Antonija Ružić, 23-godišnja tenisačica iz Čakovca, proživjela je najluđi tjedan karijere na WTA 1000 turniru u Dubaiju. Nakon što je ispala u kvalifikacijama unatoč šest propuštenih meč-lopti, u glavni je turnir ušla kao "sretna gubitnica" i stigla do četvrtfinala, ostvarivši pritom pobjedu karijere i skok na 51. mjesto svjetske ljestvice, čime je postala najbolje rangirana hrvatska igračica.
– Kao sretna gubitnica, nemaš toliki pritisak. Dobiješ drugu šansu i samo želiš igrati, pokazati se u boljem svjetlu nego dan prije. Protiv Šramkove sam previše razmišljala. Sada sam si rekla: "Samo budi u svakom poenu, bori se i udaraj lopticu. Ne misli, samo udaraj. Bio je to stvarno turnir iz snova. Nakon poraza u prvom kolu kvalifikacija nisam ništa očekivala, jer sam bila trinaesta ili četrnaesta 'na čekanju'. U Dubaiju smo ostali samo radi igre parova, jer sam s Petrom Marčinko čekala hoćemo li igrati u toj konkurenciji, a onda smo dobile priliku i u pojedinačnom dijelu. Drago mi je što sam dobila tu drugu šansu te je iskoristila na najbolji mogući način – rekla je Antonia.
Osvojila je 12 titula na ITF Touru, a u lipnju 2025. prvi put je ušla među sto najboljih na svijetu. Svoj Grand Slam debi imala je na US Openu 2025., a početak 2026. godine dao je naslutiti da je spremna za velike stvari. Na Australian Openu, na svoj 23. rođendan, suprotstavila se četverostrukoj Grand Slam pobjednici Naomi Osaki. Na centralnom terenu Rod Laver Arene, pred punim tribinama, pružila je fantastičan otpor i nakon dva sata i 22 minute velike borbe izgubila u tri napeta seta. Nakon tjedna u kojem je od tragičarke postala junakinja, pred njom su novi izazovi, počevši s američkom turnejom i turnirima u Indian Wellsu i Miamiju. Za vrijeme kratkog predaha posjetila je rodni kraj gdje je proglašena sportašicom grada Čakovca za 2025. godinu.
– Izuzetna mi je čast primiti nagradu za najbolju sportašicu Čakovca. To je pokazatelj da se trud, volja i vjera u sebe uvijek isplate na kraju. Zahvaljujem se rodbini, prijateljima i obitelji te cijelom timu koji je tu uvijek uz mene, a isto tako i Gradu Čakovcu.
Tonkin put, kako je zovu prijatelji i obitelj, nije bio tipičan. Odrasla je u sportskoj obitelji u Orehovici, reket u ruke uzela je s pet godina u Teniskom klubu Franjo Punčec u Čakovcu. Ipak, njezina prva sportska ljubav imala je ozbiljnu konkurenciju. Prije tenisa, Antonia je bila vrlo uspješna na tatamiju. Dva puta, s 12 i 13 godina, bila je državna prvakinja u karateu, uz koji je trenirala i gimnastiku.
– Nisam jednostavno mogla na dvije fronte. Odlučila sam se za tenis i izgleda da sam dobro odlučila. Mi Međimurci imamo taj prkos u sebi. Želimo napraviti nešto iz tog našeg malog Međimurja. Želimo da svijet čuje za nas i Međimurje.
Kada ste prvi put shvatili da tenis može biti više od hobija?
– Kad sam više krenula na ozbiljnije profesionalne turnire, rekla bih negdje sa 16, 17 godina. Uvijek sam voljela igrati tenis, ali mislim da u to vrijeme mi je bilo u glavi pa mogla bih i ja nešto više napraviti i tako sam krenula bolje i bolje igrati.
Sjećate li se svog prvog turnira i emocija koje su te tada pratile?
– Ne sjećam se ga baš budući da sam imala nekih možda sedam, osam godina, ali sigurno sam imala tremu i bila nervozna prije i za vrijeme turnira jer ipak je prvi put.
Tko je imao najveći utjecaj na tvoj razvoj – trener, obitelj ili netko treći?
– Pa mislim da najviše obitelj pa onda treneri. Jer obitelj je uvijek tu bila od mojega rođenja i bez roditelja ne bih ni bila tu gdje jesam. Oni su me financirali i pratili kroz sve faze tenisa, a i života. A tek kasnije bih rekla da i treneri. Imam sreću da sam radila i radim s trenerima koji mi odgovaraju i koju su se postupno brinuli da se razvijam kako bih trebala.
Je li bilo trenutaka kada si ozbiljno razmišljala o odustajanju?
– Ne, toga nije bilo. Naravno da je teško i ima težih trenutaka u karijeri, ali prođeš preko toga, pojaviš se drugi dan na treningu i treniraš. Ali ozbiljnih misli o tome nije bilo.
Što biste danas poručili mlađoj Antoniji s početka karijere?
– Da sam jako ponosna na nju. Da će sve biti u redu i da se ne mora brinuti. Da samo i dalje voli igrati tenis i da je ne zanima što će neko drugi reći. I da ima najbolje ljude oko sebe.
Kako se nosite s pritiskom očekivanja javnosti i medija?
– Naravno da je pritisak uvijek postojan. I kada ga ima na neki način ti je i drago da ga i ima jer ti je i stalo. Ali opet mora biti neka ravnoteža jer ako ga ima previše, opet nije dobro. Mislim da se za sada nosim dobro s njim i prihvaćam ga jer će on uvijek tu i biti.
Imate li neki ritual prije izlaska na teren?
– Mislim da svaki tenisač ima neke svoje rutine. Osobno, jedem prije meča isto, kada završi set, krenem se zagrijavati imam slične pjesme u slušalicama na zagrijavanju. I mislim da bi to bilo to.
Kako reagirate nakon teškog poraza?
– Jako mi je teško odmah poslije meča. Većinom odem negdje sama da se ispušem i isplačem ako treba. Jer ne volim vruće glave razgovarati s nekime. Poslije nekoliko sati ili drugi dan razgovaram s trenerom kako je bilo, kako je meč tekao. Jest da je teško taj dan i drugi dan bih čak rekla da je najteže, ali lakše je kad znaš da dolaze bolji dani.
Koliko je tenis zapravo mentalni sport u odnosu na fizičku pripremu?
– Sigurno je mentalni, nekad to i prevladava. Jer nekad ti glava ne da i govori ti ne možeš više, a fizički si ti zapravo dobro. Tako da bi rekla da ima veliki utjecaj glava i tko to dobro balansira to je super. Neki mečevi su sigurno psihološki teži nego fizički. Dobro je što u mečevima protiv bolje rangiranih igračica nema tako velikog pritiska, jer ni očekivanja nisu prevelika, za razliku od susreta protiv slabije rangiranih tenisačica gdje se očekuje da pobijediš. U tim dvobojima ponajprije želim pokazati svoj najbolji tenis i vidjeti na kojoj sam razini u odnose na suparnice iz samog svjetskog vrha. Nervoza je, svakako, prisutna, jer si na velikoj pozornici i igraš protiv najboljih, ali drago mi je što se vidi kako sam u tim mečevima sve mirnija i igrački se nastojim prikazati u najboljem mogućem svjetlu.
Jeste li ikada igrali meč ozlijeđeni i koliko je to psihički teško?
– Da, puno puta. Psihički je teško jer znaš u pozadini glave da te nešto boli i da nisi možda na 100 posto, ali opet ako si odlučio da igraš, onda i igraš.
Kako izgleda vaš tipičan dan izvan turnira?
– Kad sam izvan turnira, dan počinje većinom doručkom pa treningom tenisa, zatim ili kratki odmor ili na kondicijski trening. Potom ručak, mali odmor pa dalje ili tenis ili ako nisam ujutro imala kondiciju onda to. Nakon treninga tuširanje, večera, šetnja i zatim odmor, druženje s obitelji, i spavanje.
Koliko vam je teško stalno putovati i živjeti "iz kofera"?
– Ja sam osoba koja voli biti doma i biti sa svojima. Tako da mi je teško, ali u ovih nekoliko godina naučila sam putovati i tako živjeti i sada mi je dobro. Dobro pa postoje mobiteli pa se čujem svakodnevno sa svojima.
Postoji li grad ili turnir kojem se posebno radujete?
– Volim Portugal, tamo mi se uvijek lijepo vraćati, u Australiji mi je uvijek lijepo igrati te sam sada zavoljela i Dubai zbog četvrfinala, ali mi se i jako dojmio grad.
Kako održavate ravnotežu između privatnog života i karijere?
– Uvijek će biti teško to uskladiti, ali mogu reći da mi za sada to dobro uspijeva. Shvatila sam već što mi odgovara, a što ne. Ali i ljudi oko mene znaju već kako funkcioniram i to mi je isto bitno.
Što vam najviše nedostaje kada ste dugo na putu?
– Obitelj i moji najbliži, to sigurno. Također kućni ljubimci. I nedostaje mi taj osjećaj topline doma.
Koji vam je kratkoročni, a koji dugoročni cilj u karijeri?
– Kratkoročni je da bih željela biti u top 50, a i više, a dugoročni da bih željela jednoga dana osvojiti Grand Slam. Ali prije svega želim biti zdrava i sretna.
Vidiš li se jednog dana u Top 20 ili čak Top 10 na WTA ljestvici?
– Da, naravno. Mislim da ako ću raditi više, poraditi na svojim nedostacima i graditi više svoju igru da bi se to i ostvarilo.
Sanjate li osvajanje Grand Slam turnira ili vam je važniji kontinuitet u vrhu?
– Naravno da sanjam, a to se može postići bas tim kontinuitetom i konstantnim napretkom.
Koliko vas motivira usporedba s drugim hrvatskim tenisačicama?
– Ne volim kad se nas previše uspoređuje. Svaka od nas ima svoje brige, nekakav svoj put. Ja se volim fokusirati na samu sebe kako radim i igram, i to je to.
Što smatrate svojom najvećom snagom na terenu?
– Borbenost. Ljudi su već i pričali o tome, ali bih to istaknula.
Koji vam je udarac najjače oružje?
– Volim svoju bekhend paralelu pa bih to istakla.
Postoji li suparnica protiv koje posebno volite igrati?
– Volim igrati protiv suparnica kojima mogu nametnuti svoju agresivnu igru.
Kako se pripremate za meč protiv igračice koju nikad prije niste susreli?
– Pogledamo trener i ja koji njezin meč otprije, analiziramo nju. Ali tek kad staneš na teren, onda vidiš sve kako i zašto.
Jeste li više ofenzivni ili strpljivi tip igračice?
– Ofenziva definitivno. Ali uz to i malo i strpljivosti.
Koliko analizirate svoje mečeve nakon turnira?
– Analiziram ih ali ne previše, ali uvijek pogledam što sam loše radila, što dobro i gdje mogu se poboljšati.
Tko vam je bio teniski uzor dok ste odrastali?
– Novak Đoković i Simona Halep.
Postoji li sportaš izvan tenisa kojem se divite?
– Divim se svim sportašima jer svaki sport donosi nešto svoje i neku svoju težinu.
Koliko vam znači podrška hrvatskih navijača?
– Dosta mi znači. Koliko god da smo "mali", volim kad imam podršku naših kada igram.
Kako se opuštate nakon napornog turnira?
– Pojedem neku dobro hranu, i najviše bih rekla da se družimo sa svojima, to mi i najviše puni baterije.
Gdje vidite sebe za deset godina – još uvijek na terenu ili u nekoj drugoj ulozi u tenisu?
– Daleko je još deset godina, ali ako zdravlje dopusti, naravno da bih željela još igrati tenis.
Navodno volite bojiti?
– Da, volim. Makar se sada to više preobrazilo u rješavanje križaljki.
Kućni ljubimci?
– Imam pudlicu Abby i tri mačka, zovu se Tokyo, Rio i Roki.
Je ste li ljubiteljica filmova ili TV serija i što biste preporučili za gledanje?
– U zadnje vrijeme ni ne volim gledati serije pretjerano. Više sam za neki film. Pogledala sam nedavno novi "Avatar", to bih preporučila.
Omiljena vrsta muzike, knjiga, jelo?
– Nemam neku omiljenu muziku, ovisi o raspoloženju, ali mogu sve slušati. Ne čitam previše, ali sam pročitala "Harryja Pottera", to bih istakla. Od jela obožavam domaću juhu s rezancima.
Koliko ste aktivni na društvenim mrežama?
– I jesam i nisam aktivna. Volim pogledati što se događa, ali pokušavam u zadnje vrijeme smanjiti malo.
Može li vas se ponekad vidjeti u večernjoj haljini i štiklama?
– U haljini da, ali u štiklama ne. Nikad ih nisam voljela nositi.
Koliko je porasla popularnost u rodnom kraju otkad ste blizu top 50, zaustavljaju li vas često, prepoznaju?
– Pa da, dogodi se tu koja slika, ohrabrenje za dalje. Ali lijepo je vidjeti da prate i da su unutra.
Imate li baš neku dobru prijateljicu među tenisačicama?
– Petra Marčinko i Maja Chwalińska iz Poljske.
Otvori KEKS Pay
Bravo Tonka samo naprijed! Rad, upornost i poštenje se uvijek isplati!! Sve najbolje u karijeri!!