Kada se izgovori ime Enzo Ferrari, koji je rođen na današnji dan prije 128 godina, pred očima se stvara slika mita: propeti konjić, zaglušujuća rika motora i vizija beskompromisne brzine i luksuza. Čovjek koji je stvorio najslavniji automobilski brend na svijetu, čiji život danas inspirira holivudske blockbustere, u javnosti je ostao upamćen kao "Il Commendatore", elegantni i povučeni genij iz Modene. No, istina o Enzu Ferrariju daleko je mračnija, složenija i brutalnija od bilo kojeg filmskog scenarija. Biografija Brocka Yatesa, "Enzo Ferrari: Čovjek i stroj", otkriva portret sirovog tiranina, čovjeka opsjednutog isključivo automobilima i seksom, koji za bilo što drugo nije imao ni vremena ni emocija. Bio je to čovjek koji se nije ustručavao podrigivati i psovati pred gostima, megaloman koji je uništavao svakoga tko bi mu zasmetao i manipulator koji je živote svojih vozača smatrao potrošnom robom u utrci za vječnom slavom.
Njegov privatni život bio je labirint tajni, laži i skandala. Godine 1923. oženio se Laurom Domenicom Garello, a njihov je brak od početka bio sve samo ne idiličan. Yates piše kako ga je Enzo tretirao sa "šokantnom bezosjećajnošću", a u svojim je memoarima kasnije napisao: "Oženio sam se mlad, negdje oko 1920. Ne sjećam se točne godine jer sam zagubio vjenčani list". Njihov je odnos bio buran, a Lauru su pratile glasine da je prije braka bila plesačica ili čak prostitutka u Torinu, što Enzu, navodno, nije smetalo sve dok mu je bila korisna za poslovni uspjeh. Unatoč svemu, Laura je bila snažna žena koja je imala značajnu ulogu u vođenju financija tvrtke. No, kako su godine prolazile, a brak se raspadao, njezino je ponašanje postajalo sve nestabilnije. Vrhunac Enzove okrutnosti zabilježen je kada je Laura, u poznim godinama, pokušala počiniti samoubojstvo skokom u rijeku. Mehaničari Ferrarija su je spasili, no kada su došli obavijestiti Enza, njegov je odgovor bio ledenomiran: "Ako opet skoči, ostavite je unutra!".
Dok je održavao fasadu braka s Laurom, Enzo je desetljećima vodio dvostruki život. Njegova prava emocionalna utočišta bila su daleko od obiteljskog doma, u zagrljaju ljubavnice Line Lardi. Ona mu je 1945. godine rodila sina Piera, dječaka čije je postojanje bilo jedna od najbolje čuvanih tajni u Italiji. Zbog strogih talijanskih zakona koji su zabranjivali razvod, ali i zbog straha od Laurine reakcije, Enzo nije smio javno priznati Piera kao svoga sina. Godinama je dječak odrastao pod majčinim prezimenom, a u očevu tvornicu dolazio je kao "rođak". Tek nakon Laurine smrti 1978. godine, Enzo je konačno priznao Piera i dao mu prezime Ferrari, čime je osigurao nasljednika svome carstvu. Ovaj paralelni život bio je samo dio njegove složene mreže afera. Često je govorio da "muškarac uvijek treba imati dvije žene", a njegovi apetiti bili su nezasitni. Jednom je prilikom, u osamdesetima, ugostio kolegu koji se hvalio da je spavao s tri tisuće žena. Enzo ga je prezirno pogledao i podsmjehnuo se: "Samo tri tisuće?".
Njegova opsesija moći i kontrolom nije se zaustavljala na ženama; bila je temelj njegovog odnosa s vozačima. Prema njima je gajio duboki prezir, smatrajući ih zamjenjivim dijelovima stroja. Namjerno je poticao rivalstvo i ljubomoru među njima, vjerujući da će ih pritisak natjerati da voze brže, ne mareći za cijenu. Između 1955. i 1965. godine, čak šest vozača Ferrarija poginulo je za volanom. Novinaru koji ga je jednom upitao kako podnosi patnju, Enzo je odgovorio da ne može podnijeti gledati uništene automobile. Tek na novinarsko inzistiranje dodao je: "I vozača, naravno". Njegov bivši vozač Phil Hill jednom je gorko primijetio: "Duboko u sebi, njemu je više stalo do automobila nego do nas". Vrhunac te bešćutnosti dogodio se nakon pogibije njemačkog vozača Wolfganga von Tripsa 1961., kada je u nesreći život izgubilo i 15 gledatelja. Enzo je glumio tugu na sprovodu, da bi kasnije svećeniku priznao: "Mislim da sam dobro odglumio žalost".
Zbog zastrašujućeg broja žrtava, vatikanske su ga novine prozvale "industrijskim Saturnom koji proždire vlastitu djecu". Ta je metafora postala jezivo stvarna nakon stravične nesreće na utrci Mille Miglia 1957. godine. Ferrarijev bolid, kojim je upravljao španjolski aristokrat Alfonso de Portago, pri velikoj je brzini izletio s ceste i uletio u gomilu. Poginuli su de Portago, njegov suvozač i devet gledatelja, od kojih je petero bilo djece. Tragedija je zauvijek ugasila legendarnu utrku, a Enzo Ferrari optužen je za ubojstvo iz nehaja. Iako je nakon višegodišnjeg suđenja oslobođen, crna mrlja ostala je zauvijek na njegovom imenu. Rivalski vozač Harry Schell tada je izjavio: "Kada voziš za Ferrari, ideš samo u jednom smjeru: prema onoj maloj kutiji pod zemljom".
Jedini čovjek prema kojem je Enzo pokazivao iskrene emocije bio je njegov prvi sin, Alfredo "Dino", rođen u braku s Laurom. Dino je bio predodređen da naslijedi očevo carstvo, no preminuo je 1956. u 24. godini od mišićne distrofije. Ta ga je smrt potpuno slomila i pretvorila u još ogorčenijeg i ciničnijeg čovjeka. Svakog je jutra prije posla posjećivao sinov grob, a ured mu je postao svetište posvećeno Dinu. Svi V6 motori, na čijem je razvoju Dino radio, nosili su njegovo ime. No, čak je i njegova tuga imala mračnu stranu. Postao je još distanciraniji, a slomljena tijela vozača postala su, kako je Yates napisao, "samo dio njegove svakodnevice".
U moru njegovih afera s tvorničkim radnicama i, kako su ih biografi opisivali, "upadljivim i jeftinim ženama", jedna se veza ističe kao posebno skandalozna. Fiamma Breschi bila je glamurozna glumica i zaručnica Ferrarijevog vozača Luigija Mussa. Nakon što je Musso 1958. poginuo na utrci u Francuskoj, Enzo, tada 60-godišnjak, nije gubio vrijeme. Gotovo odmah je počeo proganjati uništenu Fiammu, obasipajući je pismima i pozivima. Ubrzo ju je "dodao u svoju svitu", kako piše Yates, postavši njezin zaštitnik i ljubavnik. Otvorio joj je butike u Bologni i Firenci, a ona je postala njegova muza i navodno čak i špijunka na trkaćim stazama, prenoseći mu informacije koje vozači i mehaničari nisu htjeli podijeliti. Njihova veza savršeno je oslikavala njegov karakter: predatorski, posesivan i potpuno lišen srama.
Život Enza Ferrarija završio je 1988. godine, tiho i antiklimaktično, baš onako kako je želio. Njegova smrt nije objavljena sve dok nije pokopan u obiteljskoj grobnici. Nije bilo nacionalne žalosti za čovjekom koji je Italiji donio nebrojene pobjede. Ostavio je iza sebe nasljeđe ispisano krvlju, znojem i suzama, ali i neizbrisiv trag u povijesti automobilizma.
Ferrari se može pohvaliti s 15 naslova svjetskih prvaka u Formuli 1. Pet naslova osvojio je Michael Schumacher, po dva Alberto Ascari i Niki Lauda te po jedan Juna Manuel Fangio, Mike Hawthorn, Phil Hill, John Surtees, Jody Scheckter, te Kimi Raikonen, posljednji svjetski prvak, još tamo 2007. godine.
Otvori KEKS Pay
sad se okrece u grobu jer nije bio ziv da ode na epstejnov otok