Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

Vesela duša koja voli zabavljati naciju ima i svoje plačljive faze

Veliki je borac za pravdu, ljudskost, pomoći će svakome, no o tome nerado govori. Prije pet godina dobio je nagradu Ponos Hrvatske jer je spasio susjeda i njegovu obitelj iz požara u kojem su ostali bez kuće.
20. svibnja 2012. u 08:00 0 komentara 316 prikaza
ENIS (1)
Foto: Pixsell
Pogledajte galeriju 1/6

Glumac Enis Bešlagić kao klinac se s ekipom brinuo o svim psima i mačkama u susjedstvu. Društvo iz zgrade natjecalo se tko će prema njima biti brižniji, kojega će životinje više zavoljeti. Htio je biti strojarski inženjer, no danas, tridesetak godina poslije, iza njega je pozamašan broj filmskih i tv-uloga. Gledateljima je pak najdraža uloga prostodušnog recepcionara Šemse iz “Naše male klinike” koji vraća vjeru u dobrotu i poštenje, neka zaboravljena, a lijepa vremena. No za razliku od Šemse koji je zapravo jako zadovoljan sobom, Enis bi kod sebe nešto ipak promijenio. Volio bi, priznaje, da je manje emotivan.

– Sve oko sebe previše primam k srcu. Koliko god djelovao kao vesela duša koja nasmijava naciju, znam biti i jako tužan. Imam svoje plačljive faze, kad se zapitam primam li onoliko emocija koliko i dajem. Nekad mi se čini da ih ne dobijem dovoljno. Onda dođem doma, pomazim macu, psa, pa ako od njih to dobijem, budem sretan – govori Enis.

Veliki je borac za pravdu, ljudskost, pomoći će svakome, no o tome nerado govori. Prije pet godina dobio je nagradu Ponos Hrvatske jer je spasio susjeda i njegovu obitelj iz požara u kojem su ostali bez kuće. Prešutio je da se pobrinuo i da njegovi susjedi brzo obnove dom. Našao je sponzora koji je nesretnoj obitelji poklonio 15 tisuća eura, a u akciju su se tada uključili i hrvatski mediji.

– Ne čini me ta nagrada posebnim ili drugačijim od ostalih. Zahvalan sam ponajprije novinama 24sata, koji su dali financijsku, ljudsku i moralnu podršku. Dirnulo me jer sam shvatio da se ljudi udružuju kad se pojavi problem, da te priče o dobroti, pomaganju nisu šuplje priče – govori.

Još se, kaže, nije naučio ljudima reći ‘ne’. Zaustavljaju ga obožavatelji na ulici, u trgovačkim centrima, a on uvijek nađe vremena da s njima razmijeni nekoliko rečenica. Bez zadrške mu prilaze i stari i mladi, doživljavaju ga, kaže, kao narodnoga glumca koji im je svakodnevno u domovima.

– Prilaze mi otvorena srca pa im tako i odgovaram. Znam se tako zapričati da me prijatelji poslije pitaju “Poznaješ te ljude?”, a ja odgovorim “Ne!”. I onda se svi čude što se s neznancima pozdravljam kao da se znamo sto godina. A što ću? Ponekad odem i na kavu, ne ostane sve samo na tri rečenice u prolazu – priča.

Drago mu je što nije izgubio vezu sa stvarnošću, sponu s malim ljudima. Uvijek mu bude žao slabijih i onih koji u životu jednostavno nisu imali sreće. U njemu se nešto pobuni kad vidi one koji su je imali, a nisu znali cijeniti. Takvi ga znaju i naljutiti.

– Upravo zahvaljujući sreći, a ne znanju ili vještini, sve su dobili, a još budu bahati, arogantni. Žive u nerealnim svjetovima u kojima caruje materijalizam i misle da su važni zato što imaju. A oni obični ljudi, zlato svakog društva, iznesu sve što imaju kad dođeš k njima doma. Ne razmišljaju hoće li sutra imati što staviti na stol. Zadovoljni su time što imaju i kad bi im Bog dao samo malo sreće u životu, bili bi apsolutni prvaci svijeta. E, takve ljude volim i poštujem – odrješit je Enis.

U takvom duhu odgaja i svoju djecu, osmogodišnju Asju i 5,5-godišnjeg Maka. Njegova Sabina, ističe, drži kuću i brine se o djeci. Zahvaljujući njoj sve štima i kuća je uvijek puna smijeha. U svijetu u kojem caruju nasilje, lopovluk i nemoral ipak, tvrdi, postoji način da se dobro odgoje djeca - vlastitim primjerom.

– Kad smo gledali “Gospodara prstenova”, pokazivao sam im da postoje zlo i dobro, a na njima je da odluče što će odabrati. Oboje znaju da je dobrih manje i prolaze teži put, ali naučio sam ih da nema trećeg; postoje samo te dvije kategorije ljudi. I samo tako se mogu dijeliti – govori Enis.

Svakakve zgode pamti iz svog odrastanja, ali ne i strah. Prije devedesetih, prisjeća se, gradskim se parkovima šetalo u bilo koje doba, a danas se ljudi osvrću oko sebe kad usred bijela dana prolaze ulicom.

– Teško je bilo što očekivati kad su ljudi bombardirani strahom. Tko će svom djetetu reći ‘idi u park’ i strahovati hoće li ga netko prebiti? No nisam dopustio da taj strah od svega i svačega ispuni i mene – govori.

Prvi je glumac koji je iz BiH otišao snimati po cijeloj regiji. Svi ti prijeđeni kilometri donijeli su mu poznanstva s dobrim i lošim ljudima.

– I učvrstili moj stav da se ljudi trebaju dijeliti samo tako – kaže.

Zna uživati i kad ima i kad nema novca. Više voli darovati nego primati. Dogodi se, priznaje, da pretjera u tome, pa mu govore “nemoj toliko nositi svaki put kad dođeš”. Rijetko ih posluša jer se osjeća bolje kad učini nešto lijepo.

– Sav sam emotivan i kad bih pisao filmove, to bi sigurno bile drame. Ljudi me doživljavaju kao veseljaka, no teško bih napisao komediju – govori.

1992. Izbjeglištvo

– Godinu dana sam se kao izbjeglica snalazio po Njemačkoj. Rad u Münchenu, na groblju u tom svijetu i tom razdoblju, puno me naučio. Radeći kao dječak na održavanju grobnih mjesta spoznao sam sve vrijednosti i ljepote života. Shvatio sam da sve ima svoj kraj. Kada završi ovaj život, jedino što iza nas ostaje jest ono što smo sami napravili... O vama će govoriti dobro ili loše, a prava istina će čekati neki drugi svijet. Iz toga moga grobarskog iskustva nastao je danas i scenarij za igrani film “Danke Deutschland” koji sam napisao još prije dvije godine i sada me čeka i realizacija tog projekta.

2002. Gori vatra

– Te sam godine snimio svoj prvi film u svom rodnom gradu Tešnju. Rad s profesorima i kolegama na tom projektu jedan mi je od najljepših poslovnih i privatnih trenutaka. Sam film je postigao ogromnu gledanost u regiji, a donio je i velike nagrade sa svjetskih festivala. Period jednog iskrenog druženja i poslovnog zadovoljstva, koji je kasnije odredio i moju karijeru. Jedna predivna priča koja je u meni sačuvala toliko lijepih uspomena, da ih se uvijek sjećam s osmijehom. Raditi posao koji volite i u njemu pronaći iskrene prijatelje danas je prava rijetkost.

2004. Kći Asja

– Kad se vraćam kući nakon dužih snimanja, Asja će mi rado nešto nacrtati i time me raznježiti. Kad napravi neki nestašluk zbog kojega joj Sabina i ja prigovorimo, bude joj krivo što nas je povrijedila pa plače. Danas je odgovorna učenica drugog razreda osnovne škole. Ni ona ni Mak nikad se nisu ponašali kao da su centar svijeta, iako to jesu i meni i supruzi. Znaju sa mnom otići na neki sastanak i bez histerije, po dva, tri sata, sjede i piju sok.

2006. Sin Mak

– Mak je pitom i neće se potući. Pravi je šarmer. Kad bi mu netko prije godinu ili dvije uzeo autić, Mak bi se povukao i otišao. I ja sam kao dijete bio takav. Mak je Asjina suprotnost, on ne bude tužan što je možda nas povrijedio, nego povrijeđen kad mu se prigovori. Oboje su nježni, suosjećajni.

Skupili smo chefove Fuliranja
ADVENTSKA ČAROLIJA
Skupili smo chefove Fuliranja: Ovo su majstori adventskih delicija koji za vas spremaju street food čuda
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.