Posao, dolazak kući, obiteljske obaveze, učenje s djecom, razvoženje na slobodne aktivnosti… Tako većinom izgleda dan zaposlenih roditelja. Međutim, ako svoje dijete odgajate kao samohrani roditelj, sve postaje znatno teže, izazovi veći, a kućni budžet nikad dovoljan. O odgoju i brizi o djetetu da i ne govorimo. Jer, dan ima samo 24 sata, od kojih osam provedete na poslu, u najboljem slučaju spavate drugih osam, a u preostalih osam sati na vama je da ispunite sve ostale obiteljske i osobne potrebe.
Nažalost, često okolina nije svjesna izazova s kojima se nosite, a pomoć stiže rijetko i ona je tada izvor velike sreće i olakšanja. U Hrvatskoj iz godine u godine sve je veći broj jednoroditeljskih obitelji, ali socijalna podrška samohranim roditeljima, na žalost, na istoj je razini već desetljećima. I tada najčešće ostaje da pokušate preživjeti sami s djetetom, stisnuti zube i nadati se da će jednoga dana biti bolje i lakše. Priče o samohranim roditeljima nije lako slušati niti čitati… Međutim, postoje ipak zajednice koje su osjetljive na ove ponekad tihe pozive u pomoć. Zadranka Marijana Vukić samohrana je majka već osam godina, a podršku je dobila upravo u firmi u kojoj se zaposlila prije pet godina.
Osam godina samohrana majka
Život 52-godišnje Marijane, majke 12-godišnjeg Luke Marušića, nije jednostavan. Marijana radi kao zaposlenica u trgovini Studenca, u smjenama, tri dana ujutro, dva dana poslijepodne. Ostalo vrijeme posvećena je odgoju svoga sina, za kojeg, kao i svaki roditelj, želi da bude sretno dijete kojem “ništa ne fali”. Sve do prije godinu i pol imala je podršku majke, ali otad sve obavlja i uglavnom financira sama.
“Biti samohrani roditelj je dosta naporno, i fizički i mentalno. Kada završim posao, čekaju me roditeljske obaveze koje, kao što svi roditelji dobro znaju, prepune su raznih izazova, ovisno o dobi djeteta. Od učenja do slobodnih aktivnosti, ali i onih problema koje djeca imaju tijekom odrastanja, a gdje bi roditelj ipak trebao biti prisutan. Potom, kada ste sami s djetetom, sve potrebe uglavnom financirate sami, rijetko imate oblik financijske pomoći, a svi znamo kako je danas sve skupo”, priča nam Marijana.
Kao i svakoj majci, radost i osmijeh na licu njezina djeteta, najveći je motiv da nastavlja dalje, da se nada i da vjeruje u bolju budućnost. Za sebe kaže kako je imala sreće jer se zaposlila u Studencu, gdje je pronašla podršku kolega, ali i Uprave, koja je osjetljiva na potrebe samohranih roditelja.
“Kolege imaju razumijevanja za mene. Nemam problema ako trebam dogovarati smjene koje mi bolje odgovaraju zbog djeteta. Nitko me ne gleda krivo ako odem na bolovanje kada mi je sin bolestan. Stvarno smo kolektiv pun razumijevanja, što mi kao samohranoj majci puno znači”, priznaje Marijana.
‘Dobili smo ono što si teško možemo priuštiti’
“Moj sin je prošlo ljeto doživio jedno od ljepših školskih praznika u životu”, s osmijehom priča Marijana. “Kako nikad nemamo dovoljno, ne možemo si priuštiti ljetovanja, ali Luka je ljetos proveo sedam dana na ljetnom kampu u istarskom Novigradu sa svojim vršnjacima i bilo mu je predivno. Došao je kući pun prekrasnih doživljaja i uspomena”, kaže 52-godišnja samohrana majka.
Marijana je prije godinu i pol svoga sina Luku prijavila u “Narančastu ribicu”, projekt pomoći za samohrane roditelje koji provodi Studenac, a ljetovanje u Novigradu samo je jedna od aktivnosti kojima ova firma pomaže jednoroditeljskim obiteljima.
“Za Božić je dobio poklon iz programa “Narančasta ribica”, što ga je jako razveselilo. Jer, prvo je napisao što želi za poklon, i upravo to je dobio. Meni su jako olakšali i početak školske godine. Teško je sve to financirati, 12-godišnjem djetetu puno toga treba. Luka je od Studenca dobio nove tenisice, ruksak za školu, bilježnice… Ma nemam riječi kojima mogu zahvaliti. Kada pričam drugima kako firma za koju radim brine na ovaj način o svojim zaposlenicima, ljudi se čude”, izjavljuje Marijana i dodaje da se upravo zbog ove pomoći u Studencu osjeća sigurno.
Kako nam poručuje Marijana, ne treba se sramiti tražiti pomoć ako je teško. Ona je pomoć zatražila onoga trenutka kada je svoga Luku upisala u “Narančastu ribicu”, gdje je dobila podršku i konkretnu materijalnu pomoć.
“Teško je biti samohrani roditelj. Jedan sve mora sam, a društvo je često neosjetljivo, pogotovo ako šutite o svojoj muci. Treba pitati za pomoć, tražiti… Uvijek postoje oni koji vide vašu potrebu, a ja sam sretna što se to dogodilo baš u mome radnom kolektivu”, poručuje Marijana.
Konkretna pomoć za 70-ero djece
Marijanina i Lukina priča pokazuje koliko puno znači kada podrška ne ostane samo na riječima. Upravo s tom idejom Studenac je 2024. godine pokrenuo projekt “Narančasta ribica” namijenjen jednoroditeljskim obiteljima i njihovoj djeci. Od samog početka “Narančasta ribica” je usmjerena na konkretne potrebe samohranih roditelja i njihove djece, a u projekt se s vremenom uključilo 19 partnera koji pomažu u realizaciji aktivnosti. U proteklih godinu i pol dana čak 70-ero djece imalo je prilike sudjelovati u sportsko-umjetničkom kampu, gdje su kroz sport, kreativne radionice, zabavu, ljetne radosti i druženje s poznatim sportašima i pjevačima razvijali samopouzdanje te stvarali nova prijateljstva i uspomene za cijeli život.
Kroz “Narančastu ribicu” djeci su osigurani božićni pokloni, kao i potrebne stvari za početak školske godine, ali i besplatne članarine u nekim sportskim klubovima. Na platformi “Narančasta ribica”, koja je pokrenuta 2025. godine, roditeljima i djeci omogućen je lakši pristup različitim oblicima podrške. Sve ove aktivnosti otvorile su socijalni prostor u kojem pomoć nije iznimka, nego nešto dostupno i prihvaćeno. Za obitelji poput Marijanine, “Narančasta ribica” nije samo projekt, nego osjećaj da u svakodnevnim izazovima nisu sami. Upravo takav osjećaj podrške često je ono što čini najveću razliku.
Sadržaj nastao u suradnji sa Studencom.
Otvori KEKS Pay
