U noći s 9. na 10. studenog 1938. nacistički je režim diljem Njemačke, Austrije i Sudetske oblasti orkestrirao brutalan pogrom usmjeren protiv Židova. Iako je nacistička propaganda cijeli taj događaj vješto upakirala, prikazujući ga kao "spontani izljev gnjeva naroda”, povijesni dokumenti jasno pokazuju da se radilo o centralno-koordiniranoj operaciji državnog terora koja je zauvijek promijenila sudbinu Židova diljem Europe. Kristalna noć bila je ujedno i uvod u Holokaust. Iza kulisa jedne od najmračnijih noći u njemačkoj povijesti bio je događaj koji se zbio samo nekoliko dana ranije. Tog 7. studenog 1938. sedamnaestogodišnji poljski Židov, Herschel Grynszpan, ušao je u njemačko veleposlanstvo te je ispalio pet hitaca u diplomata Ernsta vom Ratha, smrtno ga ranivši. Čin maloljetnog mladića nije bio slučajan – bio je to očajnički krik protiv tragične sudbine koja je pogodila njegovu obitelj. Naime, samo nekoliko dana ranije njegovi su roditelji, s više od 12.000 drugih Židova poljskog podrijetla, usred noći bili istjerani iz svog doma u Njemačkoj. Svi su bili opljačkani te u stočnim vagonima deportirani prema poljskoj granici, a potom ostavljeni na ničijoj zemlji, u krajnje neljudskim uvjetima. Upravo je ta tragedija potaknula Grynszpana na osvetu, u nadi da će njegov čin odjeknuti te probuditi savjest svijeta.
"Nije zločin biti Židov. Nisam pas. Imam pravo na život!" rekao je Herschel Grynszpan policiji nakon uhićenja. Međutim, njegov čin nije, kako se nadao, potaknuo suosjećanje svijeta, ali je s druge strane nacističkoj vrhuški poslužio kao savršeni povod za pokretanje dugo planirane eskalacije nasilja.
Vijest o ubojstvu diplomata Ernsta vom Ratha stigla je do Adolfa Hitlera i Josepha Goebbelsa navečer, 9. studenog, u vrijeme kada su u Münchenu obilježavali godišnjicu neuspjelog Pivničkog puča. Okruženi najvišim stranačkim dužnosnicima, Hitler i Goebbels su odmah iskoristili tu priliku za pokretanje dugo priželjkivane akcije. Nakon kratkog razgovora s Hitlerom, Goebbels je okupljenima održao vatren, antisemitski govor. "Führer je odlučio da demonstracije ne treba pripremati ili organizirati stranka, ali ako izbiju spontano, ne smiju se ometati", rekao je tada Goebbels, a ta je poruka nedvosmisleno bila zeleno svjetlo za nasilje. Odmah nakon tog njegova govora, lideri stranke telefonirali su svojim okruzima, prenoseći čelnim ljudima zapovijed o početku pogroma. U samo nekoliko sati, precizne su upute stigle i do svih policijskih postaja i sigurnosnih službi diljem Reicha. Tog 10. studenog, u 1 sat i 20 minuta poslije ponoći, šef Sigurnosne policije Reinhard Heydrich poslao je hitni teleks s detaljnim naredbama. Policiji je tada bilo naređeno da ne intervenira i da ne sprečava "demonstracije". Sinagoge su se smjele paliti samo ako nije postojala opasnost od širenja vatre na susjedne "arijevske" zgrade. Židovske trgovine i stanovi smjeli su se uništavati, ali ne i pljačkati, a policija je imala zadatak uhititi pljačkaše. Te je noći bilo naređeno i masovno uhićenje između 20.000 i 30.000 "zdravih i ne prestarih muškaraca, Židova", prvenstveno onih imućnijih, te njihovo transportiranje u koncentracijske logore. Bile su to pomno osmišljene upute koje su policiju, čiji je zadatak bio čuvanje reda, pretvorile u pasivne promatrače i sudionike u zločinu. Po strani su se te noći držali i vatrogasci, dok su stoljetne sinagoge gorjele pred njihovim očima, oni su stajali, pazeći samo da se vatra ne proširi.
Nasilje koje je te noći uslijedilo bilo je brutalno. Diljem Njemačke, Austrije koja je bila nasilno pripojena Trećem Reichu i Sudeta, jurišni odredi, pripadnici SS-a i Hitlerove mladeži, ali i brojni njemački civili, krenuli su u stravičan, divljački pohod. Ulicama je te noći zlokobno odzvanjao zvuk nasilja i razbijanja stakala na izlozima židovskih trgovina, po čemu je i cijeli događaj i dobio naziv – Kristalna noć. Na meti su se te noći našli i domovi židovskih obitelji, napadači su maljevima uništavali namještaj i bacali njihove osobne stvari kroz prozore. Nakon što su ih usred noći izvukli iz kreveta, Židove su istjerivali na ulicu gdje su ih javno ponižavali, premlaćivali te ih, pred očima njihovih susjeda, tjerali na bizarne radnje.
Američki veleposlanik u Leipzigu zapisao je tada kako je riječ o "brutalnom, sadističkom" divljanju rulje koja je surovo bacala prestrašene žrtve u hladne vode, prisiljavajući pri tom i promatrače da pljuvanjem po njima i sami sudjeluju u javnom poniženju Židova.
Te Kristalne noći službeno je ubijen 91 Židov, no suvremeni povjesničari procjenjuju da je stvarni broj žrtava, uključujući i one koji su umrli od posljedica zlostavljanja, kao i one koji su u očaju počinili samoubojstvo, dosegao nekoliko stotina. Oko 30.000 muškaraca Židova bilo je te noći uhićeno i deportirano u koncentracijske logore Dachau, Buchenwald i Sachsenhausen, gdje se iživljavanje na njima nastavilo te ih je još na stotine umrlo iza bodljikave žice logora. I materijalna šteta koja je nastala te noći bila je golema – uništeno je više od 1400 sinagoga i molitvenih domova, devastirano je i opljačkano više od 7500 židovskih tvrtki, bolnica, škola i domova, a na meti su se našla i brojna židovska groblja.
Nakon Kristalne noći odgovornost za nasilje i brutalna uništenja nacistički režim ne samo da nije preuzeo nego je teret odgovornosti cinično prebacio na žrtve. Hermann Göring, koji je bio zadužen za njemačko gospodarstvo, na sastanku 12. studenog izrazio je svoj bijes, ali ne zbog nasilja, nego zbog nastale ekonomske štete.
"Bilo bi mi draže da ste pobili 200 Židova umjesto što ste uništili tolike vrijednosti", rekao je Göring. Odlučeno je tada da kao "okajanje" za ubojstvo vom Ratha židovska zajednica mora platiti kolektivnu kaznu od milijardu Reichsmaraka (današnji je ekvivalent više od 5 milijardi €). Uz to, sve isplate osiguranja za uništenu imovinu konfiscirala je država. U tjednima koji su uslijedili donesen je i niz zakona koji su Židove potpuno izbacili iz njemačkog gospodarskog, ali i društvenog života. Zabranjeno im je da imaju tvrtke i bave se obrtom, a ubrzo nakon toga došla je i zabrana da posjećuju kazališta i koriste javni prijevoz te da njihova djeca pohađaju javne škole.
“Kristalna noć” izazvala je zgražanje diljem svijeta. Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt odmah je povukao veleposlanika iz Berlina, poručivši da ne može vjerovati da se takve stvari mogu dogoditi u civilizaciji 20. stoljeća. Nebrojeni novinski naslovi u Europi i SAD-u osuđivali su barbarstvo, ali međunarodna osuda ipak nije bila popraćena i konkretnim potezima. Za židovske izbjeglice granice su uglavnom ostale zatvorene te su ostavljeni na milost i nemilost režimu. Za Židove u Njemačkoj Kristalna noć srušila je svaku iluziju da je suživot moguć te je značila prijelaz s diskriminacije i zakonskog progona na otvoreno, fizičko nasilje. Taj potpuno jasan signal da za njih u Njemačkoj više nema budućnosti bio je ujedno i uvod u sljedeću, najstrašniju fazu nacističke politike – takozvano Konačno rješenje židovskog pitanja. Bio je to službeni, kodni naziv za planirani, sustavni genocid nad Židovima diljem Europe, koji je obuhvaćao masovna strijeljanja, korištenje plinskih komora i izgradnju centara za ubijanje, a čija je provedba kulminirala Holokaustom. Kristalna noć ostaje trajno upozorenje na opasnosti koje mogu nastati kao posljedica mržnje koju sponzorira država, a datum 9. studenoga obilježava se kao Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma.
Otvori KEKS Pay
Ljevicari su dokazano samo deklarativno protiv neljudskih pogroma protiv Zidova. Stvarno su tada dobro omastili brke a i danas dan mrze Zidove ako nisu ljevicari.