Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 68
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
PROSLAVLJENI SPORTAŠ

Zoran Primorac: ' Žena mi je bila najbolji psiholog, a u karijeri sam spavao i u kontejneru'

02.05.2020.
u 17:31

Osvajač 21 medalje na velikim svjetskim natjecanjima i sedmerostruki olimpijac trenutno je predsjednik ITTF-ove Komisije sportaša

Jedan od znakovitih problema hrvatskog sporta jest i nedostatak kvalitetne sportske administracije, posebice one upravljačke. A jedan od perspektivnijih u tom području kod nas je svakako bivši stolnoteniski as Zoran Primorac (50).

Osvajač 21 medalje s najvećih sportskih natjecanja i sedmerostruki olimpijac ima impresivno natjecateljsko iskustvo. Igrao je sve do svoje 47. godine, a sada uz posao trenera i menadžera ruskog Jekaterinburga ulaže u svoju edukaciju da bude sto uspjesniji sportski operativac.

1/4

Još prije osam godina, za vrijeme Olimpijskih igara u Londonu kada je se kandidirao za člana Komisije sportaša Međunarodnog olimpijskog odbora. No, nije imao potrebnu logistiku iza sebe.

- Realno, nisam niti mogao proći jer su moji protukandidati imali cijele timove iza sebe. Primjerice, Francuz Tony Estanguet, imao je u svom timu nekoliko ljudi koji su unutar Olimpijskog sela lobirali kod sportaša pa je to činio i bivši svjetski prvak i moj prijatelj Gatien. Estanguet je svoj izbor iskoristio za lobiranje za pariško domaćinstvo Olimpijskih igara 2024. u čijem je kandidacijskom timu bio vrlo važna osoba, a danas su obojica u Organizacijskom odboru Igara. Štoviše, Estanguet je predsjednik Organizacijskog odbora, a Gatien je sportski direktor pariških Igara.

Zahvaljujući uspješnoj karijeri, ali i činjenici da je predsjednik Komisije sportaša Međunarodnog stolnoteniskog saveza (ITTF), Zoran je upisao "executive master" program MEMOS.

- Volio bih kada bi HOO aplicirao za ovo za još neke bivše naše sportaše, jer je program vrlo edukativan. Sastoji se od četiri modula koji se odvijaju u Švicarskoj, Australiji, Mađarskoj sa obranom završnog rada u Lausannei. Kao sportaš nailazio sam na dosta prepreka i zato sada želim pomoći sportašima da ostvare prava koja zaslužuju, da se njihov glas jasnije čuje i da on bude djelotvorniji. A to kako sportaši mogu biti relevantniji unutar svojih sportskih federacija bit će sadržaj moje diplomske radnje.

Kao predstavnik svih stolnotenisača, prošle je godine gostovao na velikoj konferenciji predsjednika sportskih komisija svih svjetskih sportskih saveza. A na njoj je sudjelovao i predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach kojemu je naš stolnoteniski as postavio znakovito pitanje.

- Pitao sam ga što je to što sportašu, osim medalje ako ju je osvojio, ostaje u nasljeđe od sudjelovanja na Olimpijskim igrama. Jasno je da on od toga ne može živjeti pa ne bi bilo loše kada bi sportaši imali neka prava, financijsku potporu, kada netko prikazuje njihove nastupe na Igrama. Ili pravo kod zapošljavanja, ako su za isti posao jednako educirani. Srećom, Bach je bio vrhunski sportaš, olimpijski pobjednik, pa može razumjeti probleme i potrebe istih.

Kao nadogradnja tom pitanju ovih se dana pojavila obavijest pokreta Global Athlete koji se žali da je MOO od Olimpijskih igara napravio vrlo profitabilan biznis ali da od svog profita sportašima vraća tek 4,1 posto. A to se čini zanemarivim u usporedbi s profesionalnim ligama poput Premiershipa (60 posto) odnosno NBA lige (50 posto).

- O tome često govori i Francesco Ricci Bitti, bivši predsjednik Svjetskog teniskog saveza a danas predsjednik ASOIF-a, Asocijacije federacija ljetnih olimpijskih sportova. On kaže da je to neminovno da sportaši traže veći dio kolača jer izravno sudjeluju u generiranju novca. No, da bi netko više dobio netko drugi treba izgubiti nešto.

Što pak na to kaže MOO?

- Oni će uvijek reći da oni taj novac vraćaju, kroz svjetske sportske federacije, nacionalne olimpijske odbore, program olimpijske solidarnosti.. Jedino što sportaši dobijaju izravno zna biti stipendija olimpijske solidarnosti kakvu je, recimo, dobijao naš stolnoteniski reprezentativac Tomislav Pucar. Sportaši bi htjeli i više od toga, no MOO je jako skupa organizacija, s puno troškova glede standarda koji se moraju osigurati ali i puno benefita za članove. Po meni je to pitanje vremena, kada će sportaši dobijati veći dio kolača. Pa zamislite samo koliko je jedan Usain Bolt doprinosio visini sponzorskih i televizijskih ugovora koje je potpisivao MOO.

Sportaši neku vrstu mirovine imaju u određenom broju zemalja, među kojima je i Hrvatska, u kojoj je to regulirano takozvanim naknadama za sportsku izvrsnost i to nakon 45. godine života.

- To je dobro kada se države zauzmu za svoje sportaše, no to bi trebale činiti i međunarodne sportske institucije, da zaštite svoje izvrsnike jer sve se u njihovu radu i postojanju vrti oko sportaša i njihovih rezultata. Da bi bili vrhunski u sportu kojim se bave, sportaši u vrijeme današnje moraju odvojiti jako puno vremena i nemaju prostora za baviti se bilo čime osim sa vrhunskim sportom. A kako nemaju nikakvih drugih specifičnih znanja, time su ograničeni da nakon karijere mogu biti treneri, a kako ne mogu svi biti treneri onda imamo socijalne slučajeve među sportašima. One koji nemaju dovoljno za dostojanstven život, ne mogu se prehraniti.

Da li bi "prize money" za sportaše bio jedno od rješenja? Recimo za prvu osmoricu po olimpijskoj disciplini?

- Da se razgovarati o tome da li da to bude po postizanju rezultata, na bazi nekih mjesečnih primanja ili po okončanju karijere. U svakom slučaju, sportašima treba ići veći dio no dosad. Recimo, mi u stolnom tenisu na dva natjecanja za koja živimo, a to su Svjetsko prvenstvo i Olimpijske, igre, nemamo nikakve novčane nagrade. Nema nikakvog sigurnog primanja na neko duže razdoblje. U tom smislu i mnogi hrvatski sportaši, koji nisu iz komercijalnih sportova, imaju problema i krpaju kraj s krajem.

Ono što olimpijci danas traže svakako je i da im se ne dogodi što i Primorcu u Sydneyju, gdje nije imao čak niti studentski smještaj. I to na Igrama na čijem je otvaranju bio hrvatski barjaktar.

- Kako u Olimpijskom selu nije bilo dovoljno mjesta u zgradama, ja sam s još nekolicinom sportaša bio u nekom kontejneru. Živjelo se spartanski.

Od svojih sedam Olimpijskih igara, na kojima je bio najbliži medalji?

- U Barceloni sam imao dobijen meč s Korejcem, nakon kojeg bi se za medalju borio s Kinezom od kojeg nisam nikad izgubio. Tu sam, od velike želje, izgorio. Žao mi je i izgubljenog finala Prvenstva Europe 2002. protiv Karlssona, tu sam bio favorit nakon što sam u polufinalu pobijedio najboljeg stolnotenisača svih vremena Waldnera.

A dotični je karijeru okončao u sličnim godinama kao i Zoran, ali sa čak 38 medalja s najvećih natjecanja. No, ima nešto u čemu je Primorac ipak ispred Waldnera, a to je broj nastupa na Olimpijskim igrama (7) koji rekord dijeli sa Šveđaninom Perssonom, Belgijecem Saiveom i Nigerijcem Toriolom.

- Od svih njih, jedino ja imam olimpijsku medalju, srebro iz Seula u paru s Lupulescuom.

U čemu je tajna tako dugovječnih sportaša u u sportu u kojem se živi od refleksa i koordinacije ruka-oko?

- Nekad se i sam to zapitam jer mi nismo šah, već sport kojeg ne možeš igrati vrhunski ako nisi atleta. Kombinacija je to talenta, mentalne snage, tjelesnih sposobnosti, volje odnosno brige o vlastitu tijelu. Od velikih igrača, jedino Samsonov nije bio Bog zna kakav atleta, ali je imao sjajnu anticipaciju, Bogom dani talent. Osim toga, kada ste iskusniji onda u 90 posto slučajeva znate gdje će lopta ići i ekonomičniji ste. Recimo, Waldner i Samsonov su igrači koji nisu gubili niti jedan atom snage nepotrebno.

Jedan od dugovječnih je i Timo Boll, koji dosad s najvećih natjecanja ima medalja koliko i Waldner (38), a unatoč svojim godinama (39) još uvijek sjajno igra.

- Pričao sam s njim prije mjesec dana pitavši ga kako uspijeva. Kazao mi je da se jako puno bavi sa svojim tijelom, da je potpuno promijenio igru, da se približio stolu, da sve lovi u poluvolejima. Kaže, sporiji jest, no kako ima dobru tehniku loptu lovi jako rano, ne ostavlja vremena protivnicima. Inače, zanimljivo je da u kontekstu dugovječnosti pričamo uglavnom o Europljanima jer Kinezi puno brže izgore.

Za razliku od nekih od spomenutih koji su za stolom znali biti kao ukopani, Primorac je između poena stalno skakutao.

- Volio sam imati neki ritam, biti agilan, da se ne bih uspavao. Možda bi bilo bolje da sam imao više mirnoće, no nisam mogao stišati taj svoj južnjački temperament, kombinaciju Hercegovca i i Dalmatinca. Podsvijest ti radi ono što jesi, ne možeš protiv toga.

Zoran voli kazati da je njegov temperament znalački znala stišavati supruga Danijela pa je tako naveo primjer što mu je rekla uoči spomenutog meča s Waldnerom. A kazala je legedarni Šveđanin pobjeđuje jer kada je najvažnije od najviše riskira.

- Sjetio sam se tih riječi u završnici tog meča, riskirao i upalilo je. Moja supruga je stomatologinja, ali prirodni talent za psihologiju. Kada sam imao važne mečeve, ako je bila blizu mene, najviše sam volio s njom prošetati. Pripremati mečeve dugim šetnjama sa suprugom, to mi je bilo najljepše. Ona mi je uspijevala razvodniti moju silnu želju koja može odvesti do sagorijevanja. Uspijevala bi me uvjeriti da sve shvatim kao zabavu, da to nije pitanje života i smrti, a ja sam u tom smislu sport preozbiljno shvaćao.

Nakon dugog niza godina globtroterskog života, karantenski način života radi epidemije koronavirusa, omogućio mu je da prestane jurcati.

- U jednom trenutku sam rekao da više ne mogu. Naime, od rujna pa do veljače bio sam po dvaput u Americi i Dohi, jednom u Australiji i Kini, a da svoj glavni posao u Rusiji i ne spominjem. Sada sam s obitelji više nego ikad, imao sam prilike družiti se sa sinom studentom Matejem i kćeri srednjoškolkom Leom. Dakako, da sam sportaš u naponu snage sve ovo bi mi jako teško palo i hvala Bogu da vrhunski sportaši mogu ponovo trenirati.

Na kraju smo našeg sugovornika priupitali kada će doći vrijeme da jedan vrhunski sportaš bude kandidat za najvišu funkciju u hrvatskom sportu?

- Za takvo što se moraju stvoriti uvjeti, pa tako i politički. Još je važnije da politika kao i sami sportaši shvate važnost edukacije istih da bi kao takvi mogli voditi svoje matične organizacije. No, isto tako nije jamstvo da ćeš biti dobar sportski djelatnik ako si osvojio ne znam koliko medalja na velikim natjecanjima. Voditi klub ili neki savez kompleksniji je proces nego trenažni, no ako sportaš na svoje iskustvo nadogradi znanje iz sportskog menadžmenta onda je to dodatna vrijednost. Onda on ima prednost pred onim koji nikad nije bio sportaš.

Ključne riječi

Komentara 1

Avatar LauraGN84
LauraGN84
23:02 02.05.2020.

w︆­w︆­w︆­.︆­K­i︆­s︆­s︆­T­ok︆­.︆­c︆­o︆­m

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije