Slobodno se može reći da je zahvaljujući američkom filmašu Alexu Gibneyu dokumentarni film ustoličen kao čuvar istraživačkog novinarstva. I u nas traje svojevrsni povratak tog najvažnijeg novinarskog žanra, no rijetko smo kada prije Gibneyja na ekranu vidjeli tako efektno i učinkovito obrađene teme koje su doslovno zatresle svijet.
Neki od njegovih filmova, poput “Zero Days” iz 2016. godine, tek će postati zaista važni jer smo tek zakoračili u doba kibernetičkog ratovanja, a neki su, poput “Dirty Money”, dokumentarnog serijala koji je u dvije sezone razotkrio korporativnu pohlepu i korupciju koja razdire globalnu ekonomiju, imali praktično trenutan učinak.
Gibney je iznimno plodonosan, hrabar i učinkovit filmaš čiji se dokumentarci iščekuju. Tako smo jedva dočekali vidjeti i “Zločin stoljeća” (The Crime of the Century), koji se upravo minulog tjedna počeo prikazivati na HBO-ovim platformama. U ovom se dvodijelnom dokumentarcu Gibney bavi nečim što je zapravo javna tajna.
U medijima se tek ponegdje, a više u općem narativu, provlačila tvrdnja da nas farmaceutska industrija svim silama pokušava učiniti ovisnima o svojim proizvodima. I doista, već kada obratimo pozornost na činjenicu da su među najkorištenijim lijekovima u nas u vrhu lijekovi koji utječu na živčani sustav, moramo se malo zapitati. No rijetko sve to ide dalje od statistika.
Lijekovi jači od heroina
U “Zločinu stoljeća” Alex Gibney ponudio je ne samo kontekst tih zabrinjavajućih statistika, već i njihove učinke koji su često zastrašujući. Tu je i efektna i zastrašujuća konstatacija – koncentracija opijata u određenim analgeticima daleko je veća od one koja se nalazi u prosječnoj dozi heroina koji si ubrizgavaju ovisnici o toj drogi. Je li farmaceutska industrija zapravo najveći diler droge u svijetu, višestruko veći od kolumbijskih i meksičkih kartela, je li moguće da oni i surađuju, završavaju li najveće količine prerađenog opijuma u heroinu ili u lijekovima protiv bolova? Odgovori su – potvrdni, dokazuje Alex Gibney u svojem novom dokumentarcu.
Farmaceutska industrija svojim agresivnim promoviranjem lijekova čija su osnova opijati te intenzivnim ulaganjem u marketing i prodajnu mrežu izazvala je epidemiju ovisnosti koja je, recimo, u razdoblju od 1999. do 2019. godine odnijela 500.000 života samo u Sjedinjenim Državama.
Od rujna 2019. do rujna 2020. godine od predoziranja opioidima umrlo je 66.000 Amerikanaca, daleko više nego u istom razdoblju godinu prije. Dakle, nije to nikakva kriza, kako bi američki mediji povremeno opisali situaciju nekontrolirane konzumacije takvih lijekova, nego je to usmjerena taktika farmaceutskih kompanija kako bi zarađivale još više. To izmiče kontroli kada zakažu oni koji su plaćeni da takve situacije drže u prihvatljivim okvirima, odnosno oni koji bi se trebali brinuti o tome da se takvi lijekovi koriste tako da ne škode dugoročno.
Naprotiv, oni počnu poticati takvo stanje. Stvar je u tome da epidemija opijata koja traje više od 20 godina u SAD, vjerojatno i u mnogim drugim državama, nije nešto što se dogodilo slučajno jer su kompanije poput Purdue Pharmaceuticals i Insys Therapeutics organizirale cijele kampanje kako bi lijekove temeljene na opijatima učinile široko dostupnima.
Da bi to dokazao, Gibney pred kamere stavlja izravne aktere, ali koristi i do sada neviđene snimke svjedočenja jednog od direktora Purdue Pharma, Richarda Sacklera, o djelovanju svoje kompanije koja je na lijeku OxyContin zaradila doslovno milijarde, i to u tolikoj mjeri da su mogli svoje poslovanje, primjerice, diversificirati na turizam, kupujući cijeli niz američkih skijališta.
Richardov otac Raymond Sackler je sa svojom braćom, liječnicima Arthurom i Mortimerom imao i ozbiljnijih zasluga u medicini. Primjerice, trojica braće snažno su zastupala uspostavu rasne integracije u bankama krvi. Ali su, kako se već u filmu i objašnjava, shvatili da se nešto što je očito kemijski poremećaj treba i liječiti kemijski, a ne, primjerice, lobotomijom. Ta ih je spoznaja dovela i do shvaćanja da bi se lijekovi kojima se liječe snažni bolovi poput onih koje trpe oboljeli od raka mogli primjenjivati i za liječenje bolova općenito. I u tome nema ništa loše ili sporno.
No kasniji razvoj događaja, odnosno pohlepa, ono je što postaje dvojbeno te je izazvalo epidemiju ovisnosti o takvim lijekovima. Tri brata kupila su malu tvrtku Purdue-Frederick.
Raymond i Mortimer su je vodili, a Arthur je koristio svoj sjajan talent za marketing i prodaju te je uvidio da je najefikasniji način prodaje lijekova u izravnom kontaktu s liječnicima. Ta se osnovna tehnika nastavila provoditi u tvrtki koju su nakon njegove smrti u cijelosti preuzela dvojica braće, a uvelike se koristila za promociju jednog lijeka, OxyContina. On je varijanta spoja kojim se liječi lakša ili ozbiljnija bol, samo je kod OxyContina promijenjena formula kako bi se dobilo sporije otpuštanje.
Na temelju te nove osobine Purdue je mogao tvrditi da je zahvaljujući tome mogućnost da se razvije ovisnost praktično nepostojeća. Samo što to nije bilo točno. Ovisnost se o tom lijeku razvijala praktično podjednako, a njezini dramatični učinci prikazani su u ovom dokumentarcu.
Skandal s OxyContinom
Kulminacija skandala s OxyContinom kulminirala je kada se shvatilo da jedna tableta tog lijeka sadrži više opijuma nego prosječna doza heroina, kao i da se smrvljena tableta može i – ušmrkavati.
Agresivna promocija lijeka metodom koju je osmislio Arthur, a u koju je tvrtka uložila čak devet milijardi dolara, dovela je do nevjerojatnog bogaćenja obitelji Sackler čiji su članovi dospjeli i na listu najbogatijih ljudi svijeta prema Forbesu. No da bi se to i ostvarilo, država, odnosno njezini regulatorni organi morali su dati dozvolu.
Kao u nekom jeftinom trileru, Sacklerovi su to postigli na pragmatičan način, podmitili su jednog od članova odbora za odobrenje lijekova američkog FDA s kojim su onda sastavili takav dokument kojim se dopušta propisivanje OxyContina bez jasnog upozorenja na njegove moguće nuspojave, poput ovisnosti. Dapače, plasiran je narativ prema kojem se ne može lijek kriviti za sve češće pojave ovisnosti, već same korisnike, poglavito one s ranijom ovisnošću.
Nakon što je OxyContin prepoznat kao glavni pokretač epidemije ovisnosti o lijekovima u SAD, na scenu stupa fentanil. Riječ je o daleko jačem opijatu od heroina koji se lakše proizvodi te je profitabilniji, a budući da su tablete manje, lakše se i prevozi. Godine 2017. fentanil je bio najkorišteniji sintetski opioid u medicini u svijetu. No, samo godinu prije, 2016., na njega je otpadala oko polovica smrti od predoziranja opioidima u Sjedinjenim Državama, a riječ je o 20.000 ljudi. I većina je tih smrti povezana s ilegalno proizvedenim fentanilom.
To je zato što se često koristi upravo kao droga te se miješa s heroinom, metamfetaminom ili kokainom. I ovdje je važnu ulogu imala jedna farmaceutska kompanija, Insys je svoju poziciju na 52. mjestu na Deloitteovoj listi najuspješnijih 500 kompanija u Americi zaslužio upravo prodajom lijeka protiv bolova Subsys koji je zapravo oblik fentanila.
Kompanija Purdue ušla je u predstečajnu nagodbu prije dvije godine nakon što je obitelj Sackler predala upravljanje nad njom i platila 4,2 milijardi dolara nagodbe. Dosuđenih 8 milijardi dolara odšteta neće se nikada naplatiti do kraja zbog bankrota. No proces stečaja podrazumijeva da se kompanija izvlači vlastitom proizvodnjom, a to se opet svodi na lijekove, pa i OxyContin. Prilično nevjerojatno.
Svu zaradu Purduea kao i u nagodbi isplaćen novac obitelj Sackler je – zadržala. Svi vodeći ljudi Insysa, John Kapoor, Sunrise Lee koju je Kapoor upoznao u striptiz baru te Alec Burlakoff, osuđeni su. Lee i Burlakoff se i pojavljuju u filmu. Burlakoff je izbjegao zatvor nagodbom, Kapoor i Leejeva proveli su četiri i pol, odnosno godinu dana iza rešetaka. Sama tvrtka Insys Therapeutics također je u bankrotu.
Sve je to premalo za distribuciju 100 milijardi tableta između 2006. i 2014. godine, a iza svake od njih vrebala je opasnost od ovisnosti zbog koje su mnogi gubili živote.
Upečatljiv film
Gibney je kao i obično činjenično utemeljen, hladan, izbjegava donošenje preranih zaključaka. U tome mu je pomogla i neprofitna organizacija istraživačkih novinara ProPublica koja je uspjela doći do memoranduma od 120 stranica te snimljenog iskaza Richarda Sacklera kada je tvrtku Purdue tužila država Kentucky.
U stvaranju dokumentarca sudjelovao je i The Washington Post, pogotovo u spajanju dodirnih točaka između politike i farmaceutske industrije, odnosno tvrtki o kojima se govori u “Zločinu stoljeća”. To je nešto što je javna tajna, no ovako dokumentirano, s donošenjem zakona i odluka što i kod nas gledamo, sve postaje još turobnije.
Nije ponuđeno neko rješenje, jer to u stvarnosti i nije moguće. Nema nekih najsvježijih vijesti, no i nabrajanjem činjenica, aktiviranjem arhiva te svjedočanstvima žrtvi i počinitelja, medicinskog osoblja, Alex Gibney napravio je krajnje upečatljiv dokumentarni film poput svih svojih dosadašnjih radova.
Pogledajte kako je izgledao predsjednik Milanović u mladosti: Donosimo fotografije iz privatne arhive
I onda u ovoj plandemiji nema nikakve sumnje..?