U Hrvatskom saboru ima svakakvih zastupnika i zastupnica. Ali ima i jedan – gospodin. Uvijek obazriv, smiren, dobronamjeran, u raspravama staložen i argumentiran. Kada se obraća ili uzvraća političkim protivnicima – koji napadaju ostrašćeno i nerijetko ispod razine pristojnosti – on to čini samo s argumentima, i dostojanstveno, s poštovanjem. Nikada ne unizujući, ne vrijeđajući bilo koga. Lijepo je znati i vidjeti da netko, i onda kada je zbog teme rasprava skliznula u burne, pa čak i prizemne obračune, ostaje miran i uljudan, čuvajući tako i dignitet samog parlamenta. Taj gospodin među saborskim zastupnicima, ali i među zastupnicima u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, je Damir Bakić iz stranke Možemo, koji je prije političkog angažmana cijeli svoj radni i znanstveni vijek proveo kao profesor na Matematičkom odsjeku zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
Rođeni ste 1957. u Sisku, gdje ste završili osnovnu školu i gimnaziju. Iz kakve obitelji potječete i čega se sjećate iz djetinjstva? Mama i tata upoznali su se u gimnaziji. Mama je rođena Siščanka, ali njezina je obitelj iz Like, mislim iz istog sela odakle je i Damir Karakaš. To je okolica Brinja. Tata potječe iz pravoslavne obitelji iz sela blizu Gline. Roditelji su me rano dobili i prvih godina života živio sam kod bake Mandice, mamine mame, u gradu. Imali su obiteljsku kućicu u Galdovu, onom dijelu Siska blizu Staroga grada u kojem je ušće Kupe u Savu. Tata se zaposlio u Željezari, koja je već tada bila ogroman kombinat i gradila je novo naselje koje se zove Caprag, a u sisačkom se žargonu jednostavno zvalo “Željezara”.
Tamo je niknuo niz novih zgrada i mi smo dobili stan u tom novom dijelu grada, u kojem sam onda išao u vrtić i osnovnu školu. Brata sam dobio dosta kasnije, kada sam imao već devet godina. Djetinjstvo pamtim kao baš jako lijepo, pamtim ga samo po dobrom. Što da vam kažem, to naselje bilo je moderno, već tada smo imali olimpijski bazen, kino i sportsku dvoranu pa sam se počeo baviti i sportom. Mogli smo biti vani neograničeno dugo, s potpunom sigurnošću da nam se ništa neće dogoditi. Praktično cijelo djetinjstvo, sve do kraja osnovne škole, pamtim po tome da sam stalno bio vani ili negdje na nekom sportu.
Doimate se kao vrlo staložen i miran čovjek. Jeste li i kao dijete bili takvi ili ste ipak bili nestašni? Mislim da sam bio miran. Govorili su mi da sam preozbiljan. Ne znam, možda mi je od početka bio usađen neki osjećaj odgovornosti.
Znači li to da ste se kao dijete više voljeli igrati sami? Ne, ne, ne, nipošto. Prednost tog našeg naselja, a i vremena u kojem smo živjeli, bila je u tome što je tamo živjela uglavnom mlada populacija, više-manje iste dobi. I bilo je bezbroj djece i bili smo vani u velikim skupinama. Sve je prštalo od dječje cike i vriske. Vani smo se igrali onako masovno, bilo nogomet, bilo skrivača, bilo nešto treće.
Kakav ste učenik bili u osnovnoj školi i jeste li već tada pokazivali sklonost matematici? Ne neku posebnu, ali matematika mi je lako išla. Općenito mi je škola išla dobro i bilo mi je lijepo u školi. Volio sam to što mogu brzo završiti s obavezama te ići van na igru. Već u osnovnoj školi počeo sam trenirati stolni tenis. To je bio splet okolnosti jer je dvorana za stolni tenis bila blizu kuće, našla se generacija jednako zagrijana za taj sport pa smo praktično svakodnevno trenirali. Brzo napraviš zadaću i onda van, na igru i sport.
A vrijeme gimnazije? To je već bilo malo drukčije. Tada smo se već bili preselili u centar grada, na Korzo, što ti u tim godinama odgovara. I tada je bilo jako puno vremena provedenog vani i s društvom, i opet je bilo puno sporta. Gimnazija je imala svoje sportsko igralište i mi smo kao razred i šire društvo bili jako angažirani oko sportskih aktivnosti na tom igralištu.
Je li vas u to doba, osim sporta, privlačilo još nešto: kino, kazalište, koncerti? Ne baš. U malom gradu nije ni bilo toliko prilika. Ali čitao sam puno. To je, naravno, nešto što stekneš u obitelji, ali za tu moju sklonost čitanju možda najveća zasluga ide našoj knjižničarki u osnovnoj školi koja je u meni prepoznala žar za čitanjem i stalno je imala dobre ideje i prijedloge što bih mogao čitati, pa i danas imam drage uspomene vezane uz to. Recimo, već u tim ranim godinama pročitao sam “Kuma” Marija Puza i prije nego što je snimljen film. Možda sam u nekom širem društvu tada bio jedini koji je pročitao tu knjigu i znao kakav će to film biti. Jako sam puno volio čitati.
Čitanje mi je bilo zaista velika ljubav. Imali smo doma puno kvalitetne dječje literature. I dan danas pamtim i uspio sam za svoju djecu sačuvati kompletnu Biblioteku Vjeverica. Onda je bio običaj, kada se išlo na rođendane, darivati knjigu i čokoladu, poslije singlicu. A u tim knjigama iz Biblioteke Vjeverica i danas se vide crte koje je moja mama povukla, a prijatelji su napisali: “Dragom Damiru, za deveti rođendan.” Uglavnom, kada sam bio doma, čitao sam, a kada sam bio vani, bio sam vani najviše što sam mogao.
Zbog tih igara vani jeste li kući često dolazili razbijenih koljena i laktova? Kao i svi, ni više ni manje nego drugi.
Znači, verali ste se i po drveću, krali susjedima voće? Naravno. Vještina penjanja na drveće bila je nužna. No i unatoč tim koljenima i laktovima koji su stalno bili u krastama cijelo to vrijeme pamtim samo po dobrom, lijepom i bezbrižnom.
Uz književnost, je li vas u to tinejdžersko vrijeme privlačila i glazba? Naravno, kada si u gimnaziji, želiš biti u toku, ali tada nije bilo prilike biti u toku kao danas. Sjećam se, kada sam dolazio kod bake Mandice, kod koje sam proveo prve godine života, ujak, koji je bio dosta mlađi od moje mame, beskrajno je uporno pokušavao “uloviti” Radio Luxembourg, tada jedini mogući izvor popularne glazbe. Morala su doći 22 ili 23 sata da se valovi tog radija nekako probiju do Galdova. Tu i tamo nešto bi se onda čulo, a nešto bi mi i ujak rekao ili bih čuo od prijatelja. Uglavnom, nismo tada imali više izvora glazbe, osim Jugotona i našeg radija. U to smo vrijeme više bili izloženi našoj festivalskoj glazbi nego onoj modernoj, stranoj. Ali nije mi ni zbog toga žao, i to je imalo svoju draž.
Jeste li s roditeljima odlazili na ljetovanje, na more? Ne baš. Materijalne prilike nisu to dopuštale. Prvi sam put more vidio u dječjoj koloniji u Zaostrogu, kod Makarske. Grad Sisak tamo je imao dječje odmaralište pa smo mi djeca išla tamo u turnusima, možda po petnaest dana. Poslije, u višim razredima osnovne škole, došlo je do mogućnosti da na more odemo kao obitelj. Nikad nismo imali nešto svoje na moru, što je bila i određena prednost jer smo svake godine išli na drugo mjesto.
Početak studija označio je i vaš prelazak u Zagreb. Je li vam odvajanje od roditelja teško palo? Ma ne. To je bio logičan put svih nas iz gradova koji nisu sveučilišni centri. Pogotovo jer je Sisak na sat vremena od Zagreba, vlakom ili autobusom. Slično je bilo i mojim prijateljima iz gimnazije, kao i generacijama ispred nas. Bilo je savršeno jasno da ćemo ići u Zagreb na studij. U mom slučaju, roditelji su me čak upisali u Matematičku gimnaziju u Zagrebu. To je manje poznat podatak. Mislili su da bi bilo korisno da moj već tada primijećen talent za matematiku bude dobro usmjeren. Ja sam pak bio zbunjen, nisam imao jasan stav o tome. Možda me to i malo brinulo, ali sam mislio: “Pa dobro, što sad.”
Onda su roditelji u posljednji trenutak shvatili kako nisu sigurni bi li to oni mogli podnijeti pa su me ispisali iz te zagrebačke Matematičke gimnazije i upisali u sisačku gimnaziju. I to je ispalo sjajno. Bila je to izvrsna opća gimnazija, o kojoj imam samo najbolja sjećanja. Ipak, bilo je normalno da ću poslije ići u Zagreb na studij. Štoviše, već sam znao gdje ću u Zagrebu i stanovati, u Super Andriji. Jedan znanac tamo je imao kupljen mali stan u kojem je već bio jedan sisački student, a ja sam mu se trebao pridružiti kao cimer pa bismo dijelili troškove. Sve je na kraju tako i bilo.
Kako ste obožavali i književnost, jeste li pri odabiru studija ipak dvojili ili je sklonost matematici bila toliko jaka da je odlazak na PMF bio prirodan slijed? Nije bilo velikih dilema. Više je moja okolina dvojila nego ja. Čak ne roditelji, oni su bili rijetko liberalni u tom smislu. Recimo, oni su mi dopuštali da pišem lijevom rukom iako to tada nije bilo nimalo popularno. I nisu oni mene nešto nagovarali na matematiku, ali mnogo ljudi iz bliže i dalje okoline smatralo je da bi bila velika šteta da upišem neki tehnički fakultet jer mi ide matematika. Smatrali su da ću, ako ne upišem matematiku, “proigrati” taj talent, da se on možda neće dovoljno valorizirati ili materijalizirati. Tada nisam puno razmišljao o tome iako je to bilo vrijeme kad nije bilo jasno da kao matematičar možete dobiti neki drugi posao izvan učionice. Nitko nije upisivao studij s idejom da će ga čekati akademska karijera. Takvi su bili rijetki, gotovo jedinstveni talenti. Ako si u to doba upisivao studij matematike, podrazumijevalo se da ćeš vrlo vjerojatno završiti kao nastavnik u školi. Eventualno, u nekim hrabrijim maštanjima, moglo se razmišljati i o poslu u nekom institutu ili “s kompjutorima”, o kojima se tada govorilo kao o nečemu što sigurno dolazi.
Bili ste među tim hrabrijim sanjarima? Ma neeeee. Zapravo, bila je neka ideja da upišem elektrotehniku, ali sam se ipak odlučio za matematiku, naprosto zato što mi se više sviđala. Bio sam dovoljno mlad da, recimo to tako, mogu biti dovoljno lakomislen pa uopće nisam razmišljao što će biti poslije. Jednostavno, sviđalo mi se studirati matematiku.
Bili ste svojevrsni “wunderkind”. Ne, ni blizu.
A jeste li išli na neka natjecanja? Jesam, ali s nevelikim uspjehom.
Čini mi se da ste samo jako skromni. Ne, sigurno nisam preskroman. Ni na fakultetu, na prvoj godini, nisam bio student koji je odskakao. Bio sam među najboljima, ali svakako je bilo boljih od mene. Možda su ti kolege došli s većim predznanjem ili drukčijom pripremom. Ja sam svoje talente i sposobnosti zapravo i prepoznao i razvio tek tijekom studija, nisam pokazivao ništa posebno prije toga.
Došavši na studij, jeste li se onako mladenački “bacili” u zagrebački studentski život? Pa tko nije?! To je opjevano. Ne postoji student koji je došao u Zagreb iz nekog drugog grada a da nije doživio tu senzaciju. To gledam kao privilegij. Dođeš u Zagreb i imaš dvadeset ili dvadesetpet kina. Sjećam se velikog panoa kod ondašnjeg Kina Balkan na kojem su bili ispisani svi filmovi koji su se toga dana prikazivali u svim zagrebačkim kinima. A mi smo u Sisku imali samo dva kina. Možete pogoditi i kako su se zvala – Partizan i Sloboda. Znači, u Zagrebu je na izboru bilo više od dvadeset kina. Zatim kazališta. Pa Dinamo. Dinamo! Dinamo je meni bio... Eh, ne znam uopće kako da to kažem... Slušao sam radioprijenose Dinamovih utakmica tako da nisam dopuštao da me itko ili išta ometa, dekoncentrira. Morao sam upratiti svaku riječ komentatora.
I, kada ste prvi put otišli pogledati utakmicu na Dinamov stadion? Još kao dječarac. Na Dinamov stadion prvi sam put otišao još iz Siska, vodio me onaj prije spomenuti ujak. To je bila senzacija. Ne sjećam se više same utakmice, ali se sjećam osjećaja. Nadrealno. Pa onda kasnije na derbijima, međunarodnim utakmicama ili onima protiv Hajduka i Crvene zvezde. Bilo je onda na stadionu više od pedeset tisuća gledatelja. Ta prva godina u Zagrebu, i mislim da će vam svatko tko je tada došao studirati u Zagreb reći isto, a to je – ta prva godina bila je puna senzacija.
Staložen ste, fin čovjek. Jeste li takvi i na utakmicama? Jesam.
Znači, niste od onih koje ponese pa urlaju, psuju? Ne, ne. Zapravo, nikada se ne ljutim pa prijateljima idem na živce jer kada oni misle da je suđenje nepravedno i protiv naše momčadi, ja često kažem da možda ipak nije. To ih iritira, naravno. Uglavnom, kada se događa nešto loše, nisam sklon ljutnji ili naginjanju bilo čemu što ide u negativno, ali sam presretan kada ide dobro i cijeli mi je temperament usmjeren potpuno pozitivno.
Tijekom te prve godine studija, osim odlazaka u kino i praćenja nogometa, jeste li "ružili" po klubovima, unatoč tome što je studij matematike jako zahtjevan? Kao što sam već rekao, odgovornost je bila velika. Nisam se na studiju odmah ni najbolje snašao u nekim predmetima i morao sam dodatno učiti da uhvatim korak. I bila mi je to velika briga, osjećao sam da najprije moram to riješiti. Ali postojao je Klub studenata stipendista Željezare Sisak u Laginjinoj ulici, svojevrsni zavičajni klub Siščana. A tamo kada si god došao, u bilo koje doba dana, uvijek je netko kartao, igrao šah, slušao glazbu, razgovarao... I moj cimer iz Super Andrije obožavao je kartati preferans i uvijek bi našao još nekog trećeg. Dakle, nisam puno išao po klubovima, ali sam, po prirodi stvari, bio puno vani.
Rekoste već da ste dolaskom u Zagreb otkrivali neke svoje nove talente. Koje? Uh, možda to pretenciozno zvuči, nije se tu radilo o novim talentima. Više su to bile nove mogućnosti, od posjećivanja sportskih priredbi, kazališta, koncerata ozbiljne glazbe. U Sisku smo rijetko imali priliku gledati kazališne predstave. Kako su oni bili putujuće kazalište, tu i tamo u Sisak bi nam došao Teatar u gostima. A onda dolaskom u Zagreb dođeš u priliku da možeš prisustvovati raznim događajima. Znači, nije bilo nekih velikih novih otkrića, što se tiče talenata i interesa.
Studirajući, jeste li razmišljali o znanstvenoj karijeri? Kako je studij odmicao, činilo mi se da bih za to mogao biti sposoban, ali to ne znači da se smiješ tome nadati. U to vrijeme to nije bilo lako realizirati. Tada se možda jedan student u generaciji mogao nadati da će se otvoriti jedno asistentsko mjesto. Financiranje je bilo komplicirano i nepredvidivo. Zapravo tada nisam znao što bih. Jedino sam bio siguran da bih volio upisati poslijediplomski studij, ali nisam znao što će biti sa mnom. Srećom, prije nego što sam se morao suočiti s tom odlukom, moj mentor Hrvoje Kraljević rekao mi je pri kraju izrade diplomskog da možda ima nade za otvaranje jednog asistentskog mjesta i da bi on volio da se ja prijavim na taj natječaj. Tako se pojavila opcija da ostanem.
Prije toga, jeste li se bavili mišlju da ostanete u Zagrebu ili vam je bila namjera nakon studija vratiti se u Sisak? Ma, ni o tome nisam puno razmišljao. Naravno, sve je ovisilo o tome kakav ćeš posao dobiti. Neki kolege razmišljali su o odlasku na studij van. Možda najbolji student naše generacije, kolega Mladen Božičević, je i otišao van na doktorski studij.
I vi ste razmišljali o tome? Donekle, ali ne toliko da bi bilo blizu realizacije. Znalo mi je proletjeti kroz glavu: “Pa mogao bih o tome razmisliti”, ali je onda slijedilo: “A možda bih mogao i odgoditi ozbiljno razmišljanje o tome.” I tako ideš dalje. Uglavnom, kada se otvorila mogućnost da ovdje ostanem kao asistent, to mi se činilo kao najbolje rješenje za mene. Meni se to svidjelo. I to sam, u konačnici, doživio kao veliko priznanje, što i jest, i tako to razumijem.
Odlazak u vojsku tada je bio obavezan. Da, i mogao se odgađati do 27. godine. Supruga i ja vjenčali smo se i dobili prvo dijete, našu stariju kćer, 1983., dok je supruga još bila studentica. A ja sam zbog te činjenice što sam bio – tada se to tako zvalo – “hranitelj obitelji”, mogao odgađati vojsku do maksimuma. I stvarno sam u vojsku išao s 27 godina tako da sam spadao u najstarije vojnike. Vojsku sam služio u Banjoj Luci. I iz vojske sam išao položiti posljednji ispit na postdiplomskom studiju, a onda me čekao magisterij.
I kako vam je tamo bilo kao najstarijem vojniku, i to još diplomiranom matematičaru? Ružno mi je bilo, ne znam kome je bilo lijepo. A ipak, neko se drugarstvo stvori u svakom kolektivu pa nisam imao neka osobna negativna iskustva. Ali ako samo na trenutak staneš i razmisliš – gdje si, zašto si tamo, koliko ćeš dugo ostati, čemu to služi – uhvati te depresija. No tako je moralo biti i živiš dan za danom, u tom okruženju, s tim ljudima koji su ti kolege, koji su se našli u istoj situaciji kao i ti, i mi smo se dobro slagali. Nisam imao apsolutno nikakvo loše iskustvo. Ali bilo mi je jako teško zbog obitelji i malog djeteta. Iznad Banje Luke je poligon, ta zloglasna Manjača, s koje su poslije raketirali Zagreb. I kada to danas povežeš, osjećaji su onda pomiješani, sve je apsurdno, grozno.
Suprugu ste upoznali tijekom studija? Da, i ona je matematičarka. Imamo troje djece: starija kći završila je engleski i talijanski, i danas je profesionalna prevoditeljica. Mlađa kći je arhitektica, a sin, najmlađi, on je matematičar. Sada radi kao profesor u Americi, u Salt Lake Cityju.
Nakon kraćeg boravka u V. Britaniji i vi ste bili u Americi, u St. Louisu, na studijskoj godini. Kako vam je bilo u Americi? Apsolutno sjajno. Išli smo tamo kao cijela obitelj. To je bio moj jedini uvjet. Nije dolazilo u obzir da bilo kamo idem, a da se moram razdvajati od obitelji. Išao sam na izvrsno mjesto, na izvrsnu preporuku prijatelja i kolege Hrvoja Šikića, koji je tamo bio prije mene i koji mi je otvorio neka vrata. Išao sam tamo otvoriti potpuno novo područje u svom istraživanju, što je bila prava avantura. Obično kada ljudi imaju akademski uspjeh u nekom području, onda je puno lakše i ekonomičnije nastaviti u istom smjeru, no meni je bilo zanimljivo raditi nešto drugo. I meni je u Americi bilo sjajno.
Djeca su išla u sjajne škole. Starija kći ovdje je bila još studentica, ali je tamo, ljubaznošću naših domaćina, imala pravo slušati studijske kolegije koji su je zanimali. Primjerice, o talijanskom filmu. Američki kurikulumi silno su bogati i raznoliki. I kći je uživala, nije bila formalno upisana na neki studij ili kolegij, ali je imala pravo slušati. Živjeli smo tamo skromno jer je naša viza bila takva da supruga nije imala pravo raditi, a moja stipendija bila je dobra, ali dobra za jednu osobu, ne za peteročlanu obitelj. Zato smo dobar dio svoje ušteđevine trebali aktivirati da bismo mogli normalno živjeti. I unatoč tome što smo živjeli skromno, svaki dan tamo bio je vrijedan. To je bilo apsolutno sjajno iskustvo i za mene i za obitelj.
Bilo gdje ode, čovjek nešto nauči. Što ste vi u Americi naučili? Dvije stvari. Prva se odnosi na radnu etiku i radnu odgovornost. A druga na to da naučite živjeti s različitostima, poštivati različitosti i razumjeti da vas one ne ugrožavaju nego obogaćuju. Kada dođete u Ameriku cijela vam se Europa čini kao jedno. Mi iz ove naše perspektive savršeno točno znamo razlike između, recimo, Njemačke i Italije, a kada samo pola godine živiš u Americi tebi su Njemačka, Italija, Francuska toliko slične da je to nezamislivo. Amerika je jako drugačija od Europe, a onda i jako drugačija unutar sebe. Ona je zemlja raznih ekstrema, što pogotovo sad vidimo, ali onda kada smo mi bili tamo ta njihova bazična pristojnost i uvažavanje drugih snažno su se utisnule u nas.
Jesu li postojala razmišljanja ili ponude da ostanete tamo? Da smo ostali još pola godine, možda bi to prevagnulo i možda bismo ostali. Nije bilo konkretnih ponuda, ali kada živiš svakodnevni život u takvom okruženju, naravno da se javljaju i misli o mogućem ostanku. Ali ajmo biti fer, mi smo tamo živjeli pod nekom vrstom staklenog zvona. Živjeli smo malo skromnije nego što smo mogli jer smo, na preporuku mog prijatelja Hrvoja, otišli živjeti u posebno dobar “school district” kako bi djeca dobila priliku ići u dobre škole. Znači, živjeli smo u dijelu St. Louisa gdje multinacionalne kompanije, poput Boeinga i Monsanta, imaju svoja sjedišta. I naša su djeca tu jednu godinu zaista išla u iznimno kvalitetne škole, a ja sam bio na iznimno kvalitetnom sveučilištu. Imali smo tamo privilegij ići na razne predstave i koncerte.
U St. Louisu sam prvi put bio na koncertu Boba Dylana. Imali smo privilegij biti uronjeni u ono najbolje od Amerike. I kada živiš u nečemu što ti pruža toliko toga dobroga, uza svu ljubav i nostalgiju prema zavičaju, počnu se javljati i ideje o mogućem ostanku. Ali godina je bila definirana, nije bilo drugih angažmana, mi se nismo baš ni trudili oko toga da bismo ostali, i na kraju smo jedva čekali što prije vratiti se kući i svima ispričati kako nam je bilo.
I kad ste sletjeli u Hrvatsku kakav je bio taj povratak u realnost? Bilo je to tvrdo ateriranje. (smijeh) Dočekala nas je obitelj i u našoj je kući bio neki mali party dobrodošlice pa smo supruga i ja trknuli do obližnjeg dućana jer smo se bojali da će manjkati pića, a supruga se na tom kratkom putu od naše kuće do dućana rasplakala od nekoliko stvari koje je odmah zamijetila i bilo joj ih je teško pojmiti. Ali da bilo koga od nas u obitelji pitate o tome svi bismo rekli da je u Americi bilo lijepo, no sretni smo što smo se vratili. I zbog te odluke nikada nismo požalili.
S vremenom, postali ste profesor na PMF-u. I to očito jako omiljen i poštovan profesor jer su vas studenti čak deset puta izabirali i proglašavali najboljim profesorom Matematičkog odsjeka. To mi je najdraže priznanje. Uvijek mi je to bilo nešto što me ispunjava. Nikada nisam predavao na autopilotu. I na kraju karijere pisao sam svoja predavanja iznova, danas za sutra, tako da točno znam u kojem ću trenutku što reći i koji ću primjer navesti. I to sam radio s entuzijazmom. To me veselilo. Priznanje studenata, formalno ili neformalno, ono je priznanje koje vidiš u pogledu kada netko nešto razumije ili kada je ponesen predavanjem. To je neizmjerna nagrada.
Koja je zapravo vaša specijalizacija? Teorijska matematika. To je matematička analiza u beskonačno dimenzionalnim prostorima. A spletom okolnosti usput sam uspio steći i neka specifična znanja o aktuarskoj matematici, koja je vezana uz osiguranja pa sam se tako našao i u priči o mirovinskoj reformi.
Posvećeno i studiozno pripremali ste se za nastavu, predavali ste studentima, no čime ste se bavili u slobodno vrijeme? Stolnim tenisom, odlascima u kino i kazalište, i čitanjem. Stolni tenis sam rekreativno nastavio igrati punih 35 godina. A ljubav prema čitanju ostala je zauvijek.
I, malo-pomalo došli smo i do vašeg političkog angažmana. Danas ste saborski zastupnik u drugom mandatu, kao što ste, također u drugom mandatu, i zastupnik u Zagrebačkoj skupštini. Apsolutno ste netipičan političar. Kako ste se uopće našli u politici? Nije to došlo odjednom, iz čista mira. Mislim da su prethodila dva događaja koja su na neki način prethodila i dovela do toga. Prvo je moje upravljačko djelovanje, najprije na fakultetu, zatim u Senatu Sveučilišta, što je na kraju rezultiralo i mojom kandidaturom za rektora. To je već nešto prilično daleko od čistog znanstvenog ili nastavnog rada. To je izlaganje javnosti i ideja da se angažiraš u upravljanju sustavom jer vidiš da nešto ne štima, vidiš kako bi možda trebalo drukčije. Drugi važan događaj bio je “čuveni” park na Savici. Mi stanujemo na Savici. I to je bio definitivni okidač. Oko toga smo se snažno angažirali, u stvarnosti čak supruga i više nego ja, iako sam cijelo vrijeme bio prisutan.
Postojala je jezgra od šest, sedam, osam ljudi, s kojima smo i danas bliski prijatelji. Svi i danas živimo na Savici. Većina nas se dotad nije poznavala, ali smo se uspjeli povezali oko zajedničke zabrinutosti za taj park. Malo-pomalo taj je angažman rastao, a s njim i osjećaj da se ne smije ostati pasivan. I cijeli taj kompleks zbivanja, ta borba i silnice “odozdo”, bitno su utjecali na mene. Ne manje važno, tada sam upoznao ljude koji su danas moji kolege, a tada su bili samo aktivisti. Tomislav Tomašević tek je 2017. ušao u Gradsku skupštinu. Zagreb je naš kao politička platforma nastao je u isto to vrijeme, bio sam na osnivačkoj skupštini. Tada sam shvatio dvije stvari. Prvo, da je nužno da se zauzmemo za sebe i da ne smijemo i nemamo pravo biti pasivni. A drugo, shvatio sam koliko to čovjeka može ispuniti, to kada s nekim ljudima izgradiš takav odnos povjerenja u zajedničkoj borbi u koju vjeruješ, i u kojoj na kraju i uspiješ. To ostavlja trag. Kroz sve to izgradio sam i poznanstva i povjerenje sa sadašnjim stranačkim kolegama. I bilo mi je jasno da me to na mnogo načina privlači, čak i obavezuje. Dio tih ljudi podržavao me i na izborima za rektora. Zagreb nije tako velika sredina, mnogi od tih krugova se i preklapaju, i tako korak po korak došlo je do toga.
Da, 2018. kandidirali ste se za rektora Zagrebačkog sveučilišta protiv tadašnjeg rektora Damira Borasa. Kako ste se odlučili na taj potez? Opet slično. Bio sam u Senatu vrlo aktivan, bio sam i član Odbora za financije. Vidio sam sve nepravilnosti i bio sam najdirektniji mogući, neposredan svjedok neobjašnjive i neoprostive šutnje Senata, pasivnosti i pristajanja na neke čudne odnose koji možda nisu klijentelistički u najprostijem smislu riječi, ali jesu odnosi ovisnosti o centralnoj sveučilišnoj vlasti, odnosi “ja tebi, ti meni”, koji su apsolutno nedostojni akademskog djelovanja, pogotovo upravljačkog, i koji nisu bili ni blizu usmjereni unapređenju Sveučilišta. Naprotiv, Sveučilište je tada bilo razjedinjeno koliko je to moglo biti. Metoda je bila dati velike ovlasti dekanima koji će se moći afirmirati projektima na svojim fakultetima, a projekti će biti financirani ili sufinancirani iz Rektorata baš onima koji su pokazivali simpatije prema takvom vodstvu i takvim metodama.
Sve je to vodilo prema jako lošem stanju, a Sveučilište je tada imalo i vrlo lošu reputaciju u javnosti. Sjetimo se svih tužbi koje je tadašnje vodstvo pokretalo i tako dalje. U jednom mi je trenutku dovoljno širok krug ljudi iz moje bliže okoline počeo davati podršku i djelovati tako da u meni sazre odluka da se kandidiram. To, naravno, nije bila zahvalna pozicija. Uvijek se teško kandidirati protiv rektora na dužnosti koji ima pravo na još jedan mandat i na svojoj strani ima resurse i sav “pogon” sustava. Mene to nije zbunjivalo. Važnije mi je bilo steći povjerenje akademske zajednice. I to mi je bilo apsolutno sjajno iskustvo.
Ipak, kako ste doživjeli to što niste izabrani? Kao veliko olakšanje. Danas shvaćam koliko je to bilo kompleksno i teško, i koliko toga nisam znao ili nisam bio dovoljno pripremljen. I katkad me presiječe ta misao – što bi bilo da je bilo. Ja sam se bio opredijelio, netipično za običaje našeg Sveučilišta, jer sam odlučio ući u utrku drukčije. Uobičajeno je bilo da rektor u izbornu utrku ide sam, pa onda, ovisno o dogovorima, smjerovima djelovanja, planovima ili obećanjima, izabere svoj prorektorski tim. Ja sam rekao: "Idemo mi drukčije. Recimo unaprijed tko će biti prorektor za što, čime ćemo se baviti, kako ćemo se baviti, i zajedno napišimo program." I tada sam također stekao neka prijateljstva i upoznao ljude, što je najdragocjenije.
Tko je tada bio u vašem timu? Bila je kolegica Jerka Dumić, nekadašnja dekanica Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, kolega Milan Oršanić sa Šumarskog fakulteta, Nataša Jokić Begić s Filozofskog fakulteta i još neki ljudi s kojima smo zajedno promišljali i pisali program. A ja sam si zadao zadaću da odem na svaki fakultet i razgovaram s vodstvima o tome kakva je trenutačna situacija, kakvo je stanje, koji su planovi i vizije i fakulteta i Sveučilišta u cjelini. Kroz to sam upoznao mnogo ljudi i saznao mnogo toga, kao i vidio da su nam razmišljanja često vrlo bliska, pa i tamo otkud na kraju i nisu došli glasovi za mene. Ali treba reći da je glasanje u Senatu složeno i da na njega utječe mnogo toga. I mnogo toga što nema veze s programom.
A onda ste došli u još gore okruženje, u Sabor i Gradsku skupštinu. Često me čudi kako ljudi poput vas u sabornici mogu ostati smireni, čak i dostojanstveni, zbog svega što se tamo može čuti i vidjeti. Kako vam je biti zastupnik? Jooooj, jako teško. U početku sam bio odlučan i rezolutan u tome da mogu biti na izbornoj listi, ali da u Sabor ne idem.
Zašto, što ste navodili kao razlog? Jednostavno, da ja nisam za to, da ja to ne mogu, da se neću snaći u tom okruženju, dijelom i zbog onoga što ste spomenuli. Uostalom, većina ljudi u politici, pogotovo na vodećim pozicijama, ima formalno obrazovanje koje se smatra “prikladnim” za to, pravo ili političke znanosti, i neko stručno znanje.
Ipak, vidimo da nam kao državi to nimalo ne pomaže. Da, ali ja sam prije svega mislio – moje je mjesto na fakultetu, ne mogu se zamisliti izvan fakulteta. Stoga sam rekao da mogu biti na listi, a kao što znate, kod nas se u stranci liste biraju glasanjem. I ispalo je kako je ispalo, bio sam dovoljno visoko pozicioniran na listi da mogu ući u Sabor, ali bio sam uvjeren kako nema šanse da uđem u Sabor. Jer, neću sad otkriti nikakvu tajnu, mi smo 2020. postigli rezultat koji je i za nas bio iznenađenje. Bili smo pozitivno šokirani kada smo osvojili sedam mandata. I te izborne noći u Muzeju suvremene umjetnosti kada su sa svih strana počele pljuštati čestitke, to nisu bile samo čestitke, nego destilirana sreća. Baš sreća. I tada mi je supruga rekla: “Ti sad ne možeš ne otići u Sabor. Nakon ovoga ne možeš reći ne.” Nekako sam i ja to tako osjećao, kao obavezu. I mislim da je to bila iskrena i dobra odluka. Super mi je bilo to što sam imao fakultet. On me centrira. Imaš svoj integritet, utemeljenje, mjesto gdje si se afirmirao i dokazao. Divno je imati takvo utočište. A sam politički život, pogotovo nakon što smo osvojili vlast u Zagrebu, postao je jako težak. Prvu godinu našeg saborskog mandata razlikujem od kasnijih godina.
Zašto? U prvoj godini uživali smo simpatije i određeno poštovanje sa svih strana. Ljudi su vidjeli da se dogodilo nešto novo, da nije riječ o političkoj organizaciji sastavljenoj od karijerista i oportunista, nego o ljudima koji su u politiku ušli s integritetom, s karijerama i postignućima. Mi nismo imali što “dobiti”, mi smo imali samo jako puno izgubiti. Naprosto, imali smo opći respekt. Kad se to pomnožilo s “faktorom N” i kad je to 2021. eksplodiralo u Zagrebu, kad smo uvjerljivo dobili izbore, tada smo postali puno izloženiji. Postali smo lovina, meta. Sabor bi i bez nas bio mjesto koje nije uzorno, ali mi smo na vlastitoj koži počeli osjećati stvari koje se jednostavno ne bi smjele događati: atmosferu blaćenja, pokušaje difamacije, negaciju svega, svjesno plasiranje neistina... To je mučno gledati i građanima. Građani su često ogorčeni prizorima iz Sabora. Nama koji smo došli iz “drugog svijeta” to je bilo šokantno. Šokantno! Ja sam fizički osjećao bol kada bi vrijeđali ili pokušavali povezati gradonačelnika Tomaševića s nečim što nema veze. A opet, kada je osvojena vlast u Zagrebu, po nekim svojim interesima i sposobnostima mogao sam biti koristan gradskoj upravi, primjerice oko konsolidacije financija.
I to je bitka koju sad moraš izdržati. Ali da je teško, teško je. A na ovo u Saboru još se uvijek ne možemo priviknuti. Na to da se ogromna većina vremena u sabornici troši na međusobna prepucavanja, blago rečeno, a na sadržajne rasprave o zakonima vrlo malo. Uzmimo, primjerice, mirovinski sustav. On je užasno kompleksan i uopće nije jasno kako točno riješiti neke stvari. Svjesni smo da su mirovine preniske i da se razina svih mirovina ne može brzo podići, ali postoji bezbroj prostora da se sustav unaprijedi, da se adaptiraju modeli, da se fokusira najranjivije skupine. A kada dođe do rasprave o mirovinskom zakonu, jedva da je dvoznamenkasti postotak vremena posvećen sadržaju. Ostalo vrijeme ode na to koja je vlada, HDZ-ova i SDP-ova, u prošlosti učinila više ili manje. A onda je dovoljno baciti “šibicu” i planu besmislene “replike” koje uopće nisu replike, “povrede Poslovnika” koje uopće nisu povrede Poslovnika... Plane ono najgore moguće, čega se običan čovjek grozi. Ali opet, drugog mjesta za rasprave o zakonima osim parlamenta nemamo. To je mjesto te borbe. Tu si izabran. I onda treba stisnuti zube i izdržati.
Zaboli li vas katkad kad vidite tko je sve došao u Sabor? Jer biti saborski zastupnik trebala bi biti čast, to je mogućnost da pomogneš svom narodu, svom društvu, najbolje što znaš. Naravno da zaboli. Kao i na fakultetima, mnogo ljudi s integritetom i izuzetnom stručnošću i znanstvenom izvrsnošću kloni se upravljačkih pozicija. Tako je i u politici. Stupanj razočaranja i apatije među građanima ogroman je, pa se mnogi ljudi koji bi po svom integritetu, stručnosti i ugledu bili pozvani sudjelovati u političkom životu često ne žele uključiti u taj ambijent. Ne mogu reći da to ohrabrujem, ali razumijem. To je na neki način žrtva. Ali moram reći i ovo, beskrajno je vrijedno kada vam na ulici priđu posve nepoznati građani, ili susjedi, ili bivši studenti, i odaju vam priznanje zato što se zalažete za nešto i zalažete se na dostojan način. Nagrada dođe, samo ne često. I put do nje pun je gorkih trenutaka, onih iz sabornice.
Već sam rekla, prilično ste smiren, staložen, vrlo uljudan, pristojan i fin čovjek. Mada ih se ne sjećam, je li ipak bilo situacija u Saboru ili Gradskoj skupštini da ste burnije reagirali? Bilo je. Više puta sam reagirao, nikada javno za govornicom kad bih dobio riječ, ali bilo je nekoliko situacija zbog kojih žalim. Nije mi to drago i ne mogu se time ponositi, ali bilo je situacija kada sam izgubio samokontrolu. Dogodilo se to kada sam vidio da pojedini ljudi svjesno kleveću. Ne iznose neistinu zato što su u zabludi, nego iznose neistine namjerno, svjesno. Mi u jeziku imamo riječ za to – laganje. Kad ljudi posežu za tim da vas na osobnoj razini kleveću, da lažu o vama, i to lažu znajući da lažu, to je nepodnošljivo. Pri tome, te laži nikada nisu bile usmjerene na mene osobno, ali svejedno... Kako možeš? Kako možeš to raditi? Zamjenica zagrebačkog gradonačelnika došla je iz karijere sveučilišne profesorice, zamjenik gradonačelnika iz karijere sveučilišnog profesora, ni gradonačelnik nije “došao niotkud”. Ti su ljudi svoj integritet stekli i zaslužili. I kako je onda moguće da se netko usuđuje blatiti ih ne zato što je krivo informiran, nego zato što misli da na to ima pravo?! A sve to da bi se pokupio neki politički poen ili da bi ih se u očima neupućenog gledatelja unizilo. Kakva moraš biti osoba da to radiš? Eto, to me znalo izbaci iz takta.
Možemo na idućim parlamentarnim izborima ima ambiciju preuzeti vlast i na nacionalnoj razini. Ako bi stranka procijenila da biste bili dobar ministar nekog resora, jeste li se spremni i na taj način “žrtvovati”? Vi ste prvi koji me to pitate. Ne znam vam na to odgovoriti. To je teško pitanje. Možda bi bilo i neskromno da išta kažem. Mislim da puno ovisi o kontekstu i o tome možemo li za određene pozicije naći ljude koji su spremniji, energičniji i kapacitiraniji. Vjerujte mi, uopće nisam o tome razmišljao. Sad će ispasti kao da citiram gradonačelnika, s kojim sam blizak, ali nije tajna – sve su moje misli prije svega usmjerene na to da uspijemo u Zagrebu i da se u ovom mandatu napokon završe ti veliki gradski projekti. Kada je riječ o idućim parlamentarnim izborima, ne razmišljam tako daleko.
Rođeni ste u Sisku, ali vidim da volite Zagreb. Osjećate li se i Zagrepčaninom? Prvenstveno. To je grad u kojem su rođena moja djeca i u kojem je sahranjeno oboje mojih roditelja. A kažu da si od tamo gdje ti se to dvoje dogodilo. U mom slučaju, to je Zagreb.
Više ne predajete na fakultetu, što se toga tiče vi ste umirovljenik. Imam još poneke poslijediplomske obaveze. I jednog doktoranda. Ali matematika je moj život. Bavio sam se njome više od četrdeset godina, ne samo kao predavač, nego i istraživački, znanstveno. Naravno, nije lako ostati potpuno ukorak sa znanošću, bilo bi preambiciozno reći da jesam ukorak. Ali tu i tamo naiđem na članak za koji vidim da će mi biti zanimljiv i da mogu relativno brzo rekonstruirati svoje potrebno znanje da ga mogu čitati. I to me veseli.
Plaši li vas smjer u kojem idu i svijet i znanost, mislim tu prvenstveno na umjetnu inteligenciju, robote, dehumanizaciju? Strepite li kuda mi to kao civilizacija srljamo? Svakako. Mislim da svatko razuman strepi, odnosno da svatko razuman osjeća zabrinutost. Neke negativne efekte već itekako osjećamo ne samo kao društvo nego i kao civilizacija. Opća je mudrost da nikada nijedan veliki ljudski pothvat nije imao samo one posljedice koje je želio imati, nikada nije ispunio sve ciljeve i nikad nije prošao bez pojavljivanja negativnih efekata. Ako pogledamo unatrag u prošlost, tako je uvijek bilo. Recimo, prije petnaestak godina, kada su društvene mreže tek nastajale, nisam siguran da je itko bio svjestan koliko pogubne posljedice, osobito za mlade, mogu imati. A društvene mreže su imale pogubne posljedice. Prvo na demokratske procese u Velikoj Britaniji i Americi. Lako i za to. Ali društvene mreže imaju pogubne posljedice po mentalno zdravlje i dobrobit mladih. Danas je to i dokazano. I napredna društva već pokušavaju reagirati ograničenjima za mlađe dobne skupine.
Potreban je samo opći društveni dogovor – što je dopušteno, od kada i pod kojim uvjetima. Ako pak razmišljamo o kolokvijalno nazvanoj umjetnoj inteligenciji, to je nešto nezamislivo kompleksno i još uvijek nesagledivo. To povlači čitav niz etičkih pitanja, do krajnje posljedice – očuvanja našeg humanog identiteta. Prirodno stanje stvari je biti zabrinut. Onaj tko nije zabrinut, bojim se da nije dovoljno informiran. Ali to ne znači da se tome treba suprotstavljati. Problem je u tome da trebamo pronaći način kako taj proces, koliko god je moguće, kontrolirati i regulirati. S druge strane, postoji niz područja, poput medicinske dijagnostike, gdje je to dostignuće apsolutno superiorno humanom iskustvu. Problem je u tome što mi u Hrvatskoj, pa čak i u Europi, nismo potpuno autonomni u sagledavanju i osmišljavanju nekih protokola. A stvari izmiču kontroli. Legislativa i praksa beskrajno kasne za stvarnošću.
No, kada jednom dođe ona stvarna mirovina, što si želite? Biti puno više s obitelji. I s unucima.
VELIKA FOTOGALERIJA Pogledajte prizore spektakla za pamćenje: Deseci tisuća navijača preplavili Trg
Otvori KEKS Pay
Svaki novi dan na Večernjem možemos jedan......ovi imaju jaču medijsku potporu nego Vučić u Srbiji.