Koliko se samo prigovora nemoćnih roditelja može ovih dana čuti. Nezadovoljnih što im djeca slobodno vrijeme provode pred ekranima, a ne na igralištima sa svojim prijateljima igrajući nogomet, košarku ili bilo koji drugi sport. I dok se do samo prije nekoliko godina čekao red kako bi se odigrao hakl na košu ili nogometu i to na često neuređenim igralištima, sada i uz razne zahvate, reflektore i ostale faktore, ista zjape prazna.
Posebno je to vidljivo na primjeru kultnog kvarta Trnovčice na samom istoku Zagreba. Prije desetak godina nogometno i košarkaško igralište Osnovne škole Antuna Branka Šimića bilo je premalo za sve one koji su tih dana igrali nogomet i košarku. Dolazili su tu oni koji su danas poznati, pa su tako priliku za pokazivanje svojih majstorija, još i prije nego li ih je upoznala šira javnost, imali današnji nogometaši Bruno Petković, Tomislav Kiš, Mario Maloča, Vinko Soldo, hrvatski malonogometni reprezentativac Dominik Zeko, bivši igrač Cibone Igor Marić, bivši mladi košarkaški reprezentativac te bivši igrač Zadra, a danas prvoligaša Gorice Mislav Brzoja, Guinnessov rekorder Tomislav Lubenjak...
A onda je sve to naglo “zamrlo” i danas, unatoč reflektorima o kojima je tadašnje društvo moglo samo sanjati, isti nepotrebno rade do 22 sata.
– Nova generacija preselila se s igrališta u lokalne vrtove gdje se bave svime onime s čime se kosi sportsko poimanje života – kaže nam Ivica Šendulović, osnivač, trener i počasni predsjednik Nogometnog kluba Trnovčica kojeg je upravo takva situacija navela na razmišljanje koje je dovelo do osnutka kluba.
– Htio sam u kvartu razviti žensku i mušku košarku, rukomet i nogomet jer ima dovoljno djece koju treba zainteresirati za to. Samo da ih maknemo iz tih vrtova gdje sam ih vidio jednog ljeta navečer gdje se sve dimilo. Zapitao sam se što im se nudi u Trnovčici od sadržaja i shvatio da se nemaju gdje rekreirati. Tada sam, 2013. godine, uz podršku svećenika dehonijanaca osnovao nogometni klub.
Imali ste i veće planove?
– Tako je! Moja ideja bila je da napravimo i vrtić te stadion koji bi se zvao po Sandri Perković, olimpijskoj prvakinji iz Trnovčice. Želio sam da njoj napravimo atletsku stazu, nama teren i da sve to bude u kompletu uz taj već spomenuti vrtić. Nažalost, čini se kako je to sve teško izvedivo, barem su mi tako rekli. A sada, je li uistinu teško izvedivo ili samo nema želje i volje, to nije pitanje za mene.
Vratimo se na nogometni klub. Koliko djece imate, koliko kategorija?
– Uz mene, trener je i moj sin Jakov Šendulović, a predsjednik kluba je Zoran Budimir. Imamo oko pedeset djece u četiri kategorije, osvajamo brojne turnire. Imamo i problem jer nam neke nadareni igrači odlaze u okolne klubove zbog toga što u samoj Trnovčici nemamo uvjete za trening. Teren smo sami napravili, ali po zimi se tamo jedva može trenirati, pored je i potok gdje su nam upadale lopte. Smatram da postoji prostor, ali ponavljam, mislim da tu mi ništa sami ne možemo. Treba nam pomoć gradske četvrti Gornja Dubrava. Mislim da bi uz njihovu podršku mogli pomoći velikom broju djece i roditelja iz Trnovčice koji praktički pred nosom imali nogometni klub.
To je bio i razlog privremenog odlaska iz Trnovčice?
– Tako je. Trenutno treniramo u Sesvetama na poziv mog prijatelja Ante Tandare, današnjeg predsjednika udruge HVIDR-a Grada Zagreba i sesvetske HVIDR-e. Oni su nam ustupili teren u Kelekovoj ulici koji je uistinu sjajan, imamo umjetnu travu, reflektore, možemo trenirati i kada je kiša, ali opet, tu smo gosti, a u Trnovčici, svom kvartu, smo praktički nepoželjni. Mislim da je to nepravedno, zar nije cilj društva omogućiti djeci bavljenje sportom? Mislim da ne tražimo previše.
Moro, Brekalo, Sosa na humanitarnom turniru
Organizirate i humanitarni turnir svake godine na koji se odazivaju brojni naši nogometaši?
– Moram ovo naglasiti. Uvijek oko Božića organiziramo humanitarni turnir za bolesnu djecu, već šest godina, i vjerujem da smo jedini klub koji to radi. Nažalost, i tu je bilo problema. Jedva smo dobili dvoranu i to smo morali preko prijateljstava se izboriti. Zar to nije tužno? Klub koji želi raditi humanitarni turnir ne može dobiti dvoranu. I na kraju ne dobijemo ni plaketu za rad s djecom koje gradska četvrt daje sportskim udrugama. Mislim da to nismo zaslužili.
Ipak, ponosni ste na tu tradiciju.
– Jesmo, uvijek bude sjajno, dolaze dečki koje sam trenirao poput Josipa Brekala, Borne Sose, Nikole Mora, Vinka Solde i Branimira Kalaice. Bude oko 20-ak momčadi i sve dajemo potrebitima. Većinom pomažemo djeci s invaliditetom ili teško bolesnoj djeci iz naše župe. Mislim da bi uz medijsku popraćenost skupili deset puta više za djecu kojima je potrebno.
Kako se osjećate nakon sedam godine borbe za klub i za tu djecu iz kvarta? Koji su daljnji planovi?
– Nije lako. Borimo se, ne želimo se baviti politikom, želimo samo pomoć jer smatram da svima treba biti cilj pomoći djeci u kvartu, gradu i cijeloj Hrvatskoj. Djeci je potreban sadržaj koji bi ih zabavio u njihovom okruženju jer treba djecu maknuti s ulice i dovesti ih na terene. Bitno je da se bave sportom. Volio bih da jednog dana imamo i seniore, ali to neće biti moguće bez terena u samoj Trnovčici za kojeg smatram da ima i novaca i prostora. Teško je, ali neću odustati - poručio je Šendulović na kraju.
>>> Pogledajte što o klubu kaže trener Ivica Šendulović
