Hrvatska kulturna scena ostala je siromašnija za jednog od svojih najosebujnijih i najplodnijih stvaralaca : umro je Veljko Barbieri, pisac koji je gastronomiju i bonvivanstvo uzdigao na razinu književnosti i filozofije. Kako je to istaknuo povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak, Barbieri je bio "rodonačelnik cijelog jednog žanra" u Hrvatskoj, pretvorivši ono što su drugi smatrali tehnikom u ozbiljnu literaturu. Kroz svoje knjige i kultnu televizijsku emisiju "Jelovnici izgubljenog vremena" učio nas je da su spora hrana i spora literatura utočište u prebrzom svijetu, a uživanje u stolu zapravo uživanje u samom životu.
Njegov životni put bio je jednako bogat i slojevit kao i jela o kojima je pisao. Rođen je u Splitu 14. svibnja 1950. godine, kako je sam govorio, "slučajno", jer je u Makarskoj, domu njegove obitelji, tada harala epidemija šarlaha. Već sutradan vraćen je u okrilje obitelji, no ne roditeljske. Kako su mu se roditelji, poznati novinar Frane Barbieri i profesorica povijesti umjetnosti Zagorka Mihaldžić, rano razdvojili, odgajali su ga nona Anka i nono, koji su ga prihvatili kao trećeg sina. U njihovoj kući u Makarskoj, uz mirise i okuse koji će mu trajno odrediti stvaralaštvo, pronašao je sigurnost i uporište. Kasnije, zbog školovanja, seli u Zagreb, gdje je uz pomoć "zagrebačke bake" Ljubice prebrodio početne poteškoće i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Posebno formativno iskustvo bile su dvije godine provedene u Meksiku, kamo ga je otac poveo dok je bio dopisnik. Tamo je, pohađajući nastavu na španjolskom, francuskom i engleskom, upio kozmopolitski duh koji ga nikada nije napustio, iako je uvijek ostao duboko vezan za Dalmaciju.
Po povratku u Zagreb upisao je studij na Filozofskom fakultetu, no studirao je čak jedanaest godina, ponajviše jer je, kako je sam rekao, puno putovao i već počeo ozbiljno pisati. Prve radove objavljuje u Poletu, a 1972. izlazi mu i prva knjiga "Priča o gospodinu Zaku", čiji je urednik bio Tonko Maroević, a za koju je dobio nagradu A. B. Šimić. Uskoro slijedi i zbirka "Novčić Gordijana Pija". Postaje urednik kulture u Studentskom listu te piše za Vjesnik i Start. Književnu scenu osvaja novelom "Zatvor od oleandrovog lišća" iz 1977. godine, po kojoj je desetljeće kasnije Lordan Zafranović snimio svoj poznati film "Haloa - Praznik kurvi".
Ključni trenutak njegove književne karijere dogodio se 1983. godine objavom romana "Epitaf carskog gurmana". To djelo, u kojem gastronomija postaje polazište za borbu pojedinca protiv autoritarne vlasti, postiglo je nevjerojatan uspjeh. U Hrvatskoj je tiskano u nakladi većoj od 200.000 primjeraka, a na njemačkom govornom području prodano je više od 100.000 primjeraka, čime se Barbieri svrstao među najprevođenije pisce s ovih prostora. Roman je bio toliko provokativan za svoje vrijeme da je prozvan u zloglasnoj "Bijeloj knjizi" Stipe Šuvara, a kazališna predstava postavljena prema njemu u Teatru &TD skinuta je s repertoara nakon svega nekoliko izvedbi. Taj je roman postao Barbierijev zaštitni znak, djelo koje je savršeno saželo njegovu životnu filozofiju: da se kroz priču o hrani može ispričati priča o slobodi, otporu i neuništivosti ljudskog duha.
Manje je poznato da je ovaj čovjek od pera i kuhače bio i bojnik Hrvatske vojske te aktivni sudionik Domovinskog rata. Rat ga je 1991. zatekao na Visu, gdje je snimao promidžbeni dokumentarac. Osjetivši, kako je rekao, "animozitet koji raste" i neizbježnost sukoba, odmah se pridružio Zboru narodne garde. Njegov ratni put vodio ga je s 156. brigadom na južno bojište, od Stona i Čepikuća do oslobađanja Dubrovnika i Konavala. Neko vrijeme proveo je u specijalnim analitičkim postrojbama, da bi početkom 1994., kao časnik za vezu MUP-a i HV-a, stigao u Pakrac. Ondje je dočekao i operaciju Bljesak te proživio, prema vlastitim riječima, svoje najdramatičnije i najslavnije dane. Zbog iznimnih zasluga u ratu i kulturnoj obnovi grada, proglašen je počasnim građaninom Pakraca. Svoja ratna iskustva pretočio je u prozni dnevnik "Tko je sa mnom palio kukuruz", djelo koje neki kritičari smatraju jednom od najboljih proza o Domovinskom ratu.
Iako je književnost bila njegova prva i temeljna struka, gastronomija je postupno postala neodvojiv dio njegova identiteta. Sve je počelo gotovo slučajno, 1974. na Hvaru, kada ga je venecijanski kuhar Piero Bianchi pitao gdje je tržnica. Razgovor je završio tako što ga je Bianchi angažirao da kuha za njega i goste na njegovoj jahti. To iskustvo otključalo je strast koja je tinjala od djetinjstva i nonine kuhinje. Barbieri je kasnije priznao da ga je na ozbiljnije bavljenje gastronomijom potaknulo i nezadovoljstvo površnim tekstovima o hrani koji su tada postojali. Odlučio je pristupiti hrani s jednakom ozbiljnošću i dubinom kao i književnosti. Njegova stručnost ubrzo je prepoznata i izvan granica Hrvatske, pa je tako od Vijeća Europe dobio narudžbu da napiše tekst o hrvatskoj kuhinji za knjigu "Europe - culture, food and diversity", u kojoj je Hrvatska dobila više prostora nego Austrija i Mađarska zajedno.
Svoj pristup Barbieri je najbolje sažeo u monumentalnom serijalu "Kuharski kanconijer". Nastao iz kolumni koje je pisao za tjednik Nacional, "Kanconijer" je u četiri toma ispričao sagu o povijesti hrane kao povijesti civilizacije, isprepletenu s autohtonim dalmatinskim receptima, od antike do kuhinje njegove none Anke. Bio je to, kako kaže kritika, spoj književnosti, povijesti i kuharice, jedinstveno djelo koje je postalo bestseler. Sličan je uspjeh postigao i kultnim televizijskim serijalom "Jelovnici izgubljenog vremena", koji je godinama s velikom gledanošću emitiran na HTV-u. U njemu je, s koautorom Davorom Šarićem, putovao Hrvatskom i svijetom, otkrivajući zaboravljena jela i priče koje se kriju iza njih. Njegovi pokazuju enciklopedijsku širinu, gdje se uz recepte nalaze i anegdote, povijesne crtice i reprodukcije umjetničkih djela, od Arcimbolda do Goye.
Barbieri je u svojim intervjuima često isticao kako su pisanje i kuhanje za njega interaktivne potrebe koje se neprestano nadopunjuju. "Pisanje smatram svojom strukom, a kuhanje osjećam kao sretnu luku, utočište", rekao je jednom. Odrastao u Dalmaciji, osjećao je "podrhtavanje vremena" i epoha, od antike do danas, a taj je osjećaj prenosio i na tanjur i na papir. Njegova životna filozofija temeljila se na hedonizmu koji podrazumijeva dijeljenje. Tvrdio je da ne postoje tajni recepti i da je svaki ekskluzivitet zabluda. Najsnažnije je to izrazio u jednoj od svojih najpoznatijih izjava: "Potpuno je nezamislivo da bi se neko jelo moglo spremiti samo za sebe, ili napisati knjigu koju ćete samo vi čitati, to je uostalom kao da kažete da ste samodovoljni u istinskom ljubavnom činu."
Otvori KEKS Pay
