Sezona je osnovna jedinica navijačkoga vremena. Ljubitelji nogometa posebno mjere vrijeme prema razdoblju od sredine ljeta do kasnoga proljeća sljedeće godine u kojemu se igraju prvenstvene i druge utakmice. Prave navijače se može prepoznati, uz nekoliko drugih pokazatelja, po tome što na osnovi poznavanja nogometne povijesti osobito ističu desetomjesečne intervale kad su timovi koje podržavaju kvalitetno igrali i ostvarili uspjehe. Ipak, selektivnost pamćenja kao da je osobito prisutna baš kod njih: uglavnom se tek s teškom mukom prisjećaju razdoblja kad je njihov klub igrao loše i bio neuspješan ili takve grozote potpuno zaboravljaju, a uglavnom (dobro) pamte samo za njih sretne nogometne dane. Upečatljiv primjer za posljednje: nekoliko puta gledao sam i slušao navijače Napolija kako se sa suzama u očima prisjećaju sezone 1986./1987. u kojoj su se Napuljci doslovce raspametili (nakon proslave je na ulazu u gradsko groblje osvanuo grafit: NE ZNATE ŠTO STE PROPUSTILI) kad su im Diego Maradona, Claudio Caniggia i suigrači podarili „Scudetto“.
Takve „sezone u raju“ su i kod neizbrisiv u kolektivnoj memoriji. Za navijače Hajduka ponajprije su se zbile sedamdesetih i 1994./1995. kad je splitski tim uz ostale uspjehe igrao u četvrtfinalu Lige prvaka; pristalice Rijeke se, naravno, s najvećim ushitom sjećaju prošle godine u kojoj je taj klub prvi put u svojoj povijesti osvojio prvenstvo; dinamovcima se grudi najviše nadimaju na spomen sezone 1966./1967. kad su modri osvojili Kup velesajamskih gradova i osobito one 1981./1982. u kojoj su pod vodstvom Miroslava Ćire Blaževića nakon duge rezultatske suše osvojili naslov prvaka bivše države. U navedenim i drugim blagodarnim sezonama hrvatski su vodeći klubovi, slično uspješnim nogometnim kolektivima u drugim zemljama, imali do vrha popunjene tribine svojih stadiona, izazivali veliku pažnju medija i uopće uživali ogromnu potporu svojih pa i znatan interes drugih navijača.
Čudio se i Ibrahimović
Nekad je tako bilo, a sad se uglavnom samo spominje. Naime, naši navijači, s djelomičnim izuzetkom tifoza Rijeke koji su na malom stadionu Rujevica dolično proslavili trijumf prošle godine, već niz godina ne ističu s ponosom sezone svojih klubova. Hajdukovci se, ustvari, vezano uz posljednje dulje razdoblje, i nemaju čime ponositi, s obzirom na to da samo dva osvojena Kupa u gotovo desetljeće i pol nisu ni „utješna“ nagrada za taj 107-godišnji klub kojemu zbog strastvene vezanosti vojske navijača i mali milijun drugih razloga pristaje samo često osvajanje naslova nacionalnog prvaka i nastupanje u najboljem međunarodnom natjecanju. Tamni oblaci su se ponovno veoma nisko nadvili nad taj Hajduk: ove sezone je ponovno završio na trećemu mjestu, a finale Kupa prošlu srijedu u Vinkovcima izgubio je ne samo usljed lošeg suđenja nego i zbog nekvalitetne igre. To je sportski kolektiv velike povijesti i uboge sadašnjosti koji se već godinama, unatoč znatnih napora, u nepovoljnim okolnostima radikalne centralizacije nogometnoga i ostaloga života ne uspijeva otrgnuti od lošega upravljanja i žestokoga sporenja između njegovih glavnih aktera. Predsjednici i treneri se bez valjanoga razloga ili opravdano u krivim trenucima smjenjuju, klubom uglavnom upravljaju neiskusni i nesposobni a vjerojatno i (neki) kvarni likovi, izvjesni novinari unatoč pokušajima vodstva kluba da ih kontrolira upućuju razorne kritike, a navijači uglavnom gunđaju sebi u bradu ili – sve češće – otvoreno protestiraju, pojedini pripadnici Torcide čak i napadima na igrače strance i njihovu imovinu, i slično. Unatoč velikom nezadovoljstvu zbog prevladavajuće loših igara i glupo propuštene prilike za osvajanje prvenstva (da Hajduk nije prije nekoliko mjeseci prodao vrsne napadače Ohandzu i Ercega vjerojatno bi, i to najviše zbog slabe kvalitete suparnika, osvojio naslov), klub ne gubi potporu navijača. Posjet domaćim utakmicama splitskoga kluba je ove sezone još veći nego u nekoliko prethodnih sezona. U prosjeku je 9088 gledatelja dolazilo na domaće prvenstvene utakmice, a 11.793 na sve susrete (uključujući i one u kvalifikacijama za Europsku ligu) koje je Hajduk u drugoj polovini 2017. i prvih pet mjeseci ove godine igrao na stadionu Poljud.
Prvenstvene utakmice Dinama, koji je upravo 19. put postao prvak Hrvatske, na stadionu u Maksimiru je ove sezone u prosjeku gledalo samo 3798 gledatelja. Dakle, kad se izuzmu derbiji s Hajdukom kojeg mnogi njegovi navijači prate i na gostovanjima, posebno masovno u Zagrebu, prvak je imao prosječni posjet manji od tri tisuće, što je pravi kuriozum u svijetu suvremenoga nogometa. Tom svijetu Hrvatska pripada po reputaciji najboljih nogometaša koji igraju za velike europske klubove i snazi svoje reprezentacije, ali svakako ne i po kvaliteti i organizaciji tuzemnoga natjecanja te po ugođaju na stadionima koji su ktome uglavnom derutni i neudobni. Dinamo svoj neracionalno i tek djelomično preuređeni betonski kolos, na kojem ni jedna tribina nema krova (?!), u posljednjih desetak godina nije uspio napuniti ni kad su ondje igrali neki od najboljih europskih klubova i svjetskih igrača. I Zlatan Ibrahimović se krajem listopada 2012. čudio malom interesu za nastup njega i PSG-a, jednoga od najboljih klubova na svijetu, protiv Dinama u skupini Lige prvaka: na taj susret koji je zagrebačka momčad glatko izgubila s 0:2 došlo je samo 9326 gledatelja. Navijači modrih u ovom desetljeću nisu u većem broju dolazili ni na proslave osvajanja naslova prvaka Hrvatske. Od mnogih Zagrepčana i ostalih sam čuo da jako vole Dinamo, ali su bijesni (najviše Bad Blue Boysi i drugi mladi) ili rezignirani zbog toga što je klan koji publiku uopće ne “doživljava” oteo klub i zapravo se brine samo za ostvarenje svojih materijalnih prohtjeva.
Kad je kolo prije kraja prvenstva postalo jasno da će se Dinamo i ove sezone okititi naslovom prvaka, odlučio sam otići, najviše zbog profesionalne znatiželje, u Maksimir na posljednju utakmicu toga kluba s Interom na kojoj se trebala održati proslava. Bilo je to jedno od bizarnijih iskustava u mojem već polustoljetnom praćenju nogometa. Unatoč lijepom vremenu, na tribinama se okupilo samo oko sedam tisuća navijača. Mediji su sutradan izvijestili da je bilo 7837 gledatelja, ali su uglavnom propustili upoznati javnost s time da je na istočnu tribinu, koja je bila najmanje loše popunjena, ulaz bio besplatan te da su se pritom dijelile i prigodne modre majice. Na sjevernoj tribini, gdje se tradicionalno okupljaju ultrasi, bilo je samo sedamdesetak ljudi, što znači da je velika većina pripadnika BBB-a bojkotirala i tu utakmicu. Na dnu istočne tribine bilo je stotinjak navijača, najvjerojatnije najviše iz frakcije BBB-a koja podržava Zdravka Mamića i upravu kluba, koji su tek sporadično navijali. Pripadnici jezgre BBB-a, međutim, nisu ostali u svojim domovima, već je njih oko 800 zajedno s drugim navijačima gromko navijalo na polufinalu malonogometnoga prvenstva Hrvatske, utakmici Futsal Dinamo – Novo vrijeme iz Makarske koji se istodobno sa slavljeničkim nastupom velikonogometnoga Dinama održavao u Kutiji šibica. Nekoliko dana poslije toga susreo sam jednoga od povijesnih vođa BBB-a kojega već dulje vrijeme poznajem i pitao ga zbog čega su on i drugi najaktivniji članovi te skupine u subotu kasno popodne došli u malu dvoranu na Trešnjevci umjesto da su se pridružili proslavi naslova prvaka u Maksimiru. Ovako mi je odgovorio: „Većina Boysa se ne veseli toj tituli, jer je liga kompromitirana na sve moguće načine, a Futsal Dinamo utemeljen je na istinskom sportskom entuzijazmu. Naše navijanje u Kutiji šibica bilo je super“.
Tribine prazne, lože pune
Istodobno se u Maksimiru tek povremeno skandiralo (nije bilo pjevanja) novom prvaku. Sjedeći visoko na istočnoj tribini, gledao sam navijače Dinama, među kojima je bilo mnogo djece, ćuteći spram njih neku čudnu mješavinu zavisti (moj Hajduk već cijelu vječnost nije osvojio naslov prvaka) i – izrazitije – sažaljenja. Što se zbilo s tim velikim klubom da njegovi navijači ne dolaze u velikom broju ni na proslave osvajanja naslova prvaka? Da je klub za koji navijam ove godine osvojio titulu zasigurno bi fešta bila masovna i veličanstvena. Prijatelj dinamovac i ja smo se toga kasnog popodneva u Maksimiru suglasili da Hajduk nema rezultat, ali ima dušu, a Dinamo u dugom razdoblju gotovo stalno dominira nacionalnim prvenstvom, ali je, nažalost, izgubio dušu kluba, koja bi ponajprije trebala prebivati u navijača. Suzbijali smo dosadu – igra je bila mlaka i loše kvalitete – pričajući o vremenima kad su navijači zdušno podržavali Dinamo. S nostalgijom je evocirao kako je kao dječak s ocem i kasnije u mladenačkoj dobi pohodio stadion u Maksimiru. Pokazalo se da smo obojica bili na nekim utakmicama (s Crvenom zvezdom, Budućnosti i Željezničarom) koje su Kranjčar, Mlinarić i drugi izvrsni igrači Dinama odigrali u sezoni 1981./1982. Spomenuli smo se i izvjesnih susreta koje je zagrebački klub odigrao pred punim tribinama u 90-ima, primjerice kada je kao Croatia 30. srpnja 1997. izborio pobjedu nad Partizanom od čak 5:0, što je 40.000 navijača tako bučno proslavilo da su se odjeci čuli i u drugim dijelovima metropole. To je bio posjet i lijepa atmosfera, a ne ovo na susretu s Interom, morao bi znati novi trener Dinama Nenad Bjelica koji je nakon posljednje utakmice i pripadajuće proslave izvalio sljedeće: „Bila je jako dobra atmosfera, nisam očekivao toliko ljudi na tribinama“. Na utakmici Dinamo – Inter 19. svibnja u Zagrebu tri četvrtine mjesta na tribinama bilo je prazno, ali su svečane lože na zapadnoj strani bile dobro popunjene. To je nekako logično, jer se nogomet u Zagrebu već više godina dominantno konstruira kao sport egoističnih moćnika i njihovih klijenata, što ne ostavlja puno prostora za sudjelovanje običnih navijača. Nekoliko čelnih ljudi HNS-a u tamnim odijelima je nakon posljednjeg sučeva zvižduka došlo na teren da bi igračima i vodstvu Dinama dali priznanja za osvojeni naslov. Kad je službeni spiker izgovarao njihova imena, neki su dječaci i drugi navijači oko nas, pa i na drugim dijelovima istočne tribine, počeli zviždati. Zviždanje nije dugo trajalo, jer je odmah nakon proglašenja nogometnoga prvaka Hrvatske za sezonu 2017./2018. počeo vatromet. Prijatelj i ja smo se dotad već spustili s tribina i napustili stadion: ni on ni ja nismo imali što i koga slaviti. Kao uostalom ni mnogi drugi ljubitelji nogometa, moglo se razabrati na njihovim licima i prema njihovu ponašanju, koji su se te subote navečer našli u Maksimiru. Sukob između navijača i upravljača u našem nogometu ipak nije nova pojava. Ustvari je stara, prisutna još od vremena kad su predatori ustanovili da im kontrola nad najpopularnijim sportom može pribaviti još (više) moći i novca.
Stop feudalcima
Veselko Tenžera je u eseju „Carevo novo ruho i nogomet“, objavljenom 20. travnja 1977. u magazinu Start, ustvrdio sljedeće: „Onaj tko voli nogomet, a u takve ubrajam i sebe, nikada neće dopustiti, radi samog nogometa, da mu nekoliko mutnih nogometnih feudalaca podmeće sadašnje stanje ove igre kao jedino moguće. Radi samoga nogometa publika ne smije dopustiti da joj izvannogometni razlozi (navijanje i lokalističke strasti) zamagle kritički pogled i da se jedan grandiozni loptački šverc pomiješa sa sportom.”
Zbivanja kod nas u minula četiri desetljeća, a posebno dramatično u posljednjih 15 godina, pokazuju da je publika u Zagrebu i u mnogim drugim sredinama Hrvatske zadržala kritički pogled na nepodopštine u tom sportu. Ali pokazuju i to da je ta publika nemoćna da ostvari istinske promjene u srazu s nogometnim feudalcima, kojih danas svakako nije samo nekoliko te koji su nedvojbeno čvrsto organizirani i imaju snažnu političku potporu. Stoga je uglavnom odustala od toga da doista bude izravna publika – prestala je dolaziti na maksimirski i neke druge naše stadione. U istom tekstu ingeniozni Tenžera postavlja retoričko pitanje: „Zar je neka posebna čast u ovakvom ligaškom nogometu biti šampion?” Objektivno gledano, takvo što i nije neka čast. Ali velmože hrvatskoga nogometa ne drže do objektivnoga pogleda, pa ni do istinske časti u tom sportu koju može legitimizirati samo nogometni i drugi puk, poglavito njegov dio koji ima napretek mladenačkoga entuzijazma. Našem tuzemnom nogometu se stoga ne piše dobro: najvjerojatnije će i sljedeća biti „sezona u paklu“, kako je kao 19-godišnjak svoju zbirku nazvao „prokleti pjesnik“ Arthur Rimbaud.
Druže LaliČu : eto , ti čak imaš i privilegiju da svoju mržnju prema GNK Dinamo iznosiš i javno, u jednim novinama, koje bi trebale biti oličenje novinarstva, no otom potom. Toliko iznošenje mržnje , a to ti se vidiidi i na "faci" , normalan čovjek ne može shvatiti! Ni najvjerniji navijaći Dinama nemaju nikakovu mržnju prema Hajduku, samo rivalstvo. E sad iskreno: kad i Hajduk nakon desetak godina osvoji nešto , ti se tome nećeš moći veseliti, od mržnje! Mržnja je zlo!!!!