Biti trener Dinama iznimno je zeznuta stvar. Koliko god ta funkcija svakome imponira, jer voditi tako veliki klub zaista je posebno, tako je s druge strane i odgovornost često prevelika. Ako se ne znaš nositi s pritiskom, onda svakako nisi za taj posao. Upravo taj maksimirski pritisak presudio je mnogima, trenirajući Dinamo jedan dan si božanstvo, drugi dan - neznalica. To je tako, to se mora prihvatiti i s time se treba znati nositi.
Mario Kovačević je dosad imao mir, prvo su svi imali strpljenja jer se gradila neka nova momčad, zatim su uslijedili odlični rezultati i Kova je bio hit. Prije samo nekoliko tjedana sve se činilo idilično, ali vrlo brzo postao je meta brojnih napada. Samo nekoliko lošijih rezultata i prezentacija na terenu dijametralno su promijenili situaciju. Medeni mjesec je završio, pred Kovačevićem su teški trenuci. Pred plavima je ubitačan ritam igranja svaka tri dana, u narednih mjesec i pol dana derbiji su s Rijekom i Hajdukom, susreti s Goricom i Varaždinom, momčadima koje plavi nisu pobijedili u prvom krugu, te nevjerojatno jaki europski okršaji sa Celtom, Lilleom i Betisom.
U tom razdoblju Kovačević mora pokazati je li on taj, može li se nositi s pritiskom kojeg je osjetio i može li podići momčad. Situacija, naravno, nije alarmantna, Dinamo sve to može okrenuti, ali ono što je u drugim klubovima normalno, u Dinamu je često - nedovoljno. Pa nekim trenerima u povijesti presudilo je to što su pobjeđivali nedovoljno lijepo oku!
Kovačević zasigurno zna svoj posao, pokazao je to i u Varaždinu i u Slaven Belupo, njegove momčadi imale su igru, vidio se rukopis trenera. U Dinamu je do prije nekoliko tjedana imao rezultat, ali neke stvari u igri ipak su nedostajale. Posebno protiv momčadi koje stoje u niskom bloku. U tim utakmicama plavi su izgledali bezidejno, Lokomotiva je mogla biti upozorenje, ali Gorica i Vukovar nisu se smjeli dogoditi. Na dolasku u Maksimir Kova je pričao o hrabrosti, o tome da se ne boji izazova, ali ponekad tu hrabrost baš i ne pokazuje. Djeluje kao da se boji pogriješiti, možda se boji i što će mu Zvone Boban reći promijeni li ponekad sustav igre.
Naravno da nije isto voditi Slaven Belupo i Dinamo, ali ako ostaje dojam da je u Koprivnici znao više riskirati i biti hrabriji nego s Dinamom, onda tu nešto ne štima. Pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da nije prvi trener Dinama koji je imao problema s momčadima koje se grčevito brane. Mogao je i na njihovim greškama naučiti da plavi ponekad moraju odustati od svoje igre, posebno na terenu kao što je bio onaj u Vinkovcima, i krenuti otvorenije, s dva napadača i s puno više igrača u završnici. Pa čak će i navijači plavih imati više razumijevanja za eventualni kiks ako vide da se nasrnulo na protivnika svim snagama pa, eto, taj dan nije išlo. Ovako se kod plavih kibica nagomilao bijes, ne samo zbog već spomenutih poraza, već najviše zbog blijede i bezidejne igre.
U narednom razdoblju, do zimske stanke Kovačević će morati uvjeriti svoje poslodavce i navijače da je on taj. Znanje svakako ima, samo treba pokazati malo više hrabrosti.
Otvori KEKS Pay
Kaže da ako promijeni sustav igre, što će mu reći Boban, pa ga je strah. Pa tko odlučuje o sustavu igre na terenu, je li šef kluba ili trener? Ako njemu Boban odlučuje o sustavu igre, onda neka javno kaže i neka podnese ostavku na trenersku funkciju. Jer gubitak utakmice protiv najslabijih protivnika, snosi odgovornost a ne zna se tko snosi odgovornost. Kako može reći ako promijeni sustav igre može biti da se neće svidjeti Bobanu. O čemu mi pričamo? Izgubiti utakmice od najslabijih protivnika i prosuti sigurne bodove u blato, trener treba biti bivši. A Boban ga čuva i daje mu šanse. Možda mu stvarno on određuje tko će igrati i koji sustav igre odabrati? Ako je tako, onda nema budućnosti kluba. Ali to navijači trebaju znati tko je trener, on ili Boban. Bojim se da klub postane kolateralna žrtva ili kilavo dijete.