Blanka Vlašić – ime koje je godinama odzvanjalo sportskim arenama diljem svijeta, sinonim za snagu, gracioznost i upornost. Rođena 8. studenoga 1983. u Splitu, Blanka je odrasla u sportskoj obitelji: otac Joško bio je vrhunski desetobojac i osvajač zlatne medalje na Mediteranskim igrama, a majka Venera prvakinja Jugoslavije u skijaškom trčanju. Nije slučajno da je Blanka dobila ime po Casablanci, gradu u kojem je njezin otac ostvario najveći sportski uspjeh baš te godine kada je Blanka došla na svijet.
Od najranijih dana bilo je jasno da nije riječ o običnoj djevojčici. Visoka, vitka i iznimno energična, Blanka je rano počela trenirati pod budnim okom oca Joška, ali i uz podršku cijele obitelji. Prvi sportski koraci bili su u sprinterskim disciplinama i skokovima u dalj, no sudbina ju je ipak odvela do skoka u vis – discipline u kojoj će postati legenda.
Već sa 16 godina Blanka je privukla pozornost svjetske atletske javnosti. Kao srednjoškolka, osvojila je osmo mjesto na Svjetskom prvenstvu za mlađe juniorke u Poljskoj. Godinu kasnije, s nepunih 17, nastupila je na Olimpijskim igrama u Sydneyu, a uskoro je u Čileu preskočila 191 cm i postala svjetska juniorska prvakinja. Zlato je osvojila i na Mediteranskim igrama u Tunisu te na Igrama dobre volje u Melbourneu. Niz uspjeha nastavila je obranom titule najbolje svjetske juniorke 2002. godine.
No, put do vrha nije bio ravan. Nakon što je 2003. u Zürichu preskočila 201 cm i postala prva Hrvatica koja je preskočila magičnu granicu od dva metra, Blanka je 2004. počela pripreme za Olimpijske igre u Ateni. Iako je izborila finale, na putu joj se ispriječila bolest – dijagnosticirana joj je hipertireoza, zbog koje je 2005. morala operirati štitnjaču. Gotovo godinu dana izbivala je s natjecanja, ali se 2006. vratila još jača, preskačući dva metra čak 13 puta u jednoj sezoni i osvajajući srebro na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Moskvi.
Godina 2007. bila je prekretnica. U Osaki je postala svjetska prvakinja s preskočenih 205 cm, a tijekom sezone čak četiri puta rušila je osobni i hrvatski rekord, dosegnuvši 207 cm. Pobijedila je na 18 od 19 natjecanja, a SN proglasile su je sportašicom godine – i to jednoglasno, što dotad nije pošlo za rukom nijednom sportašu u Hrvatskoj.
Sljedeće godine Blanka je nastavila dominirati. Na dvoranskim natjecanjima nizala je pobjede, a na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. osvojila je srebro, izgubivši zlato tek u dramatičnom raspletu na broj pokušaja. Emocije su tada preplavile i nju i naciju, ali Blanka je ostala dostojanstvena, s osmijehom i suzama na licu.
Vrhunac karijere došao je 2009. kada je na zagrebačkom Hanžekovićevom memorijalu preskočila 208 cm – drugi rezultat svih vremena u ženskom skoku u vis, odmah iza svjetskog rekorda Stefke Kostadinove. Osvojila je i drugo svjetsko zlato u Berlinu, a njezina upornost i borbenost postale su inspiracija tisućama mladih sportaša.
Nagrade su se nizale: Državna nagrada Franjo Bučar, titule najbolje sportašice Europe i svijeta, priznanja iz rodnog Splita, medalje sa Svjetskih i Europskih prvenstava. No, iza medalja i sjaja reflektora, Blanka je prolazila i kroz tamnije faze. Ozljede, operacije, bolovi u kukovima i Ahilovoj tetivi, a potom i teška depresija nakon ozljede 2013. godine, doveli su je do ruba. U tim je trenucima najveću snagu pronašla u vjeri i obitelji, posebno u razgovorima s bratom Nikolom, danas poznatim nogometašem.
Nakon što je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine, unatoč bolovima, osvojila broncu, Blanka je medalju poklonila svetištu Majke Božje Bistričke. Taj čin izazvao je burne reakcije – od divljenja do osuda na društvenim mrežama, ali Blanka je ostala dosljedna sebi i svojim uvjerenjima. U njezinu obranu stali su brojni hrvatski sportaši, podsjećajući javnost da je pravo na vjeru temeljno ljudsko pravo.
Osim sportskih uspjeha, Blanka se isticala i kao studentica – završila je srednju farmaceutsku školu, a kasnije upisala studij sportskog menadžmenta. Govori nekoliko jezika, a nakon završetka sportske karijere posvetila se i drugim interesima, uključujući rad s mladima i promicanje sportskih vrijednosti.
Privatni život Blanke Vlašić bio je često predmet medijskog interesa, no ona je uvijek naglašavala važnost predbračne čistoće i vjere. U svibnju 2022. udala se za belgijskog sportskog novinara Rubena Van Guchta, a par je iste godine dobio sina. Međutim, Van Gucht nerijetko šokira javnost svojim potezima i izjavama. Nedavno je muškarca potapšao po stražnjici, a također je izjavio kako vodi popis svih ljubavnica koje je imao.
Blanka Vlašić službeno je objavila završetak karijere u veljači 2021., ostavivši iza sebe neizbrisiv trag u povijesti svjetske atletike. Svojom pojavom, energijom i ustrajnošću nadahnula je generacije sportaša i pokazala da su granice samo u našim glavama. Ona je, bez sumnje, kraljica visina – na stadionima, ali i u životu.
Blanka Vlašić nije bila samo sportašica. Bila je simbol borbe, vjere i ljudskosti – dokaz da ni najveći padovi ne mogu zaustaviti one koji sanjaju visoko. Hrvatska, ali i cijeli svijet, pamtit će je kao jednu od najvećih atletičarki svih vremena, ali i kao ženu koja je nadvisila sve prepreke na svom putu.
Otvori KEKS Pay
Kome je zanimljiv nečiji privatni život? Zanimljivo je čitati članak o Milanovićevom sinu ili Miljanićevom sinu i ovo. To je dno dna očito i tu postoji nečije divljenje i nečije blaćenje. Imamo primjer i kod srugih sportaša čiji tateki nisu ljevičari. Stvarno u što su se sve upleli urbani ljevičari.