Početkom lipnja je u Sarajevu, tek naoko protokolarno okončano još jedno redovito polugodišnje okupljanje Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) u Bosni i Hercegovini, tijela sastavljenog od političkih direktora iz najutjecajnijih zemalja svijeta. Na kraju dvodnevnog zasjedanja objavljena je Izjava visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta i te predsjedavajućeg Vijeća za provedbu mira (PIC). Također naoko birokratskim rječnikom u tome očitovanju iskazane su sve zabrinutosti oko događanja u državi uglavnom povezane s komentarima i osudama postupaka čelnika Republike Srpske Milorada Dodika, kao i pozivima političkim partnerima na euroatlantske reforme. No, prva naznaka da ono što se kolokvijalno nazivalo međunarodnom upravom nije postojano pokazala je upravo forma – Izjava visokog predstavnika i predsjedavajućeg PIC-a. Naime, u skoro 30-godišnjoj praksi okupljanja Upravnoga odbora PIC-a izdavali su se "communiqué" ili pak "joint statement" veleposlanika zemalja članica PIC-a. No, ovoga puta je to izostalo, kako se doznaje upravo zbog toga što otpravnik poslova u američkome veleposlanstvu u Sarajevu Daniel Koski nije imao upute iz State Departmenta kako postupiti tome dokumentu PIC-a. To je tek djelomično logično jer u State Departmentu administracija Donalda Trumpa još nije pozicionirala srednji menadžment, pomoćnika zamjenika za Europu i Jugoistočnu Aziju, ili pak što je bio običaj da osoba u tome odjelu bude određena i kao posebni izaslanik za Zapadni Balkan koji pak daje dodatni autoritet PIC-u i visokom predstavniku. No, tu funkciju je Washington ukinuo.
Nedavno je i Christopher Landau, zamjenik američkog državnog tajnika Marca Rubija na konferenciji posvećenoj 30 godina mirovnoga sporazuma koja je simbolično održana u Daytonu poručio kako Washington nema više ambicije trošiti energiju na ostvarenje nerealnih ciljeva state buildinga. Nekoliko sudionika iz BiH u Daytonu je ostalo bez riječi nakon njegova obraćanja. Posebice jer su 30 godina najprije američke vojne snage poduprte drugim zemljama članicama održavale mir među nekada zaraćenim trima narodima koji žive u dva entiteta, a njihovi diplomati se pak doslovno miješali u sve odluke u BiH. Od pokušaja preodgajanja naroda, discipliniranja političara, eksperimenata s takozvanom puzajućim promjenama Daytonskog sporazuma.
Školski primjer kako diplomati ne bi trebali raditi demonstrirao je posljednji američki veleposlanik Michael Murphy koji je u veljači napustio BiH. On je bio "izbornik" aktualne raspadajuće hrvatsko-srpsko-bošnjačke koalicije na državnoj razini iz koje je izbacio najveću bošnjačku stranku SDA Bakira Izetbegovića, intervenirao u niz procesa te na kraju svog mandata uspio tek karikaturalno i na silu progurati Zakon o plinovodu koji bi BiH trebao povezati s Hrvatskom ignorirajući HDZ-ova Dragana Čovića, ali i Zagreb. U konačnici je izolirao čelnika RS-a i najveće srpske stranke SNSD-a Milorada Dodika. Nakon što je otišao, odnosno nova američka administracija posve prestala s intervencionizmom diljem svijeta, pokazala se sva slabost institucija Bosne i Hercegovine, ali i nominalno stranih upravitelja. Situacija kao s narkomanskom ovisnošću. Nakon 30 godina je "ovisnik", odnosno Bosna i Hercegovina (ot)puštena bez ikakve pripreme da se bavi sama sobom.
BiH danas djelomično živi Cipar. Čelnik RS-a Dodik kojega državno pravosuđe BiH nastoji privesti zbog optužbi za podrivanje ustavno-pravnog poretka ignorira državne institucije, odlazi u Mađarsku, Izrael, Rusiju. Državna vlast je u rasulu, sve reforme oko EU su zaustavljene, a političari iz sva tri naroda trude se samo kako svaliti krivnju na predstavnike drugoga naroda. Unutar pak svakoga naroda traje jedno suludo natjecanje u međusobnom optuživanju za prodaju nacionalnih interesa, a posebno je ta "disciplina" političkog djelovanja zaživjela u dijelu sarajevskih stranaka gdje se svaka spremnost na suradnju s drugima tumači izdajom. Njemački pak političar na čelu "međunarodne uprave" u BiH Christian Schmidt bez leđa SAD-a i uz sufliranje novih skrbnika iz Ujedinjenoga Kraljevstva je bitno oslabljen. Jedino zbog čega bi se eventualno američka toljaga uključila i ponovno intervenirala u Bosni i Hercegovini bio bi konflikt. No, za sada na sreću osim nacionalno nabildanih izjava dužnosnika uglavnom iz Sarajeva i Banje Luke, politička kriza u Bosni i Hercegovini nije prerasla u sigurnosnu. A upravo su u stanju rata i nakon potpisivanja Okvirnoga sporazuma za mir u Daytonu rođeni Saša Aulić iz Banja Luke, Danijal Hadžović iz Sarajeva i Martin Mikulić iz Širokog Brijega. Bosna i Hercegovina je, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, postala država koja je oblikovana kroz nužan kompromis koje su od zaraćenih strana koje su se borile za teritorij postali partneri iz nužde. Bez Daytona, pitanje opstanka BiH unutar svojih današnjih granica bilo bi upitno.
Međutim, 30 godina nakon potpisivanja, BiH i dalje pati od političkih blokada, institucionalne disfunkcionalnosti i dubokih nacionalnih podjela. Tri mlada, ali cijenjena analitičara – Hadžović, Aulić i Mikulić – nude različite poglede na to kako je Dayton oblikovao BiH, kako je strani intervencionizam utjecao na političku dinamiku i gdje se BiH nalazi u svom nastojanju da postane funkcionalna država na europskom putu. Iako dolaze iz različitih političkih i nacionalnih konteksta, njihova promišljanja o BiH, Daytonu i međunarodnoj ulozi imaju zajednički nazivnik, ali i značajne razlike koje oslikavaju duboke podjele unutar zemlje.
Za sva tri analitičara, Daytonski sporazum ključan je za postizanje mira nakon krvavih ratova u BiH, no svi oni također priznaju njegovu nefunkcionalnost u mnogim aspektima. Kako bi BiH izgledala bez Daytona? Hadžović, Aulić i Mikulić daju različite odgovore na ovo pitanje, iako dijele osnovnu premisu da bi BiH bila u većoj opasnosti bez Daytonskog sporazuma.
Danijal Hadžović smatra da bi BiH bez Daytona vjerojatno klizila u potpuni kaos, s mogućim nastavkom rata. On kaže: "Bez Daytona BiH bi najvjerojatnije nastavila kliziti u potpuni kaos, s vjerojatnim nastavkom rata i potpunim raspadom državnog tkiva. Dayton je bio neophodan u tom trenutku – brutalna realnost na terenu je zahtijevala prekid sukoba." Hadžović naglašava kako je Dayton bio nužan mirovni sporazum, ali se pita koliko je zapravo usmjeren na izgradnju funkcionalne države. Za njega "današnja BiH je zato i dalje talac nefunkcionalnih kompromisa iz 1995." U njegovoj analizi, Dayton nije stvorio samo prepreke za političke blokade već je utemeljio sustav u kojem su političke elite mogle kontrolirati državu samu.
Saša Aulić također smatra da bi BiH bez Daytona možda uopće ne bi postojala u današnjim granicama. On ističe: "BiH je utemeljena na Daytonskom sporazumu, kao višenacionalna zajednica dva visokoautonomna entiteta, tri konstitutivna naroda i ostalih građana. Republika Srpska i Federacija BiH unijeli su u Daytonski sporazum najvažnije elemente državnosti – teritoriju, stanovništvo i suverenu vlast." Aulić naglašava kako je Dayton stvorio ravnotežu između nacionalnih zajednica, ali i političke podjele koja je rezultirala nespretnošću u funkcioniranju države. On zaključuje: "Bez Daytona, BiH bi vjerojatno bila podijeljena ili bi nestala, a teritorijalne jedinice bi se raspale, jer međunarodna zajednica nije imala volje za podjelom države."
Martin Mikulić, iako slaže se s tim da je Dayton nužno stvorio ravnotežu, naglašava da su svi narodi u BiH napustili Dayton nezadovoljni. On kaže: "BiH je postojala samo kroz Dayton i podjelu vlasti među konstitutivnim narodima. Niti jedan narod nije bio potpuno zadovoljan, ali su svi pristali na kompromis, jer nije bilo druge opcije." Mikulić dodaje da, dok su svi narodi morali pristati na kompromis, sustav koji je proizašao iz Daytona trebao je omogućiti ravnotežu moći među narodima. No, na kraju je to izigrano. Međutim, svi analitičari se slažu da je njegovu funkcionalnost ometala neravnoteža u provedbi i konstantni strani pritisci.
Iako su Hadžović, Aulić i Mikulić složni u tome da je Dayton postavio temelje za mir, svi također ističu ključne političke i institucionalne probleme koje nije uspio riješiti. Jedan od problema leži u mehanizmima blokada koji su postavljeni u srce političkog sustava BiH, stvarajući ozbiljne poteškoće u funkcioniranju institucija.
Hadžović je vrlo jasan u kritici: – Prvi i osnovni problem je što je Dayton učvrstio nacionalne podjele i dao preveliku moć etnonacionalnim liderima i strankama. Umjesto građanskih prava, BiH je svedena na vječiti balans između "konstitutivnih naroda". Rezultat? Stalna politička kriza, disfunkcionalne institucije, paraliziran sustav i građani koji su taoci političkih elita koje ne žele promjene jer ih status quo hrani. Dayton je uspio zaustaviti rat, ali nije uspostavio održiv sustav vlasti. Naprotiv – učvrstio je klijentelizam, nacionalizam i institucionalni kaos – smatra Danijal Hadžović.
Aulić pak smatra da je strani intervencionizam nakon Daytona dodatno destabilizirao BiH, jer su političke promjene često provođene bez konzultacija s domaćim akterima i u korist bošnjačke strane, a nasuprot interesima Srba i Bošnjaka.
– Urušio je povjerenje između naroda, a od BiH napravio nesređenu i disfunkcionalnu koloniju u kojoj se bivši američki veleposlanik bez ustručavanja uključuje na sjednicu parlamenta FBiH i izabranim predstavnicima naroda preko videolinka daje instrukciju za glasanje. Ako je to za nekoga u BiH model uređene, suverene i demokratske pravne države, onda nikoga ne treba čuditi zašto Republika Srpska odbija sudjelovati u izgradnji takvog neustavnog državolikog frankenštajna – ističe Aulić.
Dodaje da su te izmjene stvorile još veće razlike među narodima, te dugoročno nisu pomogle BiH da postane stabilna.
Mikulić je također kritičan prema izmjenama Daytona: – Osobno dijelim uvjerenje donedavnog suca Ustavnog suda BiH, Zlatka Kneževića, koji je rekao kako je daytonski Ustav gotovo savršen. Aneks IV Daytonskog sporazuma (Ustav BiH) je prije svega rukopis američkih pravnika, kreiran po uzoru na američki Ustav, a prilagođen bh. kontekstu. Kao takav, on je prožet mnogim konsocijacijskim mehanizmima upravljanja razlikama bez kojih ostvarenje mira ne bi bilo moguće. Dakle, nije problem u dogovorenom i potpisanom daytonskom Ustavu, nego upravo u njegovu grubom kršenju i neprepoznatljivoj distorziji koja se dogodila promašenim međunarodnim intervencionizmom 2000. i 2002. godine, prvo Barryjevim, a kasnije Petritschevim amandmanima kojima je primarno derogirana konstitutivnost hrvatskog naroda – ističe on.
Trenutačna globalna geopolitička kretanja također imaju važnu ulogu u oblikovanju političkog krajobraza BiH. Hadžović, Aulić i Mikulić dijele mišljenje da je međunarodni intervencionizam dugoročno negativno utjecao na stabilnost BiH, ali i napominju da je utjecaj međunarodnih čimbenika danas i dalje prisutan u obliku različitih strateških interesa.
Hadžović vidi trenutačnu političku krizu kao odraz geopolitičkih promjena, osobito kada govori o ulozi Rusije, Turske i EU. On tvrdi: "Rusija podržava secesionizam u RS-u, Turska ima svoje interese na Balkanu, a EU gubi autoritet jer ne pokazuje dosljednost ni jasan pravac djelovanja." Hadžović je pesimističan u pogledu mogućnosti da BiH postane stabilna i funkcionalna, bez jasne unutrašnje volje i međunarodne podrške.
Aulić također ističe da vanjski intervencionizam ne samo da destabilizira, nego također podrazumijeva miješanje u unutrašnje poslove, što dalje ugrožava nacionalnu suverenost BiH. Smatra kako Schmidt nije legalno izabran kroz Vijeće sigurnosti UN-a, što stvara veliki problem. On smatra da primjena jedino može doći iznutra, a ne nametanjem rješenja.
– Izvjesno je i da je taj momentum prošao, da se svijet u međuvremenu promijenio za 180 stupnjeva, a da je na domaćim liderima sada obaveza i odgovornost da počiste smeće koje su u BiH nagomilali oni koji su umislili da se u Europi u 21. vijeku mogu ponašati kao apsolutistički monarsi i kolonijalni upravitelji – ističe ovaj Banjolučanin.
Mikulić zaključuje da bi geopolitička podjela između Bošnjaka, Hrvata i Srba samo dodatno destabilizirala BiH.
– Što se tiče međunarodnog pozicioniranja političkih struktura triju konstitutivnih naroda, poznato je kako je hrvatska politika neupitno prozapadno orijentirana, srpske političke elite gaje odlične odnose s Rusijom i Mađarskom, dok bošnjački prvaci često gledaju prema Ankari i Teheranu. Takvi odnosi nisu sami po sebi problematični, međutim kada imate situaciju da trenutačni ministar obrane Zukan Helez u skandaloznom istupu prijeti sugrađanima Hrvatima i Srbima turskom vojnom intervencijom u BiH, onda to poprima iznimno zabrinjavajuće razmjere – ističe Mikulić koji je osvrnuo na jedan od skandala kojega je izazvao Helez kada je nedavno na upit o nabavci zrakoplova Rafale u Hrvatskoj i Srbiji, odgovorio da se iz Turske mogu unajmiti borbeni zrakoplovi kako bi bombardirali određene ciljeve u BiH. Iako je apsolutno točno da se Europska unija ponaša nekonzistentno prema ovome dijelu svijeta, a ponajprije prema BiH, mnogi su uvjerenja kako bi je pak otvaranje pregovora s Unijom nepovratno prebacilo s kolosijeka koji je vode drugom neeuropskim projektima i utjecajima s istoka. No, na tome putu ključna je "zapreka" Aneks IV. Daytonskog mirovnog sporazuma. To je Ustav zemlje. Koji do sada formalno nije promijenjen nijednom u 30 godina. Čak iako su brojna rješenja u praksi različita od onoga što piše u najvišem aktu zemlje. Poput toga da Vijeće ministara BiH ima tri ministarstva, a danas ih ima devet, da BiH ima vojsku, policiju, sigurnosnu službu, poreznu i carinsku upravu... iako je to sve 1995. bilo dodijeljeno entitetima.
Na ovome pitanju lome se sva koplja u zemlji između triju naroda. Pa tako su jasne razlike između analitičara iz Sarajeva, Banja Luke i Širokog Brijega.
Hadžović ističe: "EU neće primiti još jednu disfunkcionalnu državu s korupcijom, etničkim blokadama i nefunkcionalnim institucijama. Bez jasne volje da se prijeđe s etničke na građansku logiku upravljanja, bez ozbiljne borbe protiv korupcije i profesionalizacije institucija, BiH će ostati vječiti kandidat." On smatra da BiH mora proći kroz transformaciju i promjene koje nisu usmjerene samo na tehničke aspekte već i na duboke političke i institucionalne reforme.
Banjolučka je perspektiva posve drukčija. Aulić slaže se da BiH neće ući u EU bez suštinskih reformi, ali ne na štetu konstitutivnih naroda i entiteta što je po njemu neprihvatljivo.
– Proces europskih integracija BiH neizvjestan je, kako zbog naših unutrašnjih razloga tako i zbog izazova u samoj Evropskoj uniji. Ono što također otežava evropski put BiH je percepcija sarajevskih političara da je reforma po definiciji prenošenje nadležnosti s entiteta na razinu BiH – kaže analitičar.
Mikulić ističe važnost uloge triju naroda. On tvrdi: "BiH neće napredovati bez rješavanja ključnih unutrašnjih problema, a to uključuje legitimno predstavljanje svih naroda, što je još uvijek neispunjeno."
Budućnost Bosne i Hercegovine analitičar Saša Aulić ne vidi bez dosljedne provedbe, odnosno reseta na postavke Daytonskog mirovnog sporazuma, njegov kolega Danijal Hadžović iz Sarajeva nudi jedno kreativno promišljanje o mogućoj doradi sadašnjih mehanizama odlučivanja u zemlji više temeljenih na utjecaju građana, a manje naroda, dok pak Martin Mikulić ističe da "građanski model" dominacije jednoga naroda ne postoji ni u jednoj višenacionalnoj zemlju u Europi podsjećajući da se na takvim podvalama Beograda raspala i Jugoslavija. A danas se manifestira fenomenom Željka Komšića koji se nameće Hrvatima većinskom voljom Bošnjaka. Ne dijele međutim u Sarajevu svi jednak osjećaj "patriotizma" u tome činu.
– Vidite, ja bih Hrvatima odmah dao mogućnost biranja člana Predsjedništva, ali bi uvjet bio reduciranje uloge Doma naroda, barem na državnom nivou? Bi li hrvatski predstavnici na to pristali, srpske da i ne spominjem – bacio je rukavicu Hadžović. Aulić pak smatra da Ustav potpisan iz Daytona mora ostati sveto slovo u odnosima naroda i građana.
"Ta ravnoteža se inače zove Ustav, odnosno Daytonski sporazum. Kako za druge narode, tako i za Srbe koji u BiH za sebe ne traže ništa više ili manje od onoga što pripada drugima. Sve je to već propisano i mislim da ne treba da otkrivamo toplu vodu, već samo da poštujemo slovo i ne izmišljamo duhove najvišeg pravnog i političkog akta", kaže on.
Mikulić pak prihvaća ideju građanske države, ali onako kako su to uredile Belgija, Španjolska... a ne "demokratski centralizam" iz Jugoslavije rebrendiran u BiH u pojmu "građanske države".
– U oba slučaja, milozvučne riječi su samo krinka za hegemoniju najbrojnijeg naroda u višenacionalnoj državi. Što se tiče tzv. građanske države, dovoljno je kazati kako na tlu Europske unije ne postoji višenacionalna zemlja koja funkcionira po pravilima većinske demokracije – kaže Mikulić.
Utrošene su milijarde eura i dolara kako u obnovu Bosne i Hercegovine, tako i u razne eksperimente pokušaja dorade Daytonskog mirovnog sporazuma, što se posljednja dva desetljeća naziva procesom preusmjeravanja na bruxelleski put. Koji je nikada dalji. S obzirom na potpunu nezainteresiranost Washingtona, koji čak više ni ne zanima njegovo "dite", odnosno Daytonski sporazum, unutar sebe podijeljenu i za vlastite probleme zabavljenu Europsku uniju, te Rusiju, Tursku, Iran, Kinu koji vrebaju prigodu ostvariti utjecaj u njezinu dvorištu, došlo je je vrijeme da se zemlja pod skrbništvom, a neki kažu i ovisnik, počne brinuti sam za sebe. Brojni tvrde kako je nažalost stanje zamrznutoga konflikta u Bosni i Hercegovini trajna kategorija, te su čak uvjereni da za ovu zemlju nema mogućnosti novoga rješenja. No, uz malo mudrosti, povratka povjerenja, sklanjanja sa scene onih političara koji koji kao u doktrini JNA i bivše Jugoslavije u svakom dogovoru s drugim narodom vide izdaju, BiH ima prigodu za unutarnji dogovor. I nadu u EU. Uz pomalo popuštanje vezica na luđačkoj košulji kako je Daytonski sporazum nazvao nakon što je okončao mandat, ali ne upamćen po dobrim odlukama, bivši visoki međunarodni predstavnik Wolfgang Petritch.
