Svoju prvu utakmicu na 37. izdanju Prvenstva Europe hrvatski vaterpolisti igrat će u nedjelju (11. siječnja) u beogradskoj Areni protiv Slovenije. Izabranicima Ivice Tucka bit će to lijepa prilika za rasplivavanje i raspucavanje jer riječ je o suparniku koji im nije ravan.
Uostalom, takvo što može se razaznati i iz riječi slovenskog izbornika Mirka Vičevića (57), olimpijskog i dvostrukog svjetskog prvaka s reprezentacijom bivše SFRJ, za koju je odigrao 276 utakmica.
– Igrati s Hrvatskom je za slovenske vaterpoliste kao kad neka mala reprezentacija u nogometu igra protiv Brazila ili Argentine. Velika je to čast za nas, o kojoj ovaj naraštaj igrača nije ni sanjao. Hrvatska je jedna od najboljih reprezentacija svijeta, na svakom natjecanju kandidat za medalju, i kao takva je dodatni motiv da pokušamo pružiti i više no što je realno. Po starom sustavu natjecanja i po ovakvom stanju slovenskog vaterpola ne bismo ni došli u priliku igrati protiv Hrvatske i Grčke. No za to smo se izborili kvalificiravši se za Prvenstvo Europe – što, recimo, nije pošlo za rukom Nijemcima i Ukrajincima.
Slovenija ima recept
S obzirom na to da su košarkaši bili prvaci Europe, da su odbojkaši trostruki doprvaci Europe, da su rukometaši bili drugi u Europi i treći na svijetu, kako to da se to ne može postići i s muškim vaterpolom?
– Očito je da Slovenija recept ima, samo je pitanje prepoznaju li to država i sponzori. Infrastruktura postoji, niz je kvalitetnih bazena, i s dodatnim ulaganjima, što ne bi bio dodatni teret, pa tako i s dovođenjem stranaca, razina kvalitete bi se podigla.
Vičević i dalje živi u Kotoru, gdje dugi niz godina vodi vaterpolsku akademiju.
– Akademija dobro radi, no djece je sve manje. Izazovi današnjeg vremena ne idu u prilog sportu. No talenata ima i vazda će biti djece koja će uvijek malo odskakati.
I doista, Crna Gora neprestano stvara dobre vaterpoliste i reprezentacija je koja je od svog postanka u društvu top 10 najboljih svjetskih selekcija.
– Imamo jako mladu i perspektivnu reprezentaciju, a u zemlji imamo ne puno više od 100 registriranih vaterpolista. Od jako male baze radi se velika kvaliteta.
Ovaj kotorski Hrvat načekao se da Crna Gora postane neovisna država i da ima svoju reprezentaciju.
– Ja sam dugo igrao, do svoje 40. godine, pa sam to i dočekao. S 38 godina bio sam prvi kapetan te reprezentacije, i to u kvalifikacijama za Prvenstvo Europe, koje će Crna Gora, bez mene, te 2008. i osvojiti. Taj naraštaj bio je i drugi na svijetu, ali i tri puta četvrti na Olimpijskim igrama.
Uz činjenicu da je s Jugoslavijom osvajao najsjajnija odličja, i dalje je najtrofejniji crnogorski sportaš svih vremena?
– Mislim da jesam jer teško da će se dolaziti do takvih odličja, a ja imam jedno olimpijsko i dva svjetska zlata.
Jedno od ta dva svjetska zlata osvojio je 1991. godine u Perthu, kada je još uvijek bio igrač splitskog Jadrana. To isto ljeto postao je i europskim prvakom, nakon čega je iz Splita morao otići.
– U to vrijeme svi smo se nadali da će sve to proći bezbolnije, sa što manje ljudskih gubitaka, no nažalost nije bilo tako i moje dvojbe bile su ništa prema onima koji su u ratu nekog izgubili. S obzirom na to da mi je obitelj živjela u Kotoru, u tim sam trenucima morao razmišljati o njihovoj sigurnosti. Da nije bilo toga, igrao bih vjerojatno za Hrvatsku. Ovako sam pak, u dogovoru sa šefom kluba Johanom Cipcijem, otišao iz Jadrana u talijansku Savonu.
Mirko je, i to se ne ustručava reći, ponosni crnogorski Hrvat.
– Nije to ni neki plus ni minus. Ne piše mi to na čelu, nije da to govorim uz dobar dan, ali kada je trenutak, to s ponosom kažem.
Uostalom, naš sugovornik i dalje je predsjednik Hrvatskog građanskog društva iz Kotora.
U Kući slavnih
– Dosta sam aktivan u hrvatskoj zajednici u Crnoj Gori, koja, prema posljednjem popisu, broji ispod 6000 ljudi. Ima onih koji se nisu izjasnili, neki nisu razvili taj osjećaj pripadnosti da bi se deklarirali, a kod nekih je i ponešto straha. U svakom slučaju, sve nas je manje, baš kao što je i sve manje stanovnika Hrvatske.
Mirko je i admiral Bokeljske mornarice, koja više, dakako, nema flote.
– To je posebna počast za Kotorane, a ja sam 46. zapisani admiral i imam određene protokolarne obveze. Održavamo duh slavnog pomorstva, kulturno nasljeđe koje je vjekovno gradilo Boku kotorsku. Slavimo svetog Tripuna kao zaštitnika Kotora i Kotorske biskupije. S projektom Putevima bokeljskih Hrvata bili smo primljeni kod predsjednika Milanovića, a i u čestom smo kontaktu s premijerom Plenkovićem. U očuvanju hrvatskog identiteta hrvatska država nam je ogroman oslonac.
No između Hrvatske i Crne Gore još uvijek ima otvorenih pitanja, a jedno je i pitanje bazena u Kotoru koji nosi ime Zorana Gopčevića, vaterpolskog asa koji je za rata bio čuvar u logoru Morinj.
– Osim toga, otvorena su i neka pitanja pogranične imovine, zatim školskog broda, a obostrana je želja da se to razriješi.
Poput Ratka Rudića, Milivoja Bebića, Igora Milanovića, Perice Bukića... i Mirko Vičević je član Kuće slavnih vodenih sportova. A u prigodi svečanog uvrštenja u njegovoj pratnji bila su tri proslavljena Hrvata.
– Kao njen prijašnji počasnik u Kuću slavnih uveo me moj cimer Perica Bukić, a sa mnom su u toj prigodi u Ameriku letjeli još i Ratko Rudić i moj prijatelj Ivica Tucak, hrvatski izbornik, čijem se svakom novom uspjehu i ja radujem.
Otvori KEKS Pay
