Sopranistica Marija Vidović uvijek je vedra i nasmijana, a razgovor s njom teče lako i bez žurbe. Glazba je stalno u fokusu, ali i dobra energija koja je prati kamo god dođe. Razgovarali smo u restoranu Gallo, u pauzi između putovanja i proba.
Vi ste sada praktički na mini-turneji, ako se to tako može nazvati, po Austriji i Hrvatskoj?
Ovu sam godinu posvetila Johannu Straussu zbog njegove jubilarne 200. obljetnice rođenja i pjevala sam koncerte njemu u čast. Nastupala sam u Rijeci, Dubrovniku s tim operetnim programom, ali sam se zapravo najviše posvetila koncertu u Zlatnoj dvorani Musikvereina u Beču, koji mi je iznimno puno značio. Htjela sam da sve bude na visokoj razini pa sam u to uložila puno vremena i truda.
Koncerti u Hrvatskoj posvećeni su Johannu Straussu, ali u Beču ste izvodili i međimurske popevke – ili je to bilo kombinirano?
Koncerte u Hrvatskoj htjela sam posvetiti Johannu Straussu jer imam i jednu posebnu osobnu poveznicu s njim – živjela sam u ulici u Beču u kojoj je skladao operetu "Šišmiš". Svaki dan, kad sam išla na Akademiju, prolazila sam pokraj te kuće i osjećala neku bliskost s cijelim njegovim opusom koji je napisao. U tom 13. bečkom okrugu u njegovo se vrijeme odvijao velik dio glazbenog života Beča. Postoji predivna ljetna terasa tradicionalnog poznatog bečkog kafića i slastičarnice u kojoj je Johann Strauss svirao, bila je nekih 500 metara od mog stana, a mjesto gdje je živio doslovno dvije kuće od mene.
Koncertom u Bečkom Musikvereinu željeli smo odati počast međimurskoj popevki i povezali smo je s velikom obljetnicom austrijskog skladatelja Straussa, jer ipak sviramo u svjetskom hramu glazbe u austrijskoj prijestolnici. Poveznica se pokazala velikim uspjehom, pogotovo što je maestro Ivan Hut inzistirao na izvedbi marša Johanna Straussa oca, koji se zove Jelačić Marsch, gdje je Dubrovački simfonijski orkestar i Maestro Hut publiku toliko očarao izvedbom da su ljudi u publici već tada dobili pravi dojam čuvenog novogodišnjeg koncerta u toj dvorani. Zahvalila bih od sveg srca Rudiju Gruli, direktoru Turističke zajednice Međimurske županije, na velikom trudu i zajedničkoj viziji da predstavimo međimursku popevku na ovako prestižnoj pozornici. Ovaj koncert je prepoznat kao hrvatsku kulturni proizvod, vrijedilo je ovog velikog truda.
Sada pjevate međimurske popevke u svojevrsnom sopranističkom stilu – ima li to neki naziv? Ili ste vi prva koja te tradicijske pjesme stavlja u klasičnoglazbeni okvir?
Napraviti ovakvo jedno djelo bila je moja ideja i moja velika želja jer sam osjetila koliki potencijal ima međimurska popevka da bude izvođena na velikim svjetskim pozornicama. Posebnost moje priče o međimurskim popevkama jest u tome što sam od dvanaest izabranih pjesama koje izvodim napravila jednu dramsku cjelinu. U aranžmane za simfonijski orkestar utkane su moje priče i interpretacije tih međimurskih tekstova – upravo na te priče je Alexander Pashkov skladao glazbu. Dakle, to nisu samo zasebne pjesme, nego su povezane u jednu priču. U tom je smislu i posebnost i autentičnost toga djela. Naravno, popevke se mogu izvoditi i pojedinačno, ne moraju nužno uvijek ići zajedno, ali u tih dvanaest pjesama ispričana je priča: prve tri govore o Međimurju, sljedeće četiri o ljubavi u Međimurju između mame i tate, a u završnim pjesmama pojavljuje se kći Marica, koja se zaljubljuje i na kraju udaje za mladića iz Međimurja. Baš tu priču o Marici i mladoženji pokazali smo kroz filmsku priču u videospotu pjesme "Dremlje mi se, dremlje" koji je bio napravljen za promociju koncerta u Beču.
Shvate li ljudi tijekom koncerta da je riječ o jednoj priči ili je to objašnjeno u programu?
Priča je zapisana u programskoj knjižici, ali na koncertu uvijek imam i moderatora. On vodi publiku kroz program i pripovijeda priču. Moj skladatelj Aleksandar Paškov potrudio se da sve ono što sam mu ispričala, kao i moje interpretacije tih pjesama, na najbolji način pretoči u glazbu. Mislim da je to dobro pogođeno. Mnogo se toga može iščitati iz samih glazbenih fraza orkestra, a tu je, naravno, i moja interpretacija u dogovoru s dirigentom.
Ideja je vaša?
Da, to je moja ideja. Kad smo izdali album, kolega Aleksandar Paškov napisao je posebnu posvetu u knjižici albuma da mu je drago što je sudjelovao u tom projektu jer je i sam kroz njega spoznao sebe – ne samo kao aranžera nego i kao skladatelja. A ako znate koliko je on već aranžmana napisao po cijelom svijetu… možete misliti što i koliko me je to dirnulo. Tada nismo bili toliko svjesni – ali zaista smo uživali u tom umjetničkom stvaranju albuma "Međimurje". Moj dragi kolega Alex shvatio je što želim, a ako govorimo o žanru – stvorili smo mono-operu. Album "Međimurje" govori o ljubavi prema domovini – ali domovini shvaćenoj bez ikakvog ideološkog ili političkog okvira. To je čista, iskrena privrženost mjestu u kojem si rođena i odrasla, onaj tihi, duboki osjećaj koji čovjek nosi u srcu poput djeteta koje čuva svoje prve dragocjenosti. Sjećanja na djetinjstvo uvijek su ispunjena toplinom i nježnošću. A kada odrastemo, često se javlja želja da se vratimo u to prošlo vrijeme. U tom smislu, album nosi i snažan element nostalgije – one iste koja ponekad stoji čak i iznad ljubavi.
Koliko se međimurskog melosa zadržalo u tim interpretacijama, a koliko je eliminirano?
Inzistirala sam da glavne melodije ostanu, jer su predivne i same diraju u srce – one su uistinu međimurske. Orkestracija je, naravno, nova i nastala je iz inspiracije tekstovima i mojim interpretacijama. U tom smislu priča nas vodi u klasičnom smjeru, ali smo se držali i određenih međimurskih tradicija, kao i poveznica s Bečom i cijelom bivšom Austro-Ugarskom. Tako u glazbi ima i čardaša i valcera i drugih plesova, a naravno tu je i autentični međimurski dijalekt, što je iznimno važno za autentičnost priče.
Koji ja baš i ne razumijem...
Da, mnogi Hrvati ga ne razumiju. Zato mi razumijemo sve ostale hrvatske dijalekte. Primijetila sam doduše da uz pjesmu i Dalmatinci i Slavonci i Istrijani, Ličani... svi su se potrudili i lijepo otpjevali sa mnom "Ljubav se ne trži"! Međimurski dijalekt je zapravo moja prednost jer sam ga mogla izvesti autentično. Kod kuće smo govorili međimurski, doduše ne baš u onom najstarijem, izvornom obliku kakvim su govorili naši stari.
Kad odete doma kod mame u Međimurje, govorite li i danas međimurski?
Da, govorimo baš međimurski. I volim ga jer danas jasno vidim prednosti tog dijalekta. Kad sam učila strane jezike, jako mi je pomogao što u međimurskom imamo miješane vokale kojih u standardnom hrvatskom nema. To mi je pomoglo, primjerice, pri učenju njemačkog i ruskog jezika – lakše izgovaram određene glasove i brže ih učim.
Živite u trokutu Međimurje – Beč – Zagreb?
Tako je. Ove mi se godine lijepo poklopilo i to da sam dosta vremena provela na moru zbog nekih projekata, među ostalim i zbog masterclassa u Kraljevici. Volim provoditi vrijeme u Beču. Svaki put mi je ondje sve ljepše jer si u studentskim danima nisam mogla priuštiti odlazak na mnoge koncerte, bili su preskupi. Danas mi je užitak otići na koncerte i slušati vrhunske glazbenike uživo. Također mislim da su svi koji su bili na mojem koncertu mogli potvrditi koliko je to poseban doživljaj, ne samo zbog akustike nego i zbog cijelog ambijenta.
Posjećujete li i druge vrste glazbe ili se držite klasike?
Posjećujem i druge žanrove. Volim pop-glazbu, obožavam latino ritmove, a u Beču ima i izvrsnih jazz-klubova. Otvorena sam za razne vrste glazbe.
Kako ste stalno na putu – vozite li sami ili imate vozača?
Ponekad se dogodi da zbog umora ne mogu voziti, pa onda tražim drugo rješenje, ali uglavnom vozim sama.
Pjevate li putem, kako izgleda to vrijeme u vožnji?
To mi je zapravo dragocjeno vrijeme jer tada sam sama sa sobom i razmišljam o novim projektima. Često putem preslušavam nove skladbe, nešto što bih voljela čuti ili naučiti, a ponekad jednostavno pustim radio kao malu razbibrigu. Volim voziti i uživam u tom vremenu. Nisu mi teške ni duže relacije. Čak su mi u Meksiku rekli da bih mogla voziti sama, ali tamo se ipak ne bih usudila.
Vratimo se još malo na popevke. Dogodi li vam se na koncertu da vas emocija pogodi toliko snažno da vas izbaci iz takta, ili vam emocija zapravo pomogne da još bolje pjevate?
Dogodilo mi se da, zbog svih tih događaja oko mene, postanem još osjetljivija. Tada osjetim da bih mogla i zaplakati. No kako plač i pjevanje ne idu zajedno, pokušavam se koncentrirati i misliti na nešto drugo, jer se to odmah osjeti u glasu. Ali moram priznati da sam na kraju koncerta u zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina ipak pogledala gore u onaj prekrasni zlatni svod koji je oslikan različitim muzama i zahvalila dragom Bogu na svemu. Mi nismo strojevi i sve utječe na nas, zato moramo biti jako pažljivi prema sebi. Mislim da je bolje da ja pjevanjem dirnem druge nego da idem za tim da impresioniram samu sebe. Jer mi smo ovdje, ipak, zbog publike.
Pretpostavljam da je za to potrebna iznimno visoka koncentracija. I da stalno morate paziti na grlo, na sitnice koje drugima možda djeluju nebitno. Razmišljate li o tome tijekom nastupa ili adrenalin sve to eliminira?
Pokušavam ne misliti na te stvari, ali mi pjevamo uživo i uvijek se nešto može dogoditi. Možeš vježbati koliko god želiš, ali na pozornici se ipak može dogoditi nešto nepredviđeno. Dogodi se, primjerice, da na visokom tonu jednostavno "dođe šlajm" na glasnice i tu ne možeš ništa učiniti – taj mali trenutak napravi rez u tonu. Tehnički nisi ništa pogrešno napravio, ali u tom trenutku to jako smeta. Tisuću puta si taj ton otpjevao savršeno, a onda se dogodi baš tada. Klima-uređaji, primjerice, jako utječu na glas i za nas su pogubni.
Znači, klima je najveći problem?
Da, zato je nastojimo izbjegavati, ali za sve ostalo postoji određena disciplina, skup pravila kojih se moramo pridržavati.
Koja su to pravila, primjerice dan prije koncerta ili na sam dan nastupa?
Već dan prije generalne probe liječnici i mentori savjetuju da se ne pije alkohol, da se izbjegava sve što može dovesti do iritacije ili umora glasnica. To znači i ne govoriti previše, dobro se naspavati i općenito živjeti umjereno.
A ja vas sada baš prisiljavam da puno govorite, a popodne imate nastup…
Da, ali da je danas nastup od sat vremena, onda ne bih mogla pristati na ovako intenzivan i dug intervju. Kako danas pjevam dvije-tri pjesme, ponekad, kad ne ide drukčije, mogu napraviti iznimku… ali zato sam šutjela do našeg susreta (smijeh).
A prehrana? Postoje li tu neka pravila?
Da, treba izbjegavati sve što nadražuje – ljuto, ledeno, alkohol, a zatim i luk, koji nam smeta jer nekako baš se dobije osjećaj da nagriza glasnice. Sve to može utjecati na glas. A propos ljutog, ima m jednu priču iz Meksika. Ručak s kolegicom iz Koreje na dan koncerta. Svaki smo dan to tada pojele pileću juhu na meksički način, uz minimalan dodatak svježeg čilija. A taj dan ona predloži da probamo cijelu serviranu porciju nasjeckanih čilija. Majko moja, ja sam izgorjela, a ona je to dobro podnijela, zbog njihove dosta pikantne kuhinje. Od tada ne radim takve lude eksperimente na dan koncerta.
Je li preporuka jesti što manje?
Ne nužno, to je individualno. Moram se dobro najesti jer klasično pjevanje zahtijeva puno snage. To je fizički i psihički napor i treba imati energije. Moram pojesti nešto što će me držati tri do četiri sata, da imam dovoljno energije i još neku rezervu. Steak uz ugljikohidrate pokazao mi se kao dobar izbor, a to mi je preporučio i mentor. Prije su mi neki savjetovali tjesteninu ili nešto lagano, ali otkako sam to promijenila, vidim da mi odgovara. Kad sam u žurbi ili u hotelu gdje restoran ne radi pa preskočim obrok, na pozornici na kraju koncerta osjetim manjak "eksplozivne" energije.
Znači, treba "napuniti rezervoar" tri do četiri sata prije nastupa?
Da, otprilike tri do četiri sata prije, kako ne bi bilo težine u želucu, ostataka hrane u ustima, ali da imam snage. Pjevanje je i fizički i psihički napor. Svaki proizvedeni ton zahtijeva snagu, ali i mentalnu koncentraciju – sve prvo moraš osmisliti u glavi, tehnički posložiti i tek onda dolazi glas.
A fizička kondicija – na što se ona svodi? Teretana, trčanje?
Bilo bi dobro i malo boksati, haha. Volim plesati kod kuće. Voljela bih ići u teretanu i imati trenera koji bi me vodio, ali mi zasad to vremenski ne uspijeva. Imam jednu rutinu vježbi koje radim kod kuće, nekih petnaest do dvadeset minuta, na strunjači. Volim ples, volim šetnje, a ljeti i plivanje. Trčanje baš i nije moj forte – mogu odraditi sprint na sto metara, ali na duge staze ne.
Spominjala se vaša moguća suradnja s Vlatkom Stefanovskim – jesu li to zasad samo razgovori ili već postoje konkretne ideje? Spoj makedonskog i međimurskog melosa?
Ta se suradnja dogodila slučajno i spontano i zasad razgovaramo o tome kako je produžiti i razviti u nekom lijepom smjeru. Još smo u fazi razmišljanja, ali sigurno ćemo nešto napraviti. Nismo se povezali samo kao glazbenici – on je izuzetan čovjek i jako me inspirira, kao što i njega inspirira moj rad. Mislim da ćemo u budućnosti napraviti nešto jako lijepo jer je međimurski melos vrlo melodičan i emotivan, a u kombinaciji s makedonskim zvukom i njegovom gitarom, to bi mogao biti neobičan i zanimljiv spoj.
Rođeni ste i odrasli u Međimurju. Kada ste shvatili da će glazba biti vaš život? Postoji li neki trenutak u kojem ste osvijestili da imate taj glas?
Rodila sam se sa željom da budem pop-pjevačica, a kao mala sam jako voljela plesati. Neki dan sam baš razmišljala – što je veća ljubav, ples ili pjevanje? U plesu istinski uživam, ritam me potpuno ponese i imam ga u sebi, što se vidi i u nekim mojim ranijim snimkama koje su moji radili kod kuće. Doista sam plesala bez ikakve brige, kao da me netko učio. Tek kasnije sam išla u plesnu školu, na standardne i latino plesove. Svakodnevno sam pjevala i plesala kod kuće pred svojima. No kako smo živjeli u malom mjestu, vjerojatno je i to razlog zašto sam nešto kasnije krenula u ozbiljnije glazbeno obrazovanje.
Prijavila sam se na jedno natjecanje u Turbo Limach Showu, ali nisam prošla jer su mi rekli da imam glas za operu. Tada sam prvi put čula da bih taj glas mogla razvijati u klasici i poslali su me da potražim profesoricu pjevanja. To se dogodilo negdje s dvanaest godina, što je dobra dob za solo pjevanje kod djevojčica. I tada sam se, bez obzira na ljubav prema pop-glazbi, posvetila klasici, koja mi kao djetetu nije bila bliska i uopće mi nije padala na pamet. Nisam išla u operu ni u kazalište jer smo živjeli u malom mjestu, ali mama je na radiju puštala klasičnu glazbu, iako mi tada ništa posebno nije zapelo za uho.
Jesu li se roditelji bavili nečim sličnim?
Ne, mama je učiteljica povijesti i zemljopisa, a tata veterinar. Sestra je liječnica, završila je osnovnu glazbenu školu – harmoniku, a brat je studirao agronomiju i počeo svirati gitaru više iz razonode. Svi volimo pjevati, volimo glazbu i kod nas su uvijek bile dobre fešte uz glazbu. Sad nećakinje i nećak – svi su bili ili su još u glazbenoj školi. Julija na trombonu, Morana na klarinetu, Iva-Marija na violini, a Ozren na bubnjevima. Imamo doma već pravi mali ansambl.
Gdje ste studirali?
S osamnaest godina otišla sam u Beč na audiciju i bila odmah primljena. Studirala sam na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Došla sam onamo dosta rano i, kad danas gledam unatrag, stvarno sam došla potpuno nespremna. Nisam znala što me čeka. No uvijek su mi se na putu nalazili stručnjaci i profesori koji su me dobro usmjeravali, tako da se nisam pogubila. Moj put nije bio lagan. Ima pjevača koji s osamnaest godina već pjevaju prve uloge, ali moj je glas bio drukčiji i razvijao se kasnije. Isprva su mislili da sam mezzosopran, ali su mi u Beču rekli da sam sopran. To je bilo zanimljivo jer sam u srednjoj školi, gledajući mezzosopranske uloge, pomislila: "Bože, niti jednu od tih uloga ne osjećam. To nisam ja." A čitajući sopranske uloge, sve me vuklo prema njima i tu sam se pronašla. Kako bih danas pjevala mezzosopransku ulogu kad nemam unutarnju poveznicu, kad ne osjećam kako bih, primjerice pjevala Romea…
S druge strane, sopranske uloge su mi odmah bile bliske – mogla sam ih lako pročitati i razumjeti kako ih izvesti. Počeli smo raditi na tehnici koja je potrebna za sopransku lagu (dionicu) i dugo mi je trebalo da se uklopim. Ako rano pronađeš dobrog profesora koji te vodi i postavi dobru dijagnozu, to može skratiti tehničko učenje na dvije do tri godine. Drugo je učenje repertoara, to radimo svaki dan, i poslije akademije, njegovo širenje i umjetnički rast, što opet uvelike ovisi o okruženju i mentorima od kojih možeš učiti.
Kratko nam objasnite koja je razlika između soprana i mezzosoprana?
Razlika je u tome što mezzosopran može pjevati širi opseg u donjim registrima, dok sopran pjeva dva do tri tona više. Oba glasa trebaju imati dobar visoki C. Neki soprani mogu produžiti bez brige još do F3. Profesori su isprva mislili da sam mezzosopran, ali se s vremenom pokazalo da sam sopran, ali mi je hvala Bogu ostao bogat i zanimljiv srednji registar glasa. I to je sad jedna od zanimljivosti mog vrijednog instrumenta.
Dio karijere proveli ste u Meksiku – kako ste se uopće našli tamo?
Moj mentor Francisco Araiza obilježavao je četrdeset godina karijere, a njihova glavna operna kuća Bellas Artes organizirala je koncerte njemu u čast. Profesor je tada izabrao pet mladih pjevača iz njegove klase s kojima je radio tijekom svoje profesorske karijere, među njima i mene. Bilo je troje pjevača iz Meksika, jedna pjevačica iz Koreje i ja iz Hrvatske.
Bilo je to 2009. godine i sjećam se te prve press-konferencije na kojoj sam govorila španjolski, dok su ostali stranci govorili engleski. Odmah je nekako kliknulo između mene, novinara i organizatora jer sam se trudila govoriti njihovim jezikom. Ljudi su bili iznimno velikodušni i bila sam tako lijepo primljena da sam jako zavoljela Meksiko. Počele su dolaziti nove prilike, dobila sam ondje menadžericu i započela je ozbiljna suradnja s Meksikom. To su bili lijepi, dobro plaćeni projekti koji su me povezivali s vrhunskim umjetnicima. Iz projekta u projekt rasla sam i kao osoba i kao umjetnica.
Koliko je trajala ta poveznica s Meksikom?
Sve do početka pandemije. Posljednji put bila sam ondje 2020. godine, kada sam trebala zatvoriti festival u Sonori solističkim koncertom, a imala sam dogovoreno još mnogo nastupa. Svaka tri mjeseca te godine trebala sam ići u Meksiko na dva do tri tjedna, ali korona je sve zaustavila. Nakon pandemije sve se smanjilo jer se promijenio način funkcioniranja, došla je nova vlast i više su se orijentirali na njihovu etno glazbu.
Sjećam se da sam nakon prvog koncerta u Mexico Cityju odmah bila pozvana kod ministra kulture. Pitao me: "Što mislite o čemu sam pisao doktorat?" Nisam imala pojma, a on je rekao: "O Dioklecijanovoj palači u Splitu." Prije je bio diplomat, radio je u Italiji i izabrao je tu temu. Možda je i to bio razlog zašto su me dalje preporučivali. Tadašnji rektor njihova glazbenog sveučilišta, zapravo Nacionalnog konzervatorija za glazbu, također je bio uključen i imali smo vrlo lijepu suradnju. Kad se otvorila Katedra za Lied, odnosno klasičnu pjesmu, dobila sam priliku – na njegov prijedlog i uz suglasnost cijelog vijeća – da budem asistentica. Tako sam od 2017. do 2019. bila intenzivno tamo jer smo paralelno radili i na tom projektu. 2019. dobila sam titulu prof. junior. Vrata su se jednostavno sama otvarala.
U popularnoj kulturi Meksiko se često predstavlja kroz ljutu hranu, sombrera, pivo Coronu, narkobande… Kakav je bio vaš susret s tom zemljom? Većinom ste se kretali u otmjenijim krugovima?
Meksiko ima tridesetak opernih kuća, što se rijetko spominje, zapravo je riječ o naciji koja je paralelno živjela klasičnu glazbu s Metropolitanskom operom u New Yorku. Sve što se događalo u Metropolitanu, ubrzo se izvodilo i u Mexico Cityju. Sve velike operne zvijezde dolazile su u Meksiko još u zlatno doba opere, a publika za to postoji i danas.
Imala sam sreću da su me uvijek vodili dobri domaćini i da sam Meksiko s vremenom doživjela vrlo prijateljski. Praktički su me prisvojili. Imala sam jako dobar odnos s bivšom veleposlanicom Meksika u Beču i jedno sam vrijeme čak više boravila u meksičkom veleposlanstvu nego u našem, jer su me projekti vezali uz njih.
Jeste li upoznali sve slojeve društva ili niste imali priliku vidjeti one najsiromašnije dijelove?
To sam mogla primijetiti izdaleka. Ima iznimno siromašnih ljudi. Postalo mi je jasno da mi ovdje možda i ne znamo kako izgleda stvarno siromaštvo – tamo je to deset, možda i sto puta gore. Teško je uopće zamisliti u kakvim uvjetima ti ljudi žive.
Nakon povratka iz Meksika dolazi vaš angažman u diskografskoj kući Croatia Records. Kako ste se snašli s druge strane svog posla?
To mi je bilo jako lijepo iskustvo. Prvo kao ekskluzivna umjetnica Croatia Recordsa, a kasnije i urednica klasične glazbe. Shvatila sam da sam i sama nekad uzimala CD ili ploču u ruke s mnogo manje poštovanja nego danas, kad mi netko takav poklon uruči. Kad vidiš cijeli proces stvaranja – koliko je vremena, znanja i novca uloženo, od glazbenika, urednika, izvođača i instrumentalista do snimatelja i producenata – koliko je ljudi uključeno da bi sve na kraju zvučalo onako kako čujemo, čovjek doista promijeni stav i pogled na cijelu industriju.
Bili ste urednica za klasičnu glazbu?
Da, i to mi je bilo iznimno lijepo iskustvo. Radila sam s divnim kolegama, a mogućnost da preslušavam cijelu arhivu Croatia Recordsa, koja je zaista bogata, bila je posebno iskustvo. Pogotovo jer sam ondje bila u vrijeme rada na velikom projektu – 75 godina Jugotona, odnosno Croatia Recordsa. Direktor Želimir Babogredac tada je odlučio da se napravi box od 75 albuma klasične glazbe, u čemu sam i sama sudjelovala. Kopajući po arhivi, nailazila sam na prava iznenađenja. Primjerice, na Branku Stilinović – savršenu solisticu, s predivnom bojom glasa, tehnički besprijekornu, a nedovoljno prisutnu u medijima. Pronašla sam njezin album u arhivi i on je završio u tom box-setu.
Znači, bilo je pravih otkrića?
Da, zaista ima nevjerojatnih djela. Bilo mi je jako lijepo biti dio toga, sve to otkriti i preslušati. Imala sam priliku urediti i nekoliko izdanja s vrhunskim glazbenicima. Među njima je bila i pijanistica Vlasta Gyura Pičulin, koja je prvi put u Hrvatskoj snimila jedno golemo cjelovito djelo – Dobro tempereriani klavir/ J. S. Bacha. Do tada su u arhivi postojali samo fragmenti, snimani od različitih umjetnika na klaviru. Ona je snimila cijeli opus, čak pet CD-a, i to je bilo divno iskustvo suradnje.
Godine 2020. potpisala sam ugovor kao ekskluzivna umjetnica Croatia Recordsa. Snimala sam albume i bilo mi je lijepo nakon nekoliko godina sagledati i drugu perspektivu – pa sam mogla paralelno razumjeti obje uloge. Imam svoju urednicu, Klaudiju Čular, ali danas sve to gledam, kao što sam već rekla, drugim očima.
Izdavali ste solo albume različitih tematika – sjećam se i božićnih.
To je bio moj prvi album. Raspon je bio velik – od božićnih albuma, preko opernih arija i međimurskih popevki. Jako mi je drag i album INTIMA s mojim dragim australskim pijanistom kojeg znam iz vremena kad sam radila u Madridu, Duncan Gifford. Taj album je sastavljen od spleta pjesama iz cijelog svijeta.
Ima li nešto što vas u budućnosti posebno zanima, neki novi iskorak? U kojem se smjeru želite dalje kretati?
Ima jako puno toga što bih htjela snimiti. Moji su projekti često zahtjevni i skupi – uključuju orkestre, najam dvorana i veliku produkciju. Ima još opernih arija i djela koja bih rado snimila, a ono što me posebno vuče još od mladih dana jest ideja da napravim obrade hrvatskih pjesama. Nešto sam u tom smjeru već i počela raditi.
Mislite na pop-pjesme?
Na starije pjesme naših primadona, na hrvatske evergreene.
Postoji li neki trenutak koji vas je, da ne kažem slomio, ali u kojem ste pomislili: "Možda to ipak nije moj put"? Jer nijedna karijera nije lagana, svaka ima uspone i padove.
Nakon završetka studija nisam imala previše sreće niti su mi se vrata baš otvarala. Možda zato što težim perfekciji i još nisam bila sigurna u sebe, pa se to primjećivalo na svakoj audiciji. Ili bi se jednostavno dogodilo da dođem na audiciju i oni kažu: "Opa, to je sve lijepo, ali redatelj je za tu ulogu zamislio plavušu ili potpuno drugi tip djevojke." Dosta se toga događalo zbog čega sam znala pomisliti da to možda i nije za mene. Bilo je dana kada sam razmišljala, plakala i ozbiljno se pitala trebam li se ostaviti pjevanja.
I baš u tom razdoblju pojavio se jedan profesor. Bio je to prijelomni trenutak. Nakon jedne neuspjele audicije imala sam dvije mogućnosti: otići u hotel, plakati, nazvati doma i reći da se više neću baviti pjevanjem jer ne mogu izdržati ta odbijanja – ili pokucati na druga vrata. A baš tada ondje je bio taj profesor, držao je majstorski tečaj. Moj korepetitor u Beču s kojim sam godinama radila repertoar stalno mi je govorio: "Javi se tom profesoru, dobro će ti doći." Ja se nikako nisam usudila to učiniti.
I onda sam tog sudbonosnog dana, umjesto plakanja u hotelu, skupila hrabrost i pokucala na vrata. A u to su me vrijeme odbijali ljudi koji su bili puno manje poznati i slabijeg ranga. Mislila sam: "Bože, kako ću sad pokucati na vrata nekome tko je toliko poznat i savršeno pjeva? Što ako me i on odbije?" Ali ipak sam pokucala – i dao mi je priliku. Postavio je dijagnozu, zapisao što valja, što ne valja i što se može popraviti. Uzeo me u svoju klasu i tri sam godine radila s njim u Stuttgartu. I naučila tajne zanata.
Kako ste sve to financijski izgurali? Jeste li radili još nešto paralelno ili su vas roditelji podržavali?
Imala sam podršku roditelja, naravno, ali i stipendije. Tijekom studija jednu sam dobila iz Hrvatske, a drugu sam, na temelju ocjena, dobila u Beču – od Sveučilišta i raznih udruga koje pomažu mladim studentima. Bilo je i ljudi koji su mi pomogli, primjerice dok sam nastupala u Njemačkoj, pa zatim u Lihtenštajnu. Postojala je i jedna zaklada osnovana s ciljem stipendiranja mladih pjevača, a bila sam njezin dio. Također me je neko vrijeme stipendiralo i Društvo prijatelja kulture u Münchenu.
Nemate svog mecenu koji bi vas podupirao?
Nemam, ali moji projekti doista jako puno koštaju, tako da je svatko tko voli i cijeni umjetnost dobro došao da podrži umjetničke projekte. U jednom razdoblju, kad sam puno putovala između Beča i Stuttgarta zbog studija i vježbanja, uvijek bi se pojavio netko – ljudi ili stipendije – koji su mi omogućili da to izguram. I moja prva snimanja pomogli su ljudi iz Münchena. Uvijek se netko pojavi kao potpora i pomoć, kao i danas. No bilo bi divno kada bi ljudi iz biznisa, koji su u mogućnosti biti mecene, shvatili koliko je važno podržavati kulturne i glazbene projekte. Klasična glazba iziskuje puno vremena za pripremu da bi bila kvalitetna, produkcijski je iznimno zahtjevna, ali ona je i nepresušan izvor pozitivne energije. I zato vrijedi u nju ulagati.
Je li život umjetnika poput vas pomalo usamljen? Stalno ste po hotelima, na putu…
Na neki način jest. Moraš znati mnogo puta reći "ne", i to baš onda kada ti je najljepše – radi discipline. Čak i kad sam u dobrom društvu, često moram reći: "Oprostite, moram se vratiti u hotel, moram se odmoriti." Znam da je vani super fešta, večera, dobro vino, ali ja tu večer ne smijem popiti ništa, ne smijem puno govoriti i jednostavno se maknem. Dogodi se da sam u odličnom hotelu, ali potpuno sama jer moram biti na miru. Ne mogu se opustiti ni odlaskom u spa ili na plivanje – sve je to zbog posla u tom trenutku zabranjeno ili rizično. Čak ni prošetati gradom ne mogu ako puše vjetar ili je hladno. Ima gradova u kojima sam bila, a gotovo ništa nisam vidjela jer se moram strogo držati discipline i reda.
Kako izgleda vaš odmor, ako ga uopće ima?
Jako volim biti u društvu dragih ljudi. Kad to mogu, posebno sada dok sam u Zagrebu, to mi je iznimno dragocjeno. Oko sebe imam ljude koji vole lijepo i kvalitetno druženje i koji vole glazbu. Nekako se spontano nalazimo i svaki put kada se okupimo, lijepo se zabavimo i uživamo u dobrom vinu.
Što se tiče godišnjih odmora, naravno da mi treba vrijeme za sebe, da se povučem nekamo gdje je mirno. Ne samo tijekom godišnjeg nego i kroz cijelu godinu – nakon razdoblja intenzivnih priprema i nastupa trebam se povući kako bih ponovno pronašla inspiraciju i bila kreativna. Volim se povući na neko lijepo, mirno mjesto, biti negdje gdje se dva tjedna ne moram spremati, šminkati i juriti. Da su mi blizu more, borovi, masline – i to je to.
Okušali ste se i kao voditeljica.
Ja sam sopranistica koja ima svoj vlastiti glazbeni talk show. Ne bih se usudila reći da sam voditeljica… još trebam dosta učiti u tom zanatu. Da, sada ide već treća sezona emisije "Trenutak sreće uz Mariju Vidović". To je glazbeni talk-show u kojem ugošćujem glazbene goste, sama pjevam i uvijek radimo glazbene suradnje. Dolaze i ljudi iz biznisa, znanosti… Razgovaramo o pozitivnim i inspirativnim temama kako bismo dotaknuli i mlade i starije. Jednostavno, kako i sam naziv emisije kaže – nedostaje nam pozitivnog sadržaja na televizijskim ekranima. Ovo je jedan način da ljudi barem na trenutak dožive nešto lijepo i pozitivno.
Uspijevate zadržati taj pozitivan stav?
Šteta je da smo stalno bombardirani negativnim vijestima. Iz vlastitog iskustva znam koliko je ponekad teško u medije plasirati nešto pozitivno i lijepo – moraš okrenuti cijeli svijet da bi to došlo do javnosti. A s druge strane, netko napravi neku glupost i to je odmah u svim medijima. Bilo bi ljepše i zdravije da se to malo preokrene. Ponekad se jednostavno previše govori o negativnim temama.
Jeste li ikada spontano zapjevali negdje pa da su se ljudi iznenadili?
Jesam. Jednom sam praktički s plaže došla na kasni ručak. Vlasnika jednog restorana vidjela sam prvi put u životu. Kako i sam voli pjevati, kada je shvatio da sam ja solistica, došao je s gitarom pred puni restoran i rekao: "A sad će vam Marija nešto otpjevati." I počela sam pjevati "O sole mio", a on me pratio na gitari. Na kraju se ispostavilo da je u restoranu bilo dosta Talijana i sve je ispalo jako simpatično.
Da ja imam glas poput vašeg, pjevao bih i u avionu.
Znate što se jednom dogodilo? Vraćali smo se čarter-letom Croatia Airlinesa iz Jeruzalema sa Zagrebačkom filharmonijom. Održali smo ondje koncert, a piloti i cijela posada bili su u publici. Sutradan su nas vraćali u Zagreb i, dirnuti koncertom, stjuardese su mi prišle i rekle: "Molim te, dođi s nama u kabinu, piloti te žele upoznati." Onda su došli na ideju da se javimo na onu frekvenciju preko koje se obraćaju svim avionima u zraku – i ja sam im otpjevala "Ljubav se ne trži".
Otvori KEKS Pay
