Preminuo je Nikola Pilić, legenda hrvatskog i svjetskog tenisa, izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije koja je osvojila naslov prvaka 2005. godine, objavio je HRT. Bio je poseban i zbog toga što je tri različite zemlje vodio do naslova. Uz Hrvatsku, na teniski vrh triput je doveo Zapadnu Njemačku i jednom Srbiju.
Nikola Pilić promijenio je svjetski tenis. Udario je temelje ATP-u, Svjetskoj teniskoj organizaciji. Pokrenuo je promjene koje su dovele do profesionalizacije ovoga sporta. Pilić je kao trener vodio brojne velike tenisače. Bio je jedan od ključnih ljudi u počecima velike karijere Novaka Đokovića. Preminuo je u 87. godini u Rijeci. Povodom toga prisjetili smo se životnog intervjua našeg sportskog velikana iz 2023. godine kojeg možete pročitati ispod.
Nakon 35 godina života u Njemačkoj, Nikola danas sa suprugom Mijom živi u Opatiji. I premda je u 85. godini, još uvijek ne odustaje od svojeg trenerskog poslanja, a ono se svodi na otkrivanje, brušenje i usmjeravanje teniskih talenata.
– Imam jednog malog, ima 10 godina, prije desetak dana osvojio je turnir do 12 godina, a u posljednja tri mjeseca dobio je 20 mečeva. Meni je drago vidjeti ga da lijepo igra. Treniram samo s onima koji imaju urođeni dar jer talent je velika sila, no jako je teško stvoriti velikog igrača. Ponekad takvog čekaš godinama i onda ti dođe netko kao Novak Đoković i tada se osjećaš kao rudar u rudniku dijamanata koji shvati da je jedan dijamant sjajniji od ostalih.
Dolaze li mu još uvijek, s roditeljima, klinci i iz drugih zemalja?
– U posljednje tri godine odbio sam 46 ljudi. Ušao sam u 85. godinu i volim imati jednog do dva igrača s kojima radim. Zašto da se štrapaciram i uvjeravam neke kako su dobri, a nisu dobri.
Nikola je tenis počeo igrati s 13 godina, a danas je došlo do toga da klinci s 13 godina odustaju od tenisa jer je postalo prenaporno. Ili već tada budu otpisani.
– Imate ljudi koji su kasni starteri i treba im malo više. A opet, imate i tenisače poput Brune Orešara koji je tri puta osvajao Orange Bowl, najjači svjetski turnir za mlade igrače, koji je u finalu igrača do 16 godina pobijedio Beckera. Za 18 mjeseci Becker je osvojio seniorski Wimbledon, a Orešar je među seniorima igrao samo dobar tenis i ništa više od toga.
Spomenutog Beckera upravo je Pilić imao u svojim rukama kao trener njemačke reprezentacije u Davisovu kupu s kojom je triput osvojio to ugledno natjecanje. Osim toga, dulje od tri desetljeća imao je u okolici Münchena svoju akademiju u kojoj je stasavao i najveći igrač svih vremena Novak Đoković. Tko je mogao i pomisliti da će najveći tenisač svih vremena doći iz neke od zemalja bivše SFRJ?
– Po svim parametrima Novak je najveći. Zapadnjaci su u pravilu favorizirali Federera i Nadala pa se događalo da Novaku daju tek 25 posto pozornosti koju zaslužuje. Kada sam s njim radio, a prve ATP bodove osvojio je i prije no što je napunio 17, znao sam da će biti igračina, ali nisam znao da će biti svjetski broj jedan. Već nakon nekoliko mjeseci rada vidio sam da je izuzetna osoba s iznimnom usredotočenošću i posvećenošću. I to je jedan od razloga što je Novak najveći svih vremena i što je to postao u najjačoj konkurenciji u posljednjih 100 godina. Uostalom, igrači iz današnjeg vremena postigli su dva rekorda za sva vremena, a to je Nadalovih 14 pobjeda u Roland Garrosu i Đokovićevih 410 tjedana na prvom mjestu.
Naš sugovornik trenerski je sudjelovao i u Ivaniševićevu osvajanju Wimbledona (2001.) kada se to već činilo nemogućom misijom, u tridesetoj godini.
– Godinu prije Goran je imao vrlo lošu sezonu. Vrlo je često ispadao u prvom kolu. Došao je k meni s osam kilograma viška, u lošem stanju. No počeli smo intenzivno raditi i sedam mjeseci poslije osvojio je Wimbledon. Ne znam je li njemu jasno što sam sve za njega tada napravio.
Ivanišević je ostvario veliku karijeru koja je, neki će reći, mogla biti još i veća. Što je nedostajalo za takvo što?
– Da je imao bolje nerve, osvojio bi četiri Wimbledona, no on po svojoj psihičkoj stabilnosti nije bio ni blizu Đokovića i Nadala. Vi u tenisu imate 16 komponenti uspjeha kao što su koordinacija, motorika, refleksi, brzina, anticipacija, sposobnost treniranja i tako dalje. Ako za svaku od njih dajete maksimalno 10 bodova, Đoković i Nadal u njih 14 imaju desetku, a u dva imaju devetku pa od mogućih 160 imaju 158 bodova. To nitko od ovih mlađih nema, ni Alcaraz ni Sinner.
Zanimalo nas je što šjor Niko smatra svojim najvećim trenerskim dometom?
– Vjerujem da sam imao dobar nos da radim s igračima koji mogu nešto napraviti. U svoje 42 trenerske godine 39 igrača doveo sam do prvih 100 i neki od njih su postali milijunaši. Osvojio sam pet naslova pobjednika Davisova kupa s tri različite reprezentacije. Od pojedinih pobjeda posebno mi je draga ona kada sam s Hrvatskom dobio Amerikance u Los Angelesu koji prije toga u Los Angelesu nisu izgubili 106 godina. Imali su Agassija, Roddicka i braću Bryan, no Ljubičić i Ančić odigrali su sjajno, posebno Ljubičić koji je imao fantastičnu godinu pa je poslije toga bio i treći igrač svijeta. Ponosan sam i na to što imam diplomatskog nosa i što sam uspio s Beckerom i Stichom osvojiti olimpijsko zlato u vrijeme kada oni između sebe uopće nisu razgovarali.
Svoj diplomatski talent iskoristio je i u vrijeme kada je bio savjetnik srpske reprezentacije koja će osvojiti Davisov kup. Te godine ždrijeb je htio da u njegovu rodnom Splitu igraju Hrvatska i Srbija i on se na tom meču nije pojavio.
– Nisam mogao tamo ići ni slučajno. Bilo je tada svakojakih komentara, no ja to ne čitam. Ja se ne obazirem na poruke ljudi negativne energije. To mi ne treba.
Vjerojatno je i to jedan od razloga sačuvane vitalnosti. No u čemu je ipak glavna tajna? Je li u pitanju genetika ili stil življenja?
– Jako je važno kako živite i ja se održavam i fizički i duhovno. Kada me boli glava, ja napravim 15 sklekova. Volim otići i na nedjeljnu misu, činio sam to gdje god bih se zatekao, a u crkvu volim otići i kada nema nikoga, da budem sam sa sobom. Igram tenis svaki drugi dan, najmanje tri puta tjedno. Osim toga, jako je važno da imate mir u kući. Ja imam taj nepopustljivi profesionalizam u svom biću, a moja supruga Mija sve je to izdržala.
A supruga, rođena Novosađanka, svoju je perspektivnu glumačku karijeru posve podredila Nikolinoj teniskoj.
– Moja Mija bila je jedna od najboljih mladih glumica Ateljea 212 i ona je svoju karijeru žrtvovala zbog mene. Osim toga, s obzirom na moj život igračkog i trenerskog profesionalca, ona je i odgojila kćer Danijelu i sina Niku. Niko je arhitekt, a Danijela je završila dva fakulteta i radi u medijskom biznisu.
Upravo tu negdje, u ovoj fazi razgovora, priključila nam se gospođa Pilić koja je imala jednu "primjedbu".
– Ne bih rekla da sam se ja žrtvovala. Ja jesam imala ogromnu ljubav prema kazalištu, ali dogodila se jedna još veća ljubav, a to je ona prema Nikoli i moj izbor je bio jednostavan. Da bismo mi živjeli zajedno, to je bio normalan tijek stvari. Naravno da mi je tu i tamo kreativnost nedostajala, no dobila sam nešto mnogo više. Ovo što sada imam s Nikolom nešto je najljepše što postoji. Mi smo u braku 52 godine, a 62 su prošle od našeg prvog susreta na korzu u Novom Sadu. Svatko od nas u svijetu ima svoju srodnu dušu, nekog svog blizanca, i ja sam ga na vrijeme prepoznala.
A Nikolina i Mijina ljubavna priča građanski je ozakonjena, vjerovali ili ne, u veleposlanstvu SFRJ u Londonu u društvu niza svjetskih teniskih velikana, a prisjetio se i ovoga:
– Pokušali smo mi i u katoličkoj crkvi u Londonu, no svećenik nam je rekao smo samo 16 dana u Londonu, a trebamo biti 21 dan da bi brak bio pravovaljan. Onda smo se ponovo vjenčali u švicarskom Gstaadu.
A tamo im je ukazana posebna čast.
– Direktor hotela Palace, jednog od najboljih na svijetu, upriličio nam je prekrasnu večeru i "champagne party" u kojoj prigodi se dogodilo da su nam čestitali Richard Burton i Elizabeth Taylor.
Otkuda u toj priči najslavniji glumački par tog doba?
– Oni su odsjeli 150 metara od hotela i valjda su čuli neko veselje pa su zavirili da vide o čemu je riječ.
Dakle, vjenčali su se tri puta pa je možda i zato, pokušali smo se našaliti, njihova veza tako čvrsta.
– Veza je naša čvrsta zato što neizmjerno volim svoju suprugu, a i ona mene. A kada je tako, onda se nadopunjujete i imate izglede dugo ostati zajedno.
Kao i brakom, Nikola je zadovoljan svojom karijerom. Uz jednu iznimku.
– Jedino mi je žao što u mojim formativnim godinama, između 16 i 20, nisam imao trenera da još više razvijem svoj prirodni talent. Dizao sam svoju klasu mic po mic, a napredovao sam i u 30. godini. S 28 sam igrao polufinale Wimbledona, a s 34 finale Roland Garrosa.
Koliko na svoje igračke rezultate, Nikola je toliko ponosan i na ono na čemu mu mogu zahvaliti današnji teniski profesionalci.
– Zajedno s Newcombeom, Drysdaleom, Asheom i Smithom bio sam te 1972. jedan od osnivača zajednice teniskih profesionalaca, organizacije koja se danas zove ATP i promijenila je u korijenu teniski sport.
Tih godina dogodilo se i nešto do tada nezamislivo – bojkot Wimbledona – a njegov katalizator bio je Pilić. A dogodilo se to jer ga je kaznio Jugoslavenski teniski savez zbog toga što nije igrao u Davisovu kupu, već je išao igrati finale parova Mastersa u Bernu. Ta kazna, koju je prihvatio i Međunarodni teniski savez, značila je da Nikola ne može igrati u Wimbledonu.
– Sa mnom se tada solidarizirao 81 igrač. Netom formirana unija profesionalnih igrača objavila je da nitko od profesionalaca ne bi trebao nastupiti, a među njima je bio i branitelj naslova Stan Smith. Te godine tenis je postao profesionalni spor. Tebi za turnir daju 50 funti, a oni zarađuju na desetke milijuna. Što god si tražio, nisi mogao dobiti i tome je trebalo stati na kraj. Nakon toga, uvjeti za igrače na velikim turnirima drastično su se poboljšali i organizatori su pokazivali prema igračima veliko poštovanje.
Vjerojatno je tada bilo teško i zamisliti da će jednog dana najbolji tenisači svijeta zarađivati enormne svote?
– Mi smo nekad za nastup u Wimbledonu dobivali 50 funti, a danas već u prvom kolu dobijete više od 50 tisuća funti. Nisam to mogao zamisliti, no znao sam da se stvari moraju promijeniti. Konkurencija je danas puno jača, sito je jako gusto i, da biste zaradili novac u tenisu, vi morate doći u prvih 150. Đoković je htio pomoći igračima, da pristojnije zarađuju i oni koji su iznad 300. mjesta pa su ga dočekali na nož.
Otvori KEKS Pay
