Dean Dvornik je oduvijek bio najmanje eksponirani član splitske umjetničke obitelji, ali to ne znači da nije imao svojih sjajnih trenutaka. Jedan od njih je svakako to što je mlađeg brata Dinu povukao u funk i s njim učinio prve glazbene korake.
Deset je godina prošlo otkako je Dino umro, a Dean nastavlja dalje, ima novi album, no sjećanje na mlađeg brata s kojim se svađao i tukao da bi onda nakon toga s njim pušio lulu mira ne može iščeznuti. Rane su i dalje svježe.
Kao braća vi i Dino bili ste jako povezani?
Da, ali smo se i tukli i ja sam bio jači od njega. No više sam se tukao zbog njega jer sam ga stalno morao braniti. Dino je znao često izazvati kavgu, a onda bih ja upao u nevolju zajedno s njim. Bilo je i opasnih nevolja jer su momci s druge strane znali biti za glavu veći od mene. Ali nisam dao da ga se dira. Poslije sam upadao s njim u neke situacije kad je već bio odrastao.
Bio je buntovnik?
Izgledao je kao buntovnik, ali ne buntovnik bez razloga. Ako je bio buntovnik, onda je to bilo s razlogom. Koliko god je izgledao blesav, bio je vrlo lucidan. Vrlo je dobro znao definirati situaciju u kojoj se nalazi i ljude oko sebe.
Kad ste vas dvojica odlučili da ćete se baviti glazbom?
To smo utvrdili kao mali. U početku nismo bili nešto za muziku u doba dok su svi voljeli Beatlese. Nas to nije nimalo diralo. Ali kad smo čuli Mungo Jerry i “In the Summertime”, kad smo čuli taj ritam, tu smo se zalijepili za glazbu. U isto vrijeme, jer mi smo bili kao blizanci, između nas je samo godina i pol razlike. Ali treba znati da su i naši djed i pradjed bili saksofonisti. Bakin brat s očeve strane bio je operni pjevač, mislim da je u bivšoj Jugi prvi zabilježen na fonografu, ako nije prvi onda je među pet prvih. I moj je otac svirao sve instrumente, on je znao svirati harmoniku, gitaru, klavir. Jednom čujem bas kako trešti iz kuće, mislim Dino se zapalio, kad ono stari. I onda kad netko pita zašto nismo išli očevim stopama – mi smo išli pravim stopama, jer kod nas su svi u familiji glazbenici, a samo je on glumac, a eto i on je znao svirati.
Otac nije nikada inzistirao da se bacite na glumu?
Ne, dapače, on je želio da se mi bavimo glazbom. Puštao nas je da imamo probe u stanu s Kineskim zidom. Pazi, nas sedam s puhačima imali smo probe svaki dan, znaš koja je to grmljavina. A ispod nas je živio pokojni Slavko Luštica, nogometaš i trener Hajduka, i njegov otac u kolicima. I onda je moj otac jednom sreo njegovog oca u kolicima koji je imao 90 godina i pitao ga: “Ma jel’ vama smeta kad ova dva moja mulca gori sviraju?” “Ne”, kaže stari, “ja se samo odmaknem od stola zbog lustera i sve u redu!” Svi susjedi su nas podržavali, nitko se nije bunio.
I dobro, tko je bio šef benda?
Ja. Pisao sam sve tekstove i 65 posto glazbe. No u svakoj pjesmi smo se jedan drugome upetljavali i nadopunjavali se.
Kako to funkcionira kad si s bratom u bendu?
Kad je netko talentiran, onda je talentiran. Dino je bio fokusiran na glazbu, tada se još nije bio dohvatio droge, dok je bio sa mnom nije bilo ni trave ni ičega drugog. Ali kad se maknuo od mene, onda su ga uhvatile te aždaje. Zato je on mene nakon nekog vremena počeo izbjegavati, otišao je s nekim likovima, nemam pojma tko mu je uvalio da se počne hvatati trave i ostaloga. Jer to tako počne, od laganih prema sve težim. Onda sam ja napravio samostalno pjesmu, a on je otišao s Kineskim zidom koji je prestao svirati funk i počeli su drmati rock. Ubrzo sam ja krenuo u Ameriku i onda sam Dini rekao: Vrati se funku, to kod nas nitko ne radi, a ti to radiš sjajno. A rock svira svatko. Poslušao me i onda mu se sve otvorilo. Funk je vrlo zahtjevna glazba, to ne možeš folirati.
Je li Dino tada shvaćao da stvara epohalnu glazbu?
Ma kakvi, ali ljudi oko njega su to osjećali. On je to radio od srca, ali je odmah postavio jako visoke kriterije jer je shvatio pravila glazbe. Njemu je najvažnije bilo da on sam bude zadovoljan s glazbom koju stvara. Malo je ljudi u Hrvatskoj, pa čak i u svijetu napravilo hitova koliko ih je on naslagao.
Traže li vas često da pjevate njegove pjesme kad su obljetnice?
Ja to više ne radim, ako su obljetnice onda neka slušaju Dinu, a ne kopije i surogate. Ja sam jednom pokrenuo koncert za njega za koji mislim da bi se i njemu svidio. Tada su svirali i Jeff Lorber koji je lani dobio Grammyja i veliki gitarist Jeff Golub. Nema šanse da ja više nastupam na bilo kakvim obljetnicama, najbolje da ga slušaju jer kako je on to pjevao i izvodio to ne može nitko interpretirati.
Jeste li vas dvojica do kraja ostali u dobrim odnosima?
Da, bili smo super. Znali smo se posvađati, ali bismo odmah zapalili lulu mira. Kako bih se ja na njega mogao naljutiti?
Jeste li imali osjećaj da će potonuti?
Nisam, tako me iznenadilo kad su mi javili da je umro kao da me je netko udario sjekirom po glavi. Nikakvih naznaka nije bilo, ništa. To je bilo zadnje čemu sam se mogao nadati. Teško razdoblje, nakon toga dugo nisam mogao raditi. Tata je umro šest mjeseci ranije, pa Dino...
Majka je još živa?
Je. Rodila je mene s 18, Dina s 19 i pol godina i ostala cijeli život kući.
Ovih ste dana izdali novi album, čini se žanrovski dosta raznovrstan?
Da, moji su albumi uvijek žanrovski šareni jer ja volim svu glazbu. A hvala Bogu znam i stvarati dosta različitih stilova. Volim dobru dalmatinsku pjesmu, volim plesnu muziku, funk, soul, moderni dance, ali i tarantellu koja je po meni uz funk najplesnija glazba. Ali svuda se na albumu provlači groove, svaka pjesma ima ritam na koji možeš zaigrati, i to je poveznica koja veže cijeli album.
Koliko ste radili na njemu?
Nisam ciljano radio album nego pjesmu po pjesmu. To je trajalo pet-šest godina, napravio bih dvije-tri pjesme godišnje. U posljednje vrijeme kako sam dodatno opremio studio gdje mogu raditi sve osim vokala, išlo je brže. A sada radim i za druge.
Za koga još radite?
Radim s Kristinom Boban koja je izuzetan talent. To je cura u koju treba uložiti vremena i novca.
Koliko radite dnevno?
Kad počnem raditi, vrijeme tako brzo prolazi da deset sati prođe u sekundi.
Vaš je temeljni instrument bas.
Ja sam najprije basist, a onda sve ostalo.
Jeste li se osjećali kao basist pomalo u drugom planu, uvijek se o gitaristu, pjevaču, pa i o bubnjaru više priča nego o basistu...
U rocku je tako, ali ne i u funku. Jer u funku je bas bog, zato ja i sviram funk. Kad bih došao u diskoklub kao mulac od 16 godina oduševljavale su me te bas dionice koje su davale ritam. Danas kad slušam glazbu s prijateljima isključim bas da čuju što je glazba bez njega. Bas je srce, ljepilo koje sve spoji i još uz to vozi. I vrlo je važno u svakoj pjesmi, a naročito u funku, imati bas dionicu, znači melodiju u ritmu. Ali to je teško i za to treba imati talenta. Lako je skidati druge, probaj izmisliti sam.
Koliko godina imate?
Sad ću napuniti 56, star sam k’o Grčka.
Pitam zato što kažete da radite po 10 i više sati dnevno, a nemate podočnjake, što nije često u tim godina i s toliko noćnog rada...
Sad ih nemam, ali sam ih imao. Radio bih do 7 ujutro svaku noć i onda me jedno jutro prekinulo, dobio sam upalu želučane ovojnice. Mislio sam da imam aritmiju, da je u pitanju srce, ali eto nije bilo to. U tren sam izgubio 10-12 kila. Naime, upalio mi se želudac i kako bi se podignuo dodirnuo bi srce. I onda sam počeo paziti što jedem, izbacio sam gluten, i tako godinu i pol dana. Pola godine nisam mogao ni sjediti kako je bilo gadno.
To je bilo isposničko razdoblje, bez poroka...
Da, i sad sam dobro. Mnoge to muči, misle da imaju problema sa srcem, a zapravo im je želudac u banani.
U Zagreb ste stigli autobusom iz Splita, ne volite voziti automobil ili ne znate voziti?
Volim putovati autom, ali ne volim doći autom u Zagreb jer mi je tu velika gužva i ne znam gdje ću parkirati. Da mi je netko prije deset godina rekao da ću ići autobusom u Zagreb, rekao bih mu – sinko, idi na psihijatriju.
Proputovali ste svijeta koliko znam...
Ja sam uvijek išao autom po Europi. Obišao sam i nešto Afrike, tamo sam išao brodom navigavati kad sam završio srednju pomorsku. Prvo sam iz Rijeke išao u Norfolk i onda sam iz Dugog Rata plovio do Velikih jezera.
Američka epizoda je bila duga, zašto ste tamo otišli?
Tek sam završio srednju školu i otišao sam u Ameriku s jednim ciljem – da kupim gitaru. Jer ja sam prije svega znao da neću biti pomorac, pomorsku sam školu završio samo zato što su je završili svi moji prijatelji. Uglavnom, gitara je koštala 750 dolara, fender jazz bas crvene boje, ali kako nisam imao dovoljno novaca ostavio sam prodavaču kaparu od 200 dolara. A znaš tko je bio prodavač? Bryan Adams. Jer kad ti netko proda takvu gitaru zapamtiš mu lice za cijeli život. I tada mi je demonstrirao kako se svira bas. Nakon nekoliko mjeseci sam skupio novac i on mi ga je izvadio ispod tezge, lijepo spakiranog u kofer.
A što ste radili da biste zaradili novac?
Tada sam kratko bio tamo, a na dulje vrijeme sam otišao ‘87. s hrvatskim pjevačima i onda sam ostao šest godina. Ali najmanje sam se bavio glazbom. Po Americi sam pratio Olivera, Tajči, Žanka, Zoricu Kondžu, ali uglavnom sam radio kao keramičar, postavljao pločice i mramor po stanovima. Onda je došla kriza u građevinarstvu pa sam počeo voziti taksi. Jedno godinu dana. Prvo u Clevelandu, pa onda u Chicagu.
Jeste ikad bili u životnoj opasnosti?
Imao sam velikih okršaja dok sam vozio taksi u Chicagu. Jednom sam vozio tipa u 4 ujutro i dovezem ga iza nekog skladišta. Stanem, gledam u retrovizor i vidim mu u očima da se premišlja hoće li me upucati i opljačkati. A ja sam ispod naslonjača za ruku imao nož od 40 cm. Jer ti ne možeš s pištoljem ništa. Dok uzmeš pištolj i okreneš se, gotov si. Uhvatio sam nož i rekao mu: Nemoj da ti ja budem zadnje što si vidio. Kad je vidio da držim nož u ruci, otvorio je vrata i izišao. Drugi puta vozim nekog tipa, opet noć, a on me cijelo vrijeme provocira kao - volim li ja crne djevojke, i onda me udario preko ramena. Zakočio sam, kako je on poletio, ja laktom u bradu. Pao je u nesvijest, izbacio sam ga iz auta u neko grmlje i nastavio dalje. Kad žena u Chicagu počne voziti taksi, odmah naprave kladionicu koliko će dugo živjeti.
Pa onda se sigurno niste vratili s brdom love iz Amerike?
Vratio sam se s 300 dolara. Više sam imao kad sam otišao tamo. Sve sam potrošio. Ma dobru sam ja lovu zarađivao. Ali nauživao sam se, proputovao sam Ameriku autom, jednom sam za 23 sata s jednog kraja Amerike na drugi autom došao iz zime u ljeto. Krenuo sam s -25 stupnjeva, a drugo jutro vozim se pokraj palmi i sve skidam sa sebe jer je +35.
Što je onda bio okidač da sve to napustite i vratite se u Hrvatsku, je li vam dosadilo?
Nije mi dosadilo nego je bila nevolja u zemlji. Došao bih i prije, ali sam krajem devedesete dobio sina, odmah za njim rodila se i kći.
Imate petero djece?
Da.
Najmlađi se zove...
Marvin. To je isto kao i Marin, čovjek od mora.
Dobro, ali dali ste mu, kladim se, ime po Marvinu Gayeu.
Ne baš, više po Marvinu Leeju. Moj Marvin ima pet i pol godina, najstarija kći Dea 34, Boris ima 28, Arijana ima 26, Andrea je sad napunila 14.
Petero djece s tri žene.
S četiri. Super sam sa svom djecom i u dobrim sam odnosima s bivšim ženama. To je tako, život ide dalje, djeca su zdrava.
Imate li poroke?
Pušim. To je porok. Ne drogiram se i ne pijem.
Netko je za vas rekao da su vam porok žene?
Kakav je to porok? To nije porok. Da je to porok, onda ne bi bilo nikoga na svijetu.
Jeste li vi tipični Dalmatinac koji voli pojest ribu, blitvu, lešo krumpir...
Ne, ja sam ti manijak za burgerima. Burger mi je draži od najboljih škampa. Pa škampi su cijeli život bili ispred mene, onda ih još moraš trusit, nikad nisam shvatio kakav je to gušt. Jednom je moj otac ulovio sedam komarči u Pisku i ja sam ih svih sedam iza njegovih leđa bacio i vratio u more. Nisam ih mogao gledati kako se jadne guše. I otac me onda lovio po cijelome Pisku...
Dakle, atipičan Dalmatinac.
Da, a usto ne volim ni ljeto. Uopće ga ne volim, ja se oporavim kad je zima. Ljeti mi je užas, doma sam, ne mogu ni raditi, stvarati, ništa. Ma nemoj mi ga ni spominjati, fuj. Ljudi su mislili da ja ne znam ni plivati. Onda mi jedan prijatelj kaže: vidi, pa ti znaš plivati, vidio sam te u spotu.
Pa dobro jeste li barem hajdukovac?
Jesam, kao mali sam i igrao u Hajduku, Dino i ja smo bili talentirani nogometaši. Mene je Luka Kaliterna trenirao. Bio sam dobar ali sam imao problema s koljenom. Ali opalo mi je zanimanje i za Hajduk, danas ne znam ni tko igra u njemu, stalno se to mijenja.
Zašto je Split tako pasivan, uopće ne djeluje kao drugi najveći grad u Hrvatskoj?
Ne znam što se događa, ali nekako mislim da u Splitu previše toga prepuštaju Zagrebu. Ja volim Zagreb i uvijek sam ga volio, to je izvrstan grad, ali Split je Split. I Split mora imati svoje ja u svim bitnim stvarima. Nažalost, Split je bio najjači osamdesetih godina. Valjda je tada imao pametne i sposobne ljude. I iako je bila Juga, bili su na svoj način domoljubi. Htjeli su napredak svom gradu, a ne samo sebi.
Jeste li osjetili ikada u Zagrebu animozitet?
Ja ne. Nikada. Inače želim da se cijene kvalitetni ljudi, a da se mediokriteta rješavamo, odakle god oni bili. Oni su opasnost, mediokritetu ne treba dati da se gura naprijed jer je mediokritet, i za sobom će povući još mediokriteta. Ako drugi mediokritet otkrije da je mediokritet došao do neke pozicije onda će reći – mogu i ja. A to u nas ide kao lokomotiva. Jedan drugoga vuče. I to je problem cijelog našeg društva.
Ultra vas živcira ili je volite?
Volim Ultru, čujem glazbu s balkona. I nije to loša muzika, ljudi to podcjenjuju. Neka netko to pokuša napraviti. Pa ne može nešto u svijetu proći, a da ne valja. Ne može to ići ako nije dobro. Kod nas naravno može. Nikad se nije rodio čovjek koji je napravio pjesmu koju svi vole, i nije se rodio čovjek kojega svi vole. Tako da i neki u Splitu ovo omalovažavaju. Ne vole ni Boga, ni Isusa ni papu svi, tko će svima udovoljiti.
A ti mladi turisti, groze li ih se Splićani?
Pa to su sjajni turisti, čak su i bolji od onih standardnih, lijepi, mladi, veseli ljudi. Njih dođe 50 tisuća i gotovo nikakvog incidenta ne bude.
Što kažete na modernu hrvatsku glazbu?
Hrvatska je glazba ostala u nekom prošlom vremenu. Uopće se ne prate trendovi, kritičari i dalje samo slušaju rock, tko je što odsvirao im je mantra. Ma neka ima i rocka, ali hajdemo malo poslušati što se radi vani. Pa mi smo kao djeca pratili svjetske trendove u ono vrijeme, a danas to nitko ne radi. Ja s 56 godina radim najmoderniju glazbu koju ljudi mogu čuti. Idemo, djeco, malo evoluirati.
Vrte li se vaše pjesme na radijima?
Vrte, kako da ne.
A jesu li ostale vaše pjesme ostale u sjeni “Samo za nju”?
Meni je ta pjesma pojela sedam-osam drugih sjajnih pjesama i potencijalnih hitova. Jer na radiju kad hoće pustiti moju pjesmu ne žele riskirati pa puste “Samo za nju”, to im je ziher.
Tako mi je Goran Bare nedavno pričao kako mu je pjesma “Teške boje” skoro uništila život.
Takve su pjesme jako opasne jer pometu ti par vrhunskih stvari.
Postoji li splitska scena danas?
Nemam pojma. A ako ja ne znam za nju, onda znaš da ne postoji. Bila je nekad jaka, ali to je kao i s košarkašima: slučajno se rodila jedna generacija, i kad je ona sišla s pozornice, nije se pojavila druga.
Kakav je bio vaš odnos s Oliverom?
Mi smo se poznavali cijeli život. Kad je bio u Chicagu, jednom smo otišli do nekog restorana, pa onda kod mene. Ja sam u podrumu imao sve instrumente i onda smo dva sata svirali a da nismo riječ progovorili. Oliver je više volio svirati nego pjevati. Jednom smo uletjeli u neki bar, bila je svirka i bend je prašio. I u kutu su bile orgulje Hammond na kojima nije nitko svirao. I Oliver se ušuljao da ga bend ne vidi i samo počeo svirati. Bili su oduševljeni njime i samo su nastavili, kao da se znaju 100 godina. Oliver je znao na klaviru svirati pet tisuća pjesama!
Vjerujete li u Boga?
Da, i mislim da je Bog narcis, ali pozitivni narcis. Stvorio je ljude da se mogu diviti njegovu djelu i to ti je čisti pokazatelj da Bog postoji. Jer ako si napravio nešto lijepo, ti želiš da to netko i vidi. I zato je stvorio ljude da se dive njegovu djelu, jer Bog je umjetnik. Ja vjerujem da Bog postoji, ali u kakvom obliku, ne znam. Čovjek je ograničen mozgom, ima limit kao i mrav.
Bojite li se smrti?
Naravno da me to kopka, to kopka i papu. Ali svi znamo što je smrt jer svi smo bili mrtvi prije nego što smo se rodili. Milijarde godina nas nije bilo, a hoće li biti tako kad umremo – ne znam.
Kada čovjek ovo pročita, može reci samo: Dejane,tko te ne zna,skupo bi te platio. A kada zna,onda priča ide otprilike: Disfunkcionalnost, kao obiteljsko nasljeđe, znate ono, "mi smo boemi, mi ne možemo živjeti normalnim životima", i onda se time opravdavaš cijeli život.Ovaj je ostavio ženu i dijete,pa išao u SAD,pa tamo ostavio dvoje djece,pa opet napravio dvoje doma,a nikad nije imao kune u džepu. Ova mala Ella, koja ima samo osnovnu školu, zahvaljujući medijima je zvijezda, a jedva je pismena,nastavak je duge tradicije tih "posebnih"...... Iako pošteno je reći, Dino je bio legenda.