Zasigurno ima određene simbolike u tome što su upravo ovih dana, koji prethode obilježavanju 30. godišnjici vojno-redarstvene operacije Oluja, otkriveni i objavljeni novi, ključni dokazi koji bacaju posve novo svjetlo na uvriježeno mišljenje o prijelomnim događajima iz sredine 90-ih, koji su doveli do okončanja ratova u BiH i Hrvatskoj. Premda su tadašnje europske vlade, koje su sudjelovale u raspetljavanju balkanske krize, javno naglašavale važnost preživljavanja BiH kao jedinstvene države, rješenje su "ispod stola" vidjele u podjeli BiH, a posljednjih dana otkriveno je kako iznimka od takvog promišljanja nije bila ni američka diplomacija. Ali ne i hrvatska politika koja nije bila, kako se dokazalo, problem već rješenje za uspostavljanje vojne ravnoteže, time i ključni faktor koji je spriječio podjelu Bosne i Hercegovine, kao što je upravo operacija Oluja dovela rat do svog završetka, a dvije države do svojih današnjih granica.
No, američki je cilj zapravo bio samo zaustavljanje rata i sprečavanje kolapsa Sarajeva, a time i poraza Bošnjaka, a ne nužno i očuvanje BiH kao jedinstvene države, što je danas vidljivo iz memorandum što ga je nekadašnja veleposlanica Sjedinjenih Država u Ujedinjenim narodima i kasnija državna tajnica Madeleine Albright uputila tadašnjem savjetniku za nacionalnu sigurnost Anthonyju Lakeu. Još šokantnije, ovaj dokument danas otkriva da su Sjedinjene Države i tada, a riječ je o 3. kolovoza 1995., danu uoči Oluje, bile spremne dopustiti Republici Srpskoj da se odcijepi od BiH i priključi "Velikoj Srbiji".
Naime, kolaps Sarajeva i poraz Bošnjaka u tom trenutku u američkoj javnosti bili bi protumačeni kao neuspjeh administracije Billa Clintona, što bi se onda i automatski negativno odrazilo na Clintonovu kampanju za izbore koji su se održavali sljedeće godine. Ovaj dopis jedne od najcjenjenijih američkih diplomatkinja svog vremena prvi je na društvenoj mreži X nedavno objavio američki odvjetnik Luka Mišetić, koji je pred Haškim sudom obranio hrvatskoga generala Antu Gotovinu, a za kojeg dopis Madeleine Albright predstavlja dokaz da nije postojala "tajna zavjera Franje Tuđmana za podjelu BiH" nego da je podjela bila opcija koju su sve do konca ljeta 1995. godine zagovarale sve zapadne sile, pa i SAD.
Spomenuti dokument, međutim, itekako potvrđuje tezu koju je u knjizi "Tko je spasio Bosnu" još prije 20 godina postavio i razradio Vitomir Miles Raguž, hrvatski i bosanskohercegovački diplomat koji je u vrijeme Oluje djelovao kao savjetnik u Stalnoj misiji RH pri UN-u u New Yorku. Upravo je on, kako otkriva u razgovoru za Večernji list, bio je jedna od karika u lancu koji je ovaj iznimno važan dokument učinio vidiljivim javnosti.
- Nedavno mi se obratio povjesničar Marko Prelec, koji je ovaj zapanjujući dokument pronašao u Clintonovoj digitalnoj biblioteci, kada je nedavno deklasificiran i otkako je postao dostupan na internetu. Poslao je meni ne bez razloga, jer smo o toj zanimljivoj temi često razgovarali i znao je kako je taj dokument svakako predmet mog velikog interesa. Taj memorandum sam dobro proučio i potom proslijedio na nekoliko adresa, uključujući adresu Luku Mišetića – pojasnio je Vitomir Miles Raguž. U vrijeme kada ove teze nisu bile ni najmanje popularne, još 2005. godine, ovaj hrvatski diplomat ukoričio ih je u knjigu "Tko je spasio Bosnu?" koju je, što je posebno zanimljivo, na vlastito inzistiranje i u vlastitoj Nakladi Stih objavio Ante Kostelić Gips, naš trofejni trener i otac naših blistavih skijaša Ivice i Janice Kostelić. O čemu točno govori knjiga?
- U mojoj knjizi pisao sam, najkraće rečeno, o tome kako je Bosna i Hercegovina bila pred podjelom prije Oluje i da je to bio dio američke politike u to vrijeme, i ja to djelomično dokumentiran i u stvari pišem da su bošnjački vođe na to pristali, no onda se dogodila Oluja i pomiješala karte - što je sada potvrdio i taj deklasificirani dokument - te kompletno promijenila američku politiku na Balkanu – kaže naš sugovornik, kojeg pitamo odakle je, prije više desetljeća, crpio svoje spoznaje za knjigu.
- Uoči Oluje bio sam konzultant hrvatskoj diplomaciji, radio sam u misiji RH u New Yorku, i u to vrijeme znali smo da se nešto događa na vojnom planu, da je neka vojna akcija moguća, jer se u stvari ona već događala na Livanjskom polju u proljeće, te u lipnju i srpnju 1995., kada su Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane napredovali prema Kninu. I mi smo u misiji sumnjali na takav mogući rasplet, da će HV i HVO krenuti prema Bihaću, da se taj grad rastereti u vrijeme kada su Mladić i Karadžić počeli ofenzivu, ali za samu Oluju nismo imali pojma, barem mi u SAD nismo bili upoznati, a kamoli o memorandumu Madeleine Albright od 3. kolovoza 1995. godine – prisjeća se Vitomir Miles Raguž, koji je sve svoje spoznaje o tom vremenu opisao u svojoj knjizi izdanoj desetljeće kasnije. - Sve teze iz knjige nastale su na temelju mojih spoznaja i iskustva. Potvrdu svojih teza pronašao sam i u knjizi bivšeg člana Vijeća za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država Ive Daaldera, koji je u svojoj knjizi "Getting to Dayton" iz 2000. godine objasnio da je politika međunarodne zajednice tijekom rata bila odobriti bosanskim Srbima referendum o neovisnosti od BiH – kaže, dodajući kako autor u toj knjizi objašnjava i da su se Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik još u rujnu 1993. dogovorili o referendumu o neovisnosti u Republici Srpskoj.
No, samo dan nakon dopisa Madeleine Albright, u kojem se blagonaklono gleda na stvaranje "Velike Srbije", Hrvatska je pokrenula Oluju, koja je, s akcijama koje su uslijedile, dovela do ključnih promjena na terenu u Hrvatskoj i BiH. Ali i do promjene američke politike prema Hrvatskoj, te odbacivanja ideje o razmjeni teritorija i odcjepljenju Republike Srpske – no tek kada su hrvatske snage stigle na 20-ak kilometara od Banje Luke. - Operacije Maestral i Južni potez, Hrvatska vojska je provela u rujnu i listopadu 1995. na američki zahtjev, o čemu pišem u svojoj knjizi, što također u svojoj knjizi "Samo istina" godinama kasnije potvrđuje i general Rahim Ademi, kako bi se postigla teritorijalna podjela 51:49 između Federacije i Republike Srpske. Tek tada Sjedinjene Države odustaju od strategije razmjene stanovništva i obećanja neovisnosti bosanskim Srbima.
Jer, stvari se nisu događale kako je novi mirovni posrednik htio. U rujnu 1995. NATO, odnosno Amerikanci i možda djelomično Britanci, planirali su osloboditi Sarajevo od srpskih tenkova isključivo zračnim napadima, ali nisu uspijevali. I onda su zatražili od Hrvatske da naša vojska krene prema Jajcu kako bi stvorili pritisak na Srbe oko Sarajeva, odnosno da ih forsiraju da se prebace prema Zapadu i da ostave Sarajevo na miru. Potom su 6. listopada Amerikanci zatražili da Hrvatska krene prema Banja Luci, dva dana kasnije su Amerikanci dali zeleno svjetlo za akciju, no 11. listopada su zatražili da HV i HVO stanu, jer su toga dana Karadžić i Mladić pristali na mirovni sporazum u Daytonu – prisjeća se naš sugovornik, kojeg pitamo kolika je, prema njegovu sudu, važnost otkrića memoranduma Madeleine Albright.
- Mislim da je ogromna i nevjerojatna, jer je Hrvatska svih ovih godina bila optuživana da je radila sve da podijeli Bosnu i Hercegovinu. Ali Hrvatska je uglavnom radila sve da prvo sebe obrani i da se poveže s Hrvatima u BiH, kako bi obranila Dalmaciju i kako bi u stvari uspostavila mogućnost da vojska uđe u Knin iz pozadine, o čemu je Janko Bobetkopisao i general . Upravo je on bio taj koji je predložio da se ne ide na oslobođenje Knina iz smjera jug-sjever, kao što su to radili partizani, nego da se ide preko Livanjskog polja preko Dinare.
Iako je Hrvatska iznenadila SAD sa svojom akcijom, o čemu je i Miomir Žužul dosta govorio, i iako su na početku odbili opciju da Hrvatska ide u operaciju Oluja, kasnije su Amerikanci vidjevši razmjere uspjeha zaključili da bi Hrvatska možda mogla uspjeti, a na kraju su i pomogli osigurati da Hrvatska uspije – rekao je naš sugovornik, te poentirao sljedećim riječima: - Suradnja Amerike i Hrvatske vjerojatno se nikada više neće ponoviti u istom kontekstu: da Hrvatska radi na ciljevima Sjedinjenih Američkih Država i da ih još pritom i ostvaruje. Paradoksalno, pritom su pristali da Hrvatska najprije radi protiv njihovih ciljeva podjele Bosne, ali kad je Hrvatska uspjela ondje gdje NATO sa svojim zračnim napadima nije uspjevao, promijenili su svoju politiku – kaže Vitomir Miles Raguž.
Naposljetku, naš sugovornik želio se zahvaliti Anti Kosteliću, koji je još prije dvadeset godina prepoznao važnost ove tematike. - Njegova motivacija bila je da se objavom ove knjige na vidjelo iznese istina o Hrvatskoj iz 90-ih, da se to iskristalizira, razbistri, unatoč tome što to nije bilo uvriježeno mišljenje u to vrijeme, čak je bilo suprotno: da je predsjednik Tuđman ratni zločinac koji je dijelio Bosnu i čije je mjesto bilo u Haagu. U to vrijeme imao sam drugog izdavača, ali Ante Kostelić je silno želio izdati ovu knjigu zbog njene tematike i težine, čak je platio za pravo izdavaštva. Istina, nije to bio neki ogroman novac, ali za hrvatsko tržište svakako jest, i nije se Ante izdavanjem knjige obogatio, niti sam se obogatio ja. Naša motivacija ipak je ležala negdje drugdje - zaključio je Vitomir Miles Raguž.
VIDEO Flightradar prikazuje zrakoplov Air Indije na aerodromu u Ahmedabadu prije pada
Flightradar prikazuje zrakoplov Air Indije na aerodromu u Ahmedabadu prije pada
Sve ovo je nebitno, mene zanima što na ovo ima reći stručnjakinja za ino politiku V. Pusić. Jel još uvijek zagovara tezu kako je Hrvatska bila okupator u Bosni. Mislim ono,, ipak je ona relevantna.