pretpostavljam da ste dosta vremena, recimo tijekom ljetnih i zimskih praznika, odlazili bakama i djedovima u Liku i Zagorje. Jeste li voljeli odlaziti u te ruralne krajeve, susretati se sa životinjama i ljudima na selu? Više smo išli u Liku, jer zna se tko je bio gazda u kući. (smijeh) I dan danas sam više ruralno nego urbano dijete. Što sam starija priroda me sve više privlači. Do te mjere da se u starijim danima zamišljam kako nešto čeprkam po vrtu ili sadim drveće. Lika mog djetinjstva nije ista ona u koju danas vodim svoju djecu. Mi danas imamo suvremenu zidanu kuću s toplom vodom i grijanjem, a kuća iz mog djetinjstva, koja je u Domovinskom ratu srušena, bila je nešto sasvim drugo. I zime su tada bile bitno drugačije. Kada smo dolazili na praznike morali smo lopatama krčiti put da bismo uopće mogli doći, snijeg je znao biti visok metar, pa i dva. Kuća je imala samo jednu grijanu prostoriju, grijalo se na drva, zidovi su bili drveni. Spavali smo na studeni, na minus ne znam koliko stupnjeva, ujutro su nam skoro sige virile iz nosa. Danas, iskreno, ne znam bih li se usudila svoju djecu poslati na takvo zimovanje. Nama je to tada bilo normalno. Kupaonice nije bilo, nužda se obavljala vani, imali smo poljski WC. Zamislite minus deset i usred noći morate na toalet. Tako smo odrastali. Sjećam se i kada sam bila malo veća, moj je otac kupio mali traktor Tomo Vinković. Ne toliko zato što nam je trebao za poljoprivredu, jer se njome tada više nismo bavili, nego više iz "štosa", iz zafrkancije. Na taj smo traktor vezali jedan dugački lanac i ogromnu dasku. Tata je vozio, dva bratića bila su prva, zatim sestrična pa ja, i tako smo se sanjkali i ludirali po prostranstvima netaknutog snijega koji se caklio. Toga se posebno sjećam. Sjećam se i obaveznih "radnih akcija" skupljanja sijena. To je vjerojatno ostalo još iz vremena kad je moj djed bio živ. Nažalost, ja ga nisam dočekala. A postojala je i najvažnija stvar na svijetu.
A to je bilo... E, pa najvažnija stvar na svijetu bila je da se se preko ljeta skupi dovoljno stogova sijena, jer je to značilo blagostanje. To je danas teško objasniti u intervjuu, ali to je činjenica – u Lici je blagostanje značilo imati dovoljno sijena za zimu. Čak i nakon što je od osmero djece koliko je ih je moj djed imao, a samo jedan sin ostao je živjeti s njima na gruntu, dok su svi ostali otišli svojim životnim putevima, uglavnom u Zagreb, i svi su si izgradili dobar životni standard, skupiti sijeno i dalje je bilo najvažnije. Čak i kada više nismo imali konje, posuđivala su se kola od susjeda. Išlo se po njivama razasutima tko zna gdje, po najvećem suncu, po najvećoj žezi. Nitko se tada nije pitao šteti li sunce koži. Upravo se u pola bijela dana skupljalo najviše sijena pa smo tako to radili i mi najmlađi. Meni to, kao najmlađoj, nije bila nikakva tlaka. Radila sam iako sam bila dijete. To su mi danas najljepše uspomene. Radila sam to sa sestričnom, bile smo najmlađe, samo da dočekamo onaj trenutak kada se preko punog voza sijena prebaci vuneni lički "biljac" i mi smo se onda tako na vrhu tog sijena vozile prema kući. Taj osjećaj se ne može ni s čim nadomjestiti. A kada se nije skupljalo sijeno, sate i sate provodili smo na štali. Štala je imala tavan i najveći izazov bio je uopće popeti se gore. Zavukli bismo se gore, raširili "biljac" da nas sijeno ne pika, imali bismo nekoliko kutija keksa i tisuću i jednu priču. Zato Liku voli cijela moja obitelj. Danas nas je višestruko više – treća, četvrta, peta generacija – i dalje ljeta provodimo u toj zajedničkoj kući, s toliko suvlasničkih omjera da ih više ni ne možemo pohvatati. Doživljavamo je kao nešto što nam je zajedničko. Pojedinačno, ta kuća nema neku tržišnu vrijednost – nije to imovina koja se može materijalno izraziti, a i da se može, ne bi to bio neki veliki iznos. Ali to što se mi tamo ljeti okupljamo, što nas je puno, i što tamo dovodimo i svoju djecu – to je neprocjenjivo. Svoje sam kćeri odgajala slično kako sam i sama rasla, trčkarajući po tim ličkim livadama. Fascinirane su susjedovim ovcama i kokicama, jer druge stoke više nema, ali i tom slobodom. Tamo se puno viče, mi smo glasni, mi i psujemo kao dio tog nekog uobičajenog vokabulara. Naprosto, mi tako funkcioniramo – ako nisi glasan i ako nisi nešto prosto rekao, kao da ne poštuješ onoga kome se obraćaš. (smijeh) Taj lički dio je jako važan dio mene.
Prepoznajete li vi u svom karakteru ponešto od tih ličkih gena? Uh, ja sam crna ovca.
Zašto? Svi moji koji su potekli iz te naše kuće Pešića – naime, djed je bio Petar pa su svi od njega nadalje Pešići –puno su pitomiji od mene. Različiti smo, naravno, i svjetonazorski i politički, ali nitko nije ratoboran, nitko neće podignuti glas da bi se izborio za nešto što doživljava kao nepravdu. Svi su nekako previše trpeći.
A kakvi su Ličani općenito? Tamo je klima surova. Danas je blaža nego prije trideset ili pedeset godina, ali i dalje je oštra. Tko nije kosio i krčio lička polja, ne zna što su trnje, divlji šipak, divlja ruža, glog – sve ono što raste uz živice. Ljudi koji stasaju u takvom podneblju, na škrtom tlu, nauče u kamenu pronaći nešto malo dobre zemlje. Nauče prihvaćati život onakav kakav jest, bez velike želje da se stvari mijenjaju nabolje.
To bih možda sažela kroz rečenicu moje tetke koja bi za svaku životnu situaciju rekla: "A vraga će ti to." Recimo, mi mlađi smo u jednom trenutku htjeli napraviti bazen u dvorištu. Starija generacija, ti takozvani gruntovčani ili "odari", rekli bi: "Vraga će vam to, i ovako je dobro". To je taj mentalitet koji se zadovoljavanja s malim. Možda je to jedan od razloga zašto se posljednjih trideset godina nisu ozbiljnije borili ni za političke promjene – skloni su trpjeti, ne laktariti se, ne boriti se za bolje. Imaju veliko, toplo, dobro srce, ali premalo volje da unaprijede život. Suludo je to, jer Lika je bila dio Vojne krajine i cijela Habsburška Monarhija nekada je ovisila o hrabrosti Ličana. Što im se dogodilo?
Eh, da... I ja imam dvostruke ličke korijene i obožavam taj kraj, ali se isto često znam pitati – što se to dogodilo s Ličanima. No, vratimo se opet vašem djetinjstvu. Pročitala sam da ste još u osnovnoj školi znali da želite biti odvjetnica, da su vas već tada zanimali pravo i pravda. Otkud već u toj ranoj dobi ta fiks ideja? Bio je to zapravo strah od samoće. Imala sam jednu stariju strinu, sad već pokojnu, koja me često čuvala i znala govoriti: "Svi drugi imaju nekoga", misleći na moje bratiće i sestrične. Svi su imali brata ili sestru, a ja sam jedina bila sama. Kao dijete nisam znala kako to uopće pitati mamu, ali sam razmišljala – što će biti sa mnom kad mame i tate više ne bude? Pa sam onda ispitivala što se događa kad netko umre, kada umre mama, kada umre tata, tko tada brine o tebi, pa što kada nemaš ni brata ni sestru. Mama nije znala kako odgovoriti. Govorila je: "Ako se razboliš, ideš liječniku. Ako ti netko nešto ružno napravi, ideš policiji, na sud." No meni to nije bilo dovoljno pa bih i dalje pitala: "Ali tko je na tvojoj strani kad život krene po zlu?" I tada je mama uzvratila: "Ne znam tko bi to mogao biti. Jedino odvjetnik." I to je bilo to. Ja sam od tada shvatila da je odvjetnik taj koji te brani, čuva i pomaže ti kad te cijeli svijet napusti ili se okrene protiv tebe. I tako sam, još prije osnovne škole, odlučila da ću biti odvjetnica kako bih kompenzirala samoću. I to je ostalo. Zato ni danas sebe ne doživljavam kao političarku – to mi jako teško pada. Ovo sve doživljavam kao privremeni put, kao neku vrstu borbe koju moraš odraditi jer je takav trenutak. No kad se ujutro pogledam u ogledalo ja sam i dalje odvjetnica – samo što danas ne zastupam jednu osobu, nego možda jednu širu ideju ili društvo u cjelini.
Gimnaziju ste pak pohađali tijekom Domovinskog rata. Kako ste proživljavali to vrijeme? Mi nismo imali pubertet, mi smo imali Domovinski rat. U razred su nam došli izbjeglice iz Vukovara. Svi smo imali nekoga na ratištu ili smo u kuću primili nekoga iz ratom pogođenih područja. Išli smo u XII. gimnaziju u Dubravi, zajedno s Poljoprivredno-prehrambenom školom, i socijalna struktura učenika bila je drukčija nego u nekim drugim zagrebačkim gimnazijama. Bili smo nešto nižeg socijalnog statusa. Plaće su brzo pale, svi su živjeli skromnije. Nismo imali izlaske, družili smo se međusobno. Znali smo ponekad i markirati, otići u Maksimir, skupiti sav sitniš iz svih džepova, kupiti dvije-tri Coca-Cole i nekoliko štruca kruha i s tim se zabavljati. Mladost se prilagodi svemu. Vedrina, šala, pjesma, glazba – sve to smo živjeli na taj način. Ali da smo strepili i bili prikovani uz televiziju i vijesti – jesmo, bez obzira na to što smo bili u Zagrebu. Kažem, rat je bio u našim domovima i među našim kolegama iz razreda.
Maloprije, prije intervjua, rekli ste mi da su i članovi vaše obitelji odlazili u rat. Spomenuli ste i svog ujaka... Moj ujak iz Zagorja – jedini sin i najmlađe dijete u obitelji, ostalo su bile sestre, roditelji su mu rano umrli i on je bio, kako bih rekla, naš siromašni građanin, poljoprivrednik sa sela – najvrjedniju stvar koju je u tom trenutku imao bila je krava. Nju je prodao kako bi se naoružao i kao takav otišao je na front. Moram reći i to da u samim počecima naši branitelji nisu bili ni odjeveni kako treba, pogotovo oni koji su išli na hladnija ratišta, poput Like. Sjećam se da su mnogi na tavanima tražili stare, bivše vojne uniforme iz JNA, jer su to ipak bili topli kaputi. Govorim o onom prvom, najranijem razdoblju rata. Moj otac je, s pozicije na kojoj je bio – a radio je u hotelu Intercontinental kao šef sale – vrlo često ugošćavao strane državnike, političare, ljude iz svijeta biznisa ili zabave. On je organizirao da jako puno humanitarne pomoći dođe u Hrvatsku i da se dalje podijeli. Tako je slao na razna ratišta toplu odjeću, šteke cigareta, sve što je bilo potrebno. Za Liku je, na neki način, osigurao ambulantno vozilo. I sam je kratkotrajno bio na ratištu, u Perušiću, ali su ga branitelji poslali natrag, dijelom zbog dobi, a dijelom zato što su procijenili da s pozicije na kojoj je bio može logistički organizirati stvari koje su bile važnije nego da ostane na prvoj liniji. A bratići čije su obitelji ostale živjeti na području Gospića, po logici stvari, rat su proveli ondje, braneći svoja dvorišta.
Razgovarate li danas s tim članovima obitelji o ratu ili oni nisu skloni govoriti o tome? Je li tema rata prisutna na obiteljskim okupljanjima? Možda se ovo ljeto to ponovno aktualiziralo zbog Thompsona. Bratići iz Zagreba, neki od njih, nažalost, više nisu živi, su nakon rata skinuli uniforme i nastavili živjeti svoje živote. Dio mojih bratića iz Like otišao je u vojnu mirovinu. Naravno da postoje različita politička gledišta – ima nas i na lijevoj i na desnoj strani političkog spektra, pa i u centru. No s obzirom na to da je dio obitelji bio, i to ne u malom broju, na tom Thompsonovom koncertu, nije im bilo drago čuti način na koji sam se ja o tome javno očitovala.
Jesu li vam to jako zamjerili? Jeste li se posvađali, jesu li pale teške riječi? U obitelji se puno toga može reći. I mogu pasti teške riječi, može pasti i koja suza, ali kasnije ipak prevlada ono da krv nije voda. Ljetos smo se okupili i dočekala me, doslovno, postrojba mojih bratića koji su me, naravno, zagrlili i rekli: "Ajde ti sad nama reci – gdje ti među nama vidiš ustaše? Ajde, reci, tko je od nas ustaša?" Naravno, trebalo mi je vremena da objasnim što je meni na koncertu Marka Perkovića sporno, a što mi nije sporno. Tim više što govorimo o bratićima koji su bili branitelji, koji su ratovali u najtežim rovovima i koji u ratu nisu nosili HOS-ova obilježja i nisu se borili uz poklič "za dom spremni". I treba vremena da shvate zašto danas nije dobro Hrvatsku i kompletan Domovinski rat "bojati" isključivo tim bojama i simbolima.
Znači, od početnog nerazumijevanja vaših istupa i svojevrsnog "pozivanja vas na red“, došli ste do međusobnog razumijevanja? Nisu oni mene pozivali na red, nego su to doživjeli kao da sam ja povrijedila njih. Zajednički jezik nije uvijek lako pronaći, ali u obitelji je to ipak lakše jer nas veže nešto puno više i nešto puno važnije od onoga što se čuje u javnom prostoru. Baš kroz vlastitu obitelj razumijem kako je došlo do te kakofonije u širem društvu i zato mi je jasno kako je velik broj naših građana poletio za tom idejom domoljublja, zastava i simbola, ne shvaćajući da su možda bili izmanipulirani od malog kruga ljudi s vrlo zločestim namjerama. Uoči samog koncerta to se možda nije moglo jasno vidjeti i odmah znati, no kako vrijeme odmiče i kako se ti koncerti nižu, postaje sve jasnije što je bio cilj od samog početka i kuda to vodi.
A kuda to vodi? U zabludu, u stvaranje netrpeljivosti, u razaranje onoga što smo u Domovinskom ratu imali. Ako smo ikada imali istinsko, plemenito zajedništvo u svoj našoj raznolikosti, a raznolikosti ima u obitelji, kamoli ne i šire o toga, u narodu, onda bismo trebali vidjeti da danas to zajedništvo svojata jedna skupina koja rat interpretira na svoj način, iako je ta skupina u samom Domovinskom ratu bila brojčano vrlo mala. To je ono što ne smijemo dopustiti.
Vratimo se opet u vaše mlađe dane. Nakon gimnazije upisali ste Pravni fakultet. Jeste li ikada posumnjali u svoju ideju da budete odvjetnica, jeste li se razočarali u sustav koji bi trebao štititi pravo i pravičnost? Jeste li ikada pomislili: "Kakva sam ja idealistica bila!" O da, pa tako je i došlo do politike. Naime, nema odvjetničkog ureda u kojem se barem ponekad ne opsuje: "Koji je to glupi sudac napisao ovu glupu presudu?!" ili "Koja je budala napisala ovaj zakon?!" Ali u početku se to doživljava kao neka anomalija, kao izuzetak. Tako sam i ja to shvaćala. No na moju veliku nesreću, igrom slučaja, završila sam pet godina u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Tada sam prvi put shvatila kako sustav izgleda iznutra. To je za mene bio pelin. Sigurna sam da bi moj život bio bitno drukčiji da taj pelin nikada nisam popila. Ali nakon toga više nije bilo teoretske mogućnosti da se vratim na staro i kažem – sve to što sam vidjela mene se više ne tiče. Shvatila sam da ishod sudskog postupka često ne ovisi o činjenicama, ne ovisi uvijek ni o zakonu, pa čak ni o sucu koji donosi presudu. Tada mi je postalo jasno da se neke stvari moraju mijenjati i da se mogu mijenjati jedino iz politike. Problem našeg pravosuđa nije jedan korumpirani sudac – takvih ima, naravno, kao što u svakom žitu ima kukolja – nego sustav, način regrutiranja sudaca, način na koji se njihov rad prati ili, točnije, ne prati, neujednačena sudska praksa i kompletno političko okruženje koje kreće od izbornih jedinica nadalje. Tek kad se to promijeni, moći ćemo doći do toga da odvjetnik klijentu točno kaže dijagnozu i ishod njegova slučaja, koliko će trajati i koliko će ga koštati.
Jeste li kao studentica bili buntovni i glasni, jeste li već i tada stalno nešto propitkivali? Ne, studija se gotovo i ne sjećam. Za mene je studij bio poput dopisne škole. U srednjoj školi imali smo rat. Nije se izlazilo, nije bilo ni novca. Kad je došao fakultet, rat je taman završio, počeo je neki ekonomski oporavak, ali dogodila se pretvorba i privatizacija, propast brojnih naših firmi. Tvrtka u kojoj je radila moja mama završila je u stečaju pa smo otvorili mali obiteljski butik, a moj otac je na mojoj prvoj godini studija doživio težak srčani udar. Liječnici su tada mislili da neće preživjeti. Njegove "posljednje riječi" bile su već spremljene u kuvertu za mene i mamu. Srećom, on je živ i danas, ali tada nismo znali da će sve tako završiti. Cijeli moj fakultet bio je utrka s vremenom i životom u teškim prilikama. Mama je ostala bez posla, butik smo morali zatvoriti, tata je završio na bolovanju, a potom u invalidskoj mirovini. Znali smo u jednoj godini provesti mjesece po bolnicama, usred noći nas je Hitna odvozila pa smo jutra čekali ne znajući hoćemo li svi biti živi. Bilo je tu brojnih operacija, liječenja... Fakultet sam zapravo većinom provela u zagrebačkoj Novoj bolnici. Danas mislim da tamo znam svaki hodnik, svaki odjel, svaki krevet. Dakle, živjela sam u tom svijetu, a na fakultet sam odlazila kao na moju vlastitu, privremenu rehabilitaciju, da se malo vratim među vršnjake. Doslovno sam se prošetala kroz fakultet. Tek na četvrtoj godini, kad se situacija kod kuće malo stabilizirala, počela sam se doživljavati kao studentica i pravnica. Tada su bili najteži ispiti, a meni su se činili najlakši. I tada sam počela dobivati "petice". Tada sam se tek povezala s drugim studentima, uključila u studentske udruge, počela putovati svijetom...
I prvi vaš radikalniji potez bio je zapravo prijava na natječaj za čelno mjesto Povjerenstva. Na kraju ste, između 199 prijavljenih za tu poziciju, na opće čuđenje izabrani upravo vi. Za vas tada nitko nije znao. Kako ste to doživjeli i jeste li se i sami pitali – zašto sam izabrana baš ja? Kako ste sami sebi to protumačili? Nikada nisam shvatila – zašto baš ja. Pretpostavljam da je tada politika željela saziv Povjerenstva koji će dobro izgledati prema Europi. Hrvatska je bila u "cajtnotu", godinu prije dva su natječaja bila poništena. Politici to tijelo zapravo nije bilo po volji, ali su ga morali osnovati. Bilo je to u vrijeme vlasti SDP-a i oni će vam danas to i sami priznati. Nisu ga ni oni htjeli, ali su ga morali osnovati zbog Europske komisije. I gledajući tko je od nas od kuda došao, na kraju su ipak napravili odličan sastav Povjerenstva. A kako i zašto baš ja? Doista ne znam. Nadam se da je to bilo zbog referenci i dojma na saslušanju. Ono čega se sjećam jest da me bilo strah da možda nisam izabrana zato što je netko shvatio da imam dvije djevojčice od godinu dana i živim u neposrednoj blizini, pa se možda očekivalo da ću više biti doma ili na bolovanju nego što ću raditi svoj posao. I onda je to na mene djelovalo tako da sam zapravo posljednja tamo gasila i grijanje i svjetlo, nosila spise kući, proučavala ih ili sastavljala dijelove tekstova kod kuće u sitnim noćnim satima... Naime, računala sam da me nakon toga čeka povratak u odvjetničku karijeru i ako se na jednoj javnoj funkciji koja je pod najvećim mogućim svjetlom reflektora ne pokažem i ne dokažem – kako ću sutra živjeti, od čega ću živjeti i kako ću ljudima gledati u oči. I tako je zapravo nastao rezultat koji traje i danas. Ne znam kada će Hrvatska ponovno imati Povjerenstvo koje će na taj način probijati led, uspostavljati standarde i imati odjek u javnosti, ne samo ovdje. Ono Povjerenstvo iz tog vremena imalo je snažan odjek i izvan granica. Mene i danas zovu iz Crne Gore i iz drugih država za komentar, izjavu, a u međuvremenu su se promijenile tri-četiri druge osobe na njegovu čelu.
Da, kada se i danas kaže "Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa" ljudi najprije pomisle na vas. Vi ste se u vrijeme svog mandata doticali zaista moćnih političkih figura. Javno ste istupali, obrazlagali odluke, na neki način postavili temelje Povjerenstva i počeli raditi upravo ono što je i smisao tog tijela. Moj motiv za javljanje na tu funkciju bio je zapravo taj da se, kako bih to možda malo neformalno izrazila, "izreklamiram". Ne znam kako će to ljudi shvatiti, ali to je realnost. Odvjetnici se, zapravo, ne mogu reklamirati u klasičnom smislu – ne možemo dati oglas. Ja sam kroz taj natječaj htjela pokazati da postoje odvjetnici koji promišljaju šire od toga da samo riješe slučaj klijenta i naplate svoj honorar. To mi je bila svrha i mislila sam da je to odlična prilika i platforma za tako nešto. S bivšim suprugom sam tada imala neke naše planove, a vrhunac u mojoj tada zamišljenoj percepciji bio je trenutak u kojem bih kasnije mogla reći: "Pa evo, kada smo ušli u onih užih deset…" Ja sam jedva čekala trenutak kad ću to moći reći prijateljicama ili obitelji. Dakle, moje ime se među desetak imena čulo u Saboru. Za mene je to bio vrh svijeta, ona točka nakon koje nema dalje. Nisam mislila da ću biti izabrana. Sjećam se, petkom bi obično dolazila moja mama, igrala bi se s djecom, a ja bih imala veliko pospremanje stana. Tako smo pratili glasanje i mislila sam da će natječaj opet biti poništen. Međutim, kad sam izabrana moja mama je vrisnula, a ja sam ostala nasred dnevnog boravka s polumasnom kosom, u trapericama i s gumenim rukavicama na rukama. Zazvonio je telefon, novinari su htjeli prve izjave, prvi intervju. Ja tada nisam imala apsolutno nikakvog pojma ni o čemu, niti što će ta funkcija uopće tražiti i značiti, niti kako medijski svijet funkcionira. Mislila sam: "Pa dobro, za mjesec dana ćemo organizirati neku izjavu ili intervju." A novinari su mi rekli: "Mi smo već na putu prema vašoj kući." Kakav intervju?! Kakva izjava?! Uglavnom, brzo sam se presvukla, oprala kosu.
I danas postoji fotografija gdje dajem izjavu polumokre kose. Doista je bilo neočekivano. Ni članovi Povjerenstva nisu znali što se događa. Zapravo, nitko od nas nije znao u što se upušta. Da smo znali, možda nikada ne bismo niti podnijeli prijavu. Mi smo radili tako da smo jednostavno uzeli predmet i odradili ga na najbolji mogući način, u najboljoj mogućoj vjeri. Ali publicitet koji smo tada imali bio je nevjerojatan. Sjećam se prve sjednice kada smo sastavljali predmete – tada su to bili Marina Lovrić Merzel i tadašnji ministar Tihomir Jakovina. Na putu do posla na radiju su najavljivali koje će predmete Povjerenstvo taj dan rješavati, a meni je to bio spis s brojem, ne s funkcijom. Uopće nisam razumjela koncept političke težine nekoga tko je u tom trenutku ministar. I kad nas je dočekala dvorana puna kamera i novinara, tada nam je pomalo došlo u glavu što to zapravo znači. I tako iz tjedna u tjedan. Zašto to govorim? Zato što je jedan od mučnijih trenutaka u mojoj političkoj karijeri bio kada smo u Saboru birali posljednju izabranu predsjednicu Povjerenstva. Medijski interes za cijeli proces bio je gotovo nikakav. To me osobno pogodilo – boli me to. Boljelo me to i u mandatu Nataše Novaković. Pritisci iz okruženja bili su veliki, unutarnja kohezija nije bila kakva je bila u mom mandatu. Već se tada vidjelo da se to tijelo raspada. Nataša je ipak nastojala održati put i pravac koji je prethodno zadan. Mediji su još tom tijelu davali vjetar u leđa, ali iznenada je nestalo interesa. Jedno od tijela koje je bitan kotačić u sustavu borbe protiv korupcije kao da je izbrisano s naše mape institucija. U tom trenutku imamo v. d. ravnatelja USKOK-a, Ivana Turudića na čelu DORH-a... Tada sam osvijestila koliko se Hrvatska strmovalila u institucionalni kaos. Osobno mi je jedno od najvećih zadovoljstava bilo na kraju mandata reći da sam svoju dionicu odradila kako treba, da ono što sam radila primajući plaću poreznih obveznika ostaje i da je to moje naslijeđe, to što predajem drugima. No, deset ili pet godina kasnije sjediti u prvom redu i gledati kako netko sve briše za svoje ciljeve, suprotne potrebama javnosti i građana, i da pritom nema novinara koji bi to problematizirao, bio je zaista bolan trenutak. To mi je bilo jako žao doživjeti.
Kada je riječ o vašem privatnom životu, udali ste se za sina Slavena Letice. Kako vam je bilo doći u obitelj politički aktivnog i u javnosti poznatog čovjeka? Nitko se ne udaje "za tazbinu". Zaljubila sam se u Franu dok smo radili u istom odvjetničkom uredu. Da toga nije bilo, možda bi sve bilo drukčije. Praktički smo dijelili isti životni prostor jako dugo i tako je nastala ljubav. Njegova me obitelj prihvatila, ali sve se kod nas dogodilo naglo. Frane i ja bili smo praktički cura i dečko, a ja sam onda ostala trudna. Ubrzo je došlo dvoje djece. Onda i ideja o zajedničkom odvjetničkom uredu u prostoru u kojem smo i živjeli. Bilo je naglo, nije bilo vremena za prilagodbu. Dvije djevojčice postale su centar i smisao svega – sve ostalo bilo je sporedno i posložilo se prema njima. Od početka se znalo da smo Slaven i ja različitih stavova, svjetonazora i pogleda na život. Međutim, to je nebitno. Slaven je od početka bio vrlo posvećen kao djed. On je u meni vidio vrlo marljivu i požrtvovnu majku, ali i osobu. Mislim da je to jako cijenio. Kasnije, kada se pokazalo da ću ući u politiku, što su svi saznali iz medija, nisam ni ja tada bila potpuno svjesna toga, u početku nije s tim bio sretan. Naime, dala sam jedan intervju, misleći da će biti u redu, ali iz mojih je riječi na kraju ispao prilično dramatiziran naslov: "Ne valja ni HDZ ni SDP, ulazim u politiku, osnivam vlastitu stranku." Kada sam to pročitala, bila sam i ja šokirana, a onda možete misliti kako su šokirani bili i moj suprug i njegova obitelj i cijela moja obitelj. Svekar koji u početku nije bio "za", nakon što je vidio moj prvi poraz tek onda je postao moj najveći navijač. To mi je pokazao tako što je po antikvarijatima tražio knjigu Ante Starčevića jer sam ja do tada u toj obitelji bila tvrdoglava Ličanka, tako su me zvali. I u jednom vrlo emotivnom razgovoru on mi je tada rekao zašto ne bih trebala odustati.
Kako vam je to objasnio? Naime, kad sam izgubila na prvim europskim izborima i nisam ostvarila nijedan mandat, što se tada u javnosti doživljavalo kao moj kraj, Slaven me pitao – što dalje. Rekla sam da se Frane i ja vraćamo našim odvjetničkim planovima, život ide dalje. A onda mi je on rekao: "Imaš dvije djevojčice, hajde, razmisli još malo. U sljedećem periodu pokaži karakter, pokaži tko si i što si. Ne radi politike, ne radi političkih rezultata u smislu osvajanja predsjedničkih izbora, nego pokaži svojim curicama tko si i što si. Ako ćeš se onda nakon toga htjeti povući, povuci se, a ako ne, nastavi. Ali nemoj da ti "žgadija" određuje kad će biti kraj, nego ti odluči kad je kraj." Bila sam iznenađena što mi to uopće govori jer me nije ni svjetonazorski podržavao niti je imao osobni, obiteljski interes da uđem u politiku. Rekao je da je cijeli svoj život u politici, ali da čak ni u vrijeme rata, kada su raketirani Banski dvori i kad su ljudi doslovno bili suočeni s metkom koji ide prema njima, taj oblik sumanute hrabrost koju vidi u meni nije vidio ni kod jedne osobe, da ne zna što će biti moj politički rezultat, ali vidi tu hrabrost i toj se hrabrosti divi. I onda mi je dao tu knjigu i rekao: "Evo ti Starčevića da bar imaš nekog tko razmišlja slično kao ti.“ Tu knjigu čuvam i dan danas.
Jeste li posjetili rodnu kuću Ante Starčevića u Lici? Nisam, želim to napraviti sa svojim curicama. No htjela bih da moje kćeri još malo narastu jer za neke stvari čovjek treba biti pripremljen i mentalno, treba znati neke informacije da bi to ostavilo pravi dojam.
Nemojte me sad krivo shvatiti, vi ste sitne, krhke građe, a rodili ste blizanke. Je li vam bilo teško donijeti ih na svijet? Drago mi je da sam imala prilike roditi blizanke. Trudnoća nije bila laka. Na polovici trudnoće počela sam krvariti pod prijetnjom pobačaja. Puna četiri mjeseca primala sam lijek koji je trebao spriječiti pobačaj. Tijekom cijelog tog vremena zdravstveno stanje mi se pogoršavalo. I doslovno smo se provukle kroz ušicu igle.
Sve tri? Sve tri. I kada su one napunile 36 tjedana skinuli su me s tih lijekova jer su mi već sve žile na rukama bile upaljene. I tako kako su mi skinuli lijek krenuli su trudovi. S obzirom na tešku, rizičnu i još blizanačku trudnoću nadala sam se carskom rezu, ali nije bilo vremena. I tako sam prirodnim putem, prije reda i prije planova, rodila obje djevojčice. A kad ste rekli ovo da sam sitna i krhka... Sjećam se dežurne liječnice koja je prije poroda bila sva u šoku, mislila je da neću izdržati jer su mi zbog prisilnog mirovanja mišići bili atrofirali, a ona mi je morala dati epiduralnu. I pitala je: "Pa gdje da je piknem?!"
Je li vam ikada smetalo to što ste sitni, krhki? Ne, nikada se takvom ne doživljavam. U osnovnoj školi sam bila bucka. Nikada o sebi nisam čula da sam krhka i nježna. Mislim da me ljudi doživljavaju kao "hodajući tenk" koji samo što nije opalio i koji ruši sve pred sobom – u pozitivnom smislu.
Odnedavno ste rastavljeni i živite sami s kćerima. One su tinejdžerice, tu su njihove školske obaveze, vaš saborski angažman, a vi ste jedna od najaktivnijih i najpripremljenijih zastupnica. Kako sve to stižete?. Za mene je ovo neki oblik čistilišta u ovom životu. Teško je, ali nema alternative. Kako sve stižem? Tako što ne postoji ništa drugo. Ja ne postojim kao ja, postojim u onom obliku u kojem me vidi javnost. Ovo što sam imam na sebi, to je moje radno odijelo. I nije za svaki dan isto, ovo je posebno za intervju s vama. Ali postoji taj neki lik koji obavlja zadatak, kao vojnik. Onog trena kada izađem iz Sabora, ulazim u ulogu nekog drugog vojnika, imam popis zadataka koje trebam obaviti za taj dan, postajem samo servis za potrebe mojih djevojčica i roditelja koji su starije životne dobi, što nosi i neke bolesti i neke ranjivosti. Dan mi se doslovno svodi na popis zadataka. Nema trećeg. Nije sve idealno, ali sva sreća pa postoje vikendi koji služe za čišćenje, kuhanje, slaganje, pripremu obroka za nekoliko dana. Sve to brzo prođe, godina za godinom. Nemam vremena za prijateljice, putovanja, razne hobije. Tek nedavno, prije mjesec-dva, počela sam razmišljati o sebi, što bi me opustilo.
I, poželite li baviti se nečim čime biste sebi malo ugodili? U posljednje vrijeme zanima me saditi nešto iz koštice, primjerice, avokado. Sadim to, promatram i onda zamišljam kako će jednog dana to narasti. Tijekom ljetnih mjeseci, kad nema Sabora, idem u Liku i sadim po okućnici ili krčim šumu. I čitam. I to je to. Ipak, sad sam počela shvaćati da godine nose svoje, da ću svojoj djeci biti potrebna još dugo vremena kao servis i zato moram paziti na sebe. I zato sad brinem o tome kako se hranim. Proteklih nekoliko godina bila sam se dosta zapustila, nisam odlazila jesti u saborsku kantinu jer bi to značilo propustiti rasprave u sabornici, pa sam jela u hodu, čipseve, kikiriki, razne stvari bez ikakvih nutrijenata. To je napravilo veliku štetu.
Što se tiče političke karijere naslušali ste se svakakvih izjava moćnih muškaraca. Kojekako su vas nazivali i predsjednik Zoran Milanović, i premijer Andrej Plenković, i ministri, pa čak i svećenici. Jeste li zlopamtilo? Opraštate li, prelazite li preko toga? Koliko vas to pogađa? Otresem sve to sa sebe i idem dalje. Ne zamjeram toliko na riječima. O Milanoviću sam sve rekla kada sam mu dala podršku na izborima za novi mandat, ali ovo što mi govori desnica, počevši od premijera koji me etiketira da sam ja ta koja mrzi, pa me HDZ-ov Josip Đakić naziva sotonom, pa netko od njih kaže da sam "otrovna tvar", čak im ni to ne zamjeram. Oni su time više naštetili svom imidžu u javnosti nego meni. Neću to zamjeriti, preko toga mogu prijeći, ali ne mogu oprostiti to što oni rade time što me tako etiketiraju. To je udar na one koji se žele pridružiti mojoj ideji, koji bi htjeli dati podršku onome za što se ja zalažem. Oni njih pokušavaju zastrašiti ili ih od toga odvratiti kako bi njihove toksične prakse mogle nastaviti trajati. Dakle, zamjeram za radnju, a ne za riječi same. Kaže se da "konac djelo krasi". Dakle, zamjeram radnju.
No, koliko je opasno ono što je rekao potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved? Naime, nakon što su vam nedavno ispred zgrade u kojoj živite došli članovi jedne opskurne desničarske strančice, a vi ste izašli i stali pred tu skupinu muškaraca, Medved vam je poručio da biste ubuduće trebali paziti što govorite, odnosno da "malo smanjite svoj agresivni oblik retorike". To je krajnje opasno – politički, društveno i simbolično. Mediji i drugi političari osudili su tu retoriku kao opasnu i neprihvatljivu u demokratskom društvu. I sama bih to osudila da se radi o bilo kome drugome. A kada to i osobno doživim onda pomislim: "Ooooo, glupog li ministra. Koliko glup ministar moraš biti, i to ministar branitelja, da si od svih političara baš meni našao reći da pripazim što govorim?" Nakon svih ovih godina suludo je pomisliti da bi me netko sa svojom retorikom mogao zastrašiti ili motivirati da smanjim intenzitet. To je od nekoga s pozicije ministra kao da ciljano, namjerno i svjesno ide nalijevati ulje na vatru. Tako sam to doživjela. Može mu se vratiti samo jačom mjerom, ali tada kada procijenim da je došao opravdani trenutak i razlog za reakciju. A tada će moja reakcija biti barem za decimalu oštrija i jača. A kada je riječ o tom prosvjedu ispred moje zgrade vidim nešto puno opasnije i puno ozbiljnije – problem je u sigurnosti moje obitelji i susjeda. Moja privatna adresa je izložena kojekakvim napadačima. U pitanju je sigurnost svih onih koji u toj zgradi žive. Meni je napravljen problem u okruženju u kojem živim, među susjedima koji su imali jednu uznemiravajuću subotu. Već dan ranije, preko jedne stanarske WhatsApp grupe, stanari su saznali što će se dogoditi. Policija nije unaprijed obavijestila mene već predstavnika stanara. I ljudima je to stvorilo enormnu nelagodu.
Svi smo mi u politici stalno na nekoj vrsti vjetrometine, možda ja malo više jer sam se sama stavila u takvu situaciju. S obzirom na to da sam se sama stavila u tu situaciju mislim da se nemam pravo buniti. I ne bunim se. Ali ovdje nisam bila samo ja ta koja je bila izložena nečemu neprimjerenom. Meni to ide u opis posla, u staž, ali ne moraju zato ispaštati drugi. Ovdje je ministar policije Davor Božinović bio taj koji je morao imati saznanja o prosvjedu jedne opskurne grupe ljudi i morao je to zabraniti. Ne zbog mene, nego zbog stanara te zgrade i cijelog tog kvarta. To je bila demonstracija krajnjeg primitivizma i vulgarne verbalne agresije. Sve to što je tada rečeno mjesecima već o meni pišu po raznim portalima. Mogli su doći pred Sabor pa mi sve to tamo reći. Ili na bilo koji javi trg. I ja bih došla vidjeti u čemu je problem. Ali to da sat i pol cijelo susjedstvo sluša ponavljanje jednog te istog... HDZ to njeguje i potiče stvarajući malignu atmosferu u društvu. Svatko tko to gleda, pita se: "Zašto bih se politički angažirao ako mi se ovako nešto može dogoditi pred vlastitim prozorom?" Ako se ista skupina pojavi pod prozorom Tomislava Tomaševića ili bilo kojeg drugog oporbenog političara, to će biti jasan znak agresije HDZ-a, ne samo prema političkim oponentima nego i prema cijeloj zajednici. To nije strašenje mene osobno, nego svih nas. A to da su ti HDZ-ovi politički sateliti došli meni pod prozore, ispalo mi je smiješno. Zar se mene boje?! Ma bravo, dečki. No što to radi u političkoj svijesti građana, to je ono čemu se moramo suprotstaviti. Mislim da više nikome ne moram dokazivati koliko sam hrabra ili koliko sam spremna daleko ići u obrani nečega u što čvrsto vjerujem. Ne želim da ovo zvuči kao prijetnja, ali nastavi li ministar ovako, ne radi mene, nego radi sugrađana, radi svih nas kao nacije, ja mu to neću mirno dopustiti. Ne znam nijednu pristojnu, uređenu, civiliziranu demokratsku zemlju u kojoj se političarima, i to ne na vlasti nego u opoziciji, dolazi ovako pjevati serenade pod prozore. Imala sam čak ideju iznijeti mali stolić s heklanim stolnjakom, staviti na njega domaću ličku rakiju i božićne kolače, jer je bio prvi adventski vikend, ali me jedino bilo strah da u toj gužvi netko ne bi nešto dosuo pa da kasnije netko tvrdi da sam ga pokušala otrovati. Stvarno sam imala ideju sve to dovesti do te razine ismijavanja i apsurda.
Do kuda ste u politici spremni ići? Vidite li se jednom u ulozi predsjednice države, premijerke ili ministrice pravosuđa? E, tu smo u problemu.
Zašto? Zato jer se politika kod nas razmišlja i planira upravo na ovaj način kako ste me vi pitali, a u mom slučaju to nije tako. Ja sam na predsjedničke izbore išla kako bih otresla tu prašinu prvog neuspjelog pokušaja na europskim izborima. I program je bio prezentacija antikorupcijske strategije koju sam kasnije, kada sam postala saborska zastupnica, u Sabor i predala u pisanom obliku. Jedino što je HDZ na to rekao "ne" pa se o tome nikada nije raspravljalo. Ali to su moji ciljevi. Meni je zapravo potpuno neprivlačno samo po sebi biti predsjednica države jer ta funkcija nema moćne alate za nešto promijeniti. Što se tiče mojih političkih ambicija – predsjednički izbori, premijerska funkcija – ja to ne vidim kao cilj sam po sebi. Predsjednički mandat ne daje alate za promjenu, jedino snažan megafon, koji treba koristiti odgovorno. Vidimo da je Zoran Milanović u drugom mandatu odlučio šutjeti, što mu zamjeram. I čini se kao da taj megafon držim ja jer od ljeta jedino ja na taj način urlam. Znači, funkcija sama po sebi nije bitna i sama po sebi ne čini promjenu. A da li meni nešto znači da postanem predsjednica države? Ne. Apsolutno ne. A premijerska funkcija? Od nje ne bih bježala kada bih se baš morala primiti tako nečega. Međutim, tko želi živjeti s privatnim osiguranjem 24 sata dnevno? To malo slobode i privatnosti koje trenutačno imam – sveto mi je. I bih li bilo kome tko je u glavi posložen poželjela da bude premijer ili premijerka bilo koje države? Ne bih. Tako to onda ne želim ni sebi, niti mi to želi itko tko me istinski voli. A pogotovo biti premijerka nakon Andreja Plenkovića jer će Hrvatska nakon njega doslovno biti na koljenima, bit će to jedna spaljena zemlja razorenih institucija, nepostojećih medija, civilnog društva na izdisaju, urušenog financijskog sustava jer će biti manje europskog novca, inflaciju ne znam hoćemo li da do tada uspjeti obuzdati...
Sve ono što sada guramo pod tepih isplivat će van kao iz zaštopane septičke jame. Tko u takvoj situaciji želi biti premijer? Nekoga tko će se toga prihvatiti ili koga će to zapasti, zapast će vrlo težak posao. Ako ga odradi dobro nitko mu na to neće reći čak ni "hvala" niti će ikada za to primiti lovorike. E sad, gdje sebe vidim u svemu tome? Vidim se kao nekoga tko vesla ispod čamca da stvari uopće funkcioniraju i da uopće dođemo u priliku birati nekog drugog. Hoće li premijer biti iz SDP-a ili će premijerka biti moja kolegica Sandra Benčić iz Možemo! ili netko treći tko nam u ovom trenutku još nije na vidiku, ali je također nasuprot ovog HDZ-desničarskog ludila? Mislim da je to sporedno pitanje. Važno je pronaći zajednički cilj i zajednički jezik kako taj cilj ostvariti, a ne tko će sjesti u fotelju. Ali ako bi me netko baš nagovarao, dao mi neke neoborive razloge i rekao zašto to moram biti upravo ja, onda bih možda razmislila. No ja se stvarno ne želim naći u toj situaciji. Više bih voljela, kad mi moje djevojčice malo porastu, naći neku novu životnu dionicu svog privatnog puta i sreću i zadovoljstvo u tome. Kada razmišljam o funkciji premijera to znači odreći se sebe u puno većoj mjeri nego što sam se ja sama sebe odrekla u posljednjih nekoliko godina. Ispričala sam vam već da ja zapravo uopće ne postojim – postojim kroz različite uloge koje obavljaju određenu svrhu u javnom ili privatnom prostoru. Ali gdje sam tu ja? Kao da ne postojim. Nedavno sam nekome tko mi je drag i simpatičan rekla da imam dojam da sam stekla svojstvo nevidljivosti – da me drugi ne vide, da postajem nevidljiva. A ja, unutra, osjećam da sam tu. Biti premijerka, ne Švicarske, nego opustošene Hrvatske, i pokušati zemlju izvesti na pravi put, zahtijevalo bi još veće odricanje. Moraš razmišljati: "Je li moje tijelo spremno za taj napor?" Svaka minuta, svaka sekunda dana morala bi biti posvećena tom cilju. Za mene to nije karijera – to je životna misija. Izgubiti najmanje četiri godine svog života za neki veći cilj… Najiskrenije, iz duše, voljela bih da se na taj način žrtvuje netko drugi, a ja ću dati sve od sebe da pomognem.
Za kraj, još jedno "ličko" pitanje. Iz Like potječu mnogi znameniti ljudi, jedan od njih je i narodni heroj Marko Orešković. Imate li ikakve obiteljske veze s njim? Da, iz iste smo kuće, iz istog "numera". Marko Orešković Krntija je polubrat mog pradjeda. Moj pradjed je bio HSS-ovac, mačekovac, i imao je u ono vrijeme određene zadatke za to ličko područje. Pješačio je često iz Široke Kule do Gospića kako bi mogao slušati vijesti na Radio Washingtonu. Marko Orešković koji je bio ljevičar, komunist, u rodu mi je, ali moja grana obitelji je centristička. Sve mi se to tajilo do prošle godine. U djetinjstvu nisam o tome znala ništa. Uoči Drugog svjetskog rata i taj Marko Orešković i taj moj pradjed mom su djedu rekli, s obzirom na to da je imao osmero djece, da se mora kloniti i rata i bilo kakve politike, da je njegov zadatak tu djecu sačuvati i podignuti na noge. I tijekom rata cijela moja šira obitelj, njih ukupno 14, skrivala se dvije i pol godine u jednom podrumu. Mada se u obitelji nerado o tome govori, moje tetke i tata govore da se toga ne sjećaju, ali ispada da su se oni skrivali od partizana. I čovjek koji ih je čuvao, ubijen je na svom dvorištu.
Ubili su ga partizani? Nije rečeno, ali jedini logičan zaključak bio bi upravo taj. Znači, očito je da je moja obitelj ipak malo desnije "disala". Ono što znam jest da se cijeli život u mojoj obitelji, među Pešićima, na svaki oblik političkog djelovanja gledalo s velikom dozom netrpeljivosti i prezira. Tako su gledali i na Marka Oreškovića. Djeci je usađeno da je politika nešto od čega pošten čovjek ne živi. I nema dana, sad pogotovo, da mi i ta moja tetka i svi moji bratići na lijep način ne kažu: "Što ti je to trebalo?" Čak su i moje prijateljice malo razočarane, u smislu – zašto nisam svoje potencijale i talente iskoristila na neki "drugačiji, plodonosniji“ način, jer nakon svih ovih godina u politici što mogu reći da sam postigla i ostvarila. Pokušavam im objasniti da se neke stvari ne mogu kvantificirati. Da sam išla za materijalnom validacijom, ostala bih u odvjetništvu. Zlu ne trebalo, to me čeka.
Stvarno mi se "fućka" za neke funkcije, ali ono što bih stvarno voljela jest da veći broj ljudi osvijesti da ne ostavljamo našoj djeci samo nekretnine koje smo stekli na kredit ili nasljedstvom, ili odgoj koji su dobili i ponijeli iz kuće, nego im ostavljamo i to neko šire okruženje. Sve ovo što danas vidimo kao negativne pojave u društvu – do gaženja i one ruže na Trgu – e, i to im ostavljamo kao rezultat naše pasivnosti, našeg kukavičluka i puštanja da se politikom bave "neki drugi", a mi ćemo naše ruke sačuvati čistima i nećemo se upuštati u tu prljavu, kurvinsku politiku. E zato su nam zgažene "ruže Hrvatske". Za mene je svaka ona pregažena ruža, pregažena jedna ruža Hrvatske. I to neće stati, Stvar je samo u tome da ljudi shvate da se nikada nijedno zlo nije povuklo svojom dobrom voljom, povuklo se samo zato što je bilo otjerano ili natjerano na bijeg. A mi i dalje živimo u nekom svom iluzornom svijetu da će problem riješiti netko drugi ili da će nestati sam od sebe ili da su nama i našoj djeci vrata ionako širom otvorena. Da, jesu, ali nisu svima. Što je s onima koji nemaju gdje otići ili si taj odlazak ne mogu priuštiti? Zato bih voljela da veći broj ljudi odluči preuzeti stvari u svoje ruke i napraviti onoliko koliko mogu. Minimalan angažman šire mase bio bi dovoljan da se neki trend preokrene. E, u tome bih voljela sudjelovati i već sudjelujem koliko mogu. I ako bih svoju političku dionicu mogla završiti tako da mogu reći: "Evo, napravila sam što sam trebala napraviti", meni sasvim dosta.
Otvori KEKS Pay
Koje su ovo gluposti, ta kreatura je među 5 najgorih i najnepoželjnijih osoba u Hrvatskoj ikad.