Pa zamisli, zvao sam i Renca Posinkovića, ni on nema kartu, a glavni je tamo u Spaladiumu, žali se jedan prijateljima pred dvoranom Gripe.
– A jesi, jesi, javija si mi se za karte, baš ti hvala. A ja budala cili dan držim mobitel uključen! Inače bih ga ugasio – prilazi malo jači gospodin prijatelju u Versima na Bačvicama, ni dvjesto metara od hotela Park u kojem su smješteni hrvatski rukometaši, sportski miljenici nacije u koje će sljedećih dva i pol tjedna, nadamo se ne kraće od toga, biti upereni svi pogledi, uključujući i one koji kroz godinu ne pogledaju nijednu rukometnu utakmicu. To je tako, za razliku od nogometaša, rukometaši su ipak samo siječanjski hit, dođu nešto kao redoviti nastavak Adventa i povuku za sobom podjednako uzbuđenja, a često i cirkusa oko njih.
– Daj mi molim te samo na minutu izvedi Duvnjaka da se mali poslika s njim – zove znanac team-menadžera reprezentacije Maraša.
Napetost iščekivanja danas je dosegla kulminaciju, izbornik Červar objavio je s kojih 16 sretnika ulazi u prvi krug i otvara Europsko prvenstvo, po svemu posebno. Jer, to nije put u nepoznato u egzotični Katar, „operacija Pariz” ili „biti ili ne biti“ tamo negdje u Danskoj... Ovo je spektakl kod kuće kojim će hrvatski rukomet zapravo zatvoriti trokut s tri velika natjecanja u 18 godina. Hrvatska je prva zemlja koja je drugi put (2000. i 2018.) samostalni domaćin EP-a rukometaša, a već sljedeće bit će prvo u kojem su tri domaćina (Švedska, Danska i Austrija), slično kao u nogometu, dok SP dogodine ide u Njemačku i Dansku. Kad tome pridodamo naš rukometni SP 2009. za koji smo podigli šest velikih dvorana, onda je otprilike jasno kakav je status izgradio hrvatski rukomet u 25 godina. Samo na temelju njega “izboksana” je nova bajka u Splitu, inače teško. Kad netko s više od 15 velikih rukometnih natjecanja u nogama otvoreno prizna da je Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj ostalo bez premca u organizaciji, a domaćini su bili i puno bogatije zapadne zemlje koje malo više cijelu godinu žive za taj sport, onda to nešto govori. A nešto nam govori da nećemo tako skoro ponovo dočekati takav šou kad nam se zbog problema koje stalno guramo pod tepih dogodi da netko tri dana prije početka zaprijeti zabranom ulaska u dvoranu. Zato uživajmo sljedećih 16 dana u kojima hrvatski rukometaši jure 14. medalju na velikim natjecanjima, što bi zaista, bez obzira na domaćinstvo i vrlo širok i kvalitetan kadar, bio sjajan doseg u ovom trenutku. Ne treba si nametati zlatnu omču oko vrata, no ne treba ni obezvređivati momčad s trojicom igrača koji su imali vrlo važne uloge u osvajanju naslova prvaka Europe kluba koji to nikad nije bio, zatim s jednim od najvećih rukometaša današnjice te puno prekaljenih i vrlo pozitivnih igrača koje krasi jak timski duh.
Nakon onog ljetnog kraha košarkaša, uspjeh rukometaša bio bi melem za navijače, povratak nade da “još Hrvatska ni propala”. I stoga je vraćanje Červara kao velikog ujedinitelja tri generacije – od najstarije (Vori, Horvat, Alilović, Stevanović) preko srednje (Duvnjak, Čupić, Kopljar, Alilović, Karačić...) do ove novije (Cindrić, Mamić, Mihić, Jaganjac) – i čovjeka koji se baš nikad ne predaje niti ikome pokraj sebe to dopušta – bilo igranje na sigurnu, jedinu moguću kartu.
– Još sanjam da se ogledam s nekom velikom momčadi protiv onih najjačih, još se nisam predao, još me vuče miris velikog finala. Imam puno ideja, ali fale mi pravi glumci da ih realiziram – rekao nam je Červar krajem 2016. u Skoplju, dok je vodio Metalurg i Makedoniju. Rukometni Woody Allen danas se vraća na veliku scenu.
Lino, Kauboji, idemo po zlatooo!!