U arhivi britanske televizije ITN na YouTubeu ovih dana se pojavila zanimljiva televizijska reportaža iz Jugoslavije 1961. godine, zemlje koju reporter u uvodu opisuje kao “eksperiment u političkoj poligamiji”.
“Može li muškarac imati tri žene i održavati mir u domu? Politički gledano, upravo to predsjednik Jugoslavije Tito pokušava učiniti. Do 1948. godine imao je medeni mjesec s komunističkim taborom. Zatim je flertao sa Zapadom. Sada se svim silama udvara nesvrstanom svijetu. Roving Report došao je u Beograd kako bi saznao kako funkcionira ovaj eksperiment političke poligamije”, kaže reporter u uvodu televizijskog priloga koji, moramo primijetiti, po kvaliteti izvještavanja i danas, skoro 75 godina kasnije, predstavlja nedostižan standard za većinu hrvatske televizijske produkcije. Četrnaestominutni prilog završava ovakvim reporterovim zaključkom: “Jugoslavija već 13 godina drži svoju poziciju jedine istinski komunističke zemlje izvan komunističkog tabora. Hoće li to i dalje funkcionirati? Mislim da unutar Jugoslavije postoje znakovi da hoće. Ali barem dio odgovora mora ovisiti o odnosima Istok-Zapad. Za muškarca s nekoliko žena, njegov mir ne ovisi o njemu samome. Problemi počinju kada se žene počnu međusobno svađati”.
U prilogu gledamo i intervju s Ivom Vejvodom, zamjenikom ministra vanjskih poslova koji objašnjava poziciju Jugoslavije, ali i intervju s disidentom Milovanom Đilasom, čije su knjige dobro poznate britanskoj i zapadnoj čitateljskoj publici, ali ne i jugoslavenskoj. U prilogu gledamo i scene s beogradskih gradilišta i sa sarajevske tržnice. “Prvi dojam koji stječete u Beogradu je dojam masivnih sivih blokova betona, tisuća modernih stanova koji se grade za stotine tisuća modernih radnika. Staro posvuda ustupa mjesto novom”, kaže se u prilogu i potom prelazi na scene iz supermarketa i informacije o cijenama i o standardu građana. Hrana je jeftina za britanske standarde, ali i dalje skupa za Jugoslavene, koji zarađuju između 2 i 4 funte tjedno. Odrezak košta nešto manje od četvrt funte po kilogramu (u prilogu se kaže 2 šilinga po funti kao mjernoj jedinici težine, što znači 10 današnjih penija po 0,45 kilograma, što znači 22 penija po kilogramu). Domaće jagode koštaju 5 penija po košarici. Ali strana alkoholna pića malo tko od Jugoslavena može priuštiti, kaže novinar. U Beogradu peteročlana obitelj može računati da troši pola funte dnevno na hranu. “To nije loše, sve dok i muž i žena rade. Nacija je sada počela proizvoditi vlastite luksuzne proizvode. Ovaj televizor košta 70 funti. Za većinu ljudi, to je otprilike šestomjesečna plaća. (…) Ekonomski gledano, još je dug put pred njom, ali Jugoslavija tvrdi da prema tom cilju ide brže od bilo kojeg moskovskog satelita”.
Tijekom intervjua s Ivom Vejvodom, novinar ga pita koga bi Karl Marx podržavao da je među živima: Tita ili liniju Moskve? “Nemam nikakve pretenzije donositi sudove u ime Marxa. Što se nas tiče, mi Jugoslaveni smatramo da u našim specifičnim jugoslavenskim uvjetima adekvatno primjenjujemo marksističke ideje. Mislim na ideje znanstvenog socijalizma ili marksizma”, odgovara Vejvoda. Prilog se nastavlja scenama iz Sarajeva i reporterovom tezom: “Ali, Jugoslavija je rezultat nasilja, ne marksizma”. Opisuje se atentat koji je Gavrilo Princip izvršio 28. lipnja 1914., ubivši austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Vidimo scene, ali ne i zvuk, reporterova razgovora s Ivom Kranjčevićem, jednim od uhićenih iz Principove družine neposredno nakon atentata, koji je preživio jer je bio “premlad za vješanje”.
“Danas je on slomljen čovjek s lošim srcem i astmom, koji živi u prašnjavom stanu nedaleko od mjesta atentata. Žali se da mu njegova žrtva nije donijela nikakvu nagradu osim zatvora i siromaštva. Rekao mi je da su ga nazivali gangsterom, a zapravo je bio nacionalist koji je branio srpski narod protiv austrijskih osvajača. U tome je uspio. Na tržnicama poput ove”, nastavlja se prilog uz scene tržnice u Sarajevu, ”još uvijek možete čuti različite jezike pet naroda Jugoslavije ujedinjenih u jednu naciju nakon Prvog svjetskog rata. Čak i stranac može razaznati srpska i hrvatska lica. Različite nacionalne nošnje. Ali danas ovakve tržnice postupno nestaju, a titoizam donosi novu uniformnost. Jedna od prepreka na putu prema uniformnosti: 2 milijuna muslimana, oko 9 milijuna grčkih pravoslavaca i 6 milijuna katolika. Katolicima je dopušteno graditi vlastite crkve, ali i dalje tvrde da su progonjeni. Mnogi svećenici su u zatvoru zbog političkih zločina. Otac Franjo (kojeg vidimo u scenama razgovora s reporterom, op.a.) odslužio je četverogodišnju kaznu. Njegov zločin? Širenje neprijateljske propagande s propovjedaonice. Crkva tvrdi da su takve optužbe izgovor za iskorjenjivanje religije. Kao da to želi opovrgnuti, država je dala simboličan doprinos izgradnji ove crkve. U ovakvim kućama milijuni katolika moraju pomiriti svoju odanost državi sa svojom odanošću crkvi. Ali obje strane sada govore o boljim odnosima. Svaka se strana nada da će druga malo popustiti. Politika je još jedan izvor trenja u Jugoslaviji. Jugoslavenski studenti povremeno daju oduška svojim političkim osjećajima. Možete vidjeti kako su razbili prozore američke čitaonice tijekom nedavne invazije na Kubu. Britanija je ovih dana vrlo popularna. Tisuće jugoslavenskih učenika prešlo je s ruskog na engleski kao prvi strani jezik. Britanska čitaonica im osigurava štivo i blagdanske plakate. Ali postoji jedan autor čije se knjige, iako objavljene u Engleskoj, ovdje ne prodaju. Milovan Đilas, bivši potpredsjednik koji je upravo privremeno pušten na slobodu nakon četiri godine zatvora, na koji je osuđen zbog oštrih kritika Titovog režima. Razgovarali smo u njegovom stanu”.
Đilas priča kako je u zatvoru napisao pet knjiga, od kojih je jedna o Njegošu. Novinar ga pita hoće li mu ta knjiga ponovo stvoriti probleme, odnosno je li knjiga politična. Đilas kaže da je siguran da neće. Novinar ga pita može li se slobodno kretati Jugoslavijom, Đilas kaže da može, ali da ne smije putovati preko granice u inozemstvo. Razgovaraju o tome kako su izgledale četiri godine provedene u zatvoru, a Đilas kaže da je bio “korektno” tretiran, premda dodaje da je bilo gadno u samici u kojoj je proveo 20 mjeseci. Ne zna odgovor na pitanje zašto, nisu mu nikad rekli, a on pretpostavlja da su ga time željeli slomiti. Jesu li uspjeli? Ne. Je li zatvor promijenio njegovo razmišljanje? U biti ne. A planira li ponovo izražavati svoje stavove, ako bude moguće? Ne sada, kaže Đilas, ne sada.
Istog tog dana, reporterska ekipa ITN-a prisustvuje proslavi Titova rođendana, Dana mladosti, na stadionskom sletu u Beogradu. “Ljudi danas čvrsto podržavaju predsjednika. Kao što su pokazali na službenoj rođendanskoj paradi koju sam gledao istog poslijepodneva. Na beogradskom stadionu, djelovao je kao očinska figura za 18 milijuna Jugoslavena. O ovoj naciji, nasumično skupljenoj i krštenoj prije manje od pola stoljeća, indijski premijer Nehru rekao je sljedeće: šest republika, pet rasa, četiri jezika, tri religije, dva pisma. Moglo bi se dodati: i jedna Komunistička partija pod predsjednikom Titom, koja sve to drži na okupu. Zapadni demokrati ne vole vidjeti ograničavanje političkih i vjerskih aktivnosti, ali mnoge nove zemlje osjećaju da je to luksuz koji bi mogao dovesti do kaosa ako se dopusti prerano. Jugoslaviji, zemlji bez nacionalne tradicije, bez korijena u povijesti osim stoljeća balkanskih kolebanja, još uvijek su potrebni ovakvi iskazi solidarnosti kako bi se stvorio nacionalni duh. Ako je mlada generacija jednako zainteresirana za rad kao što je zainteresirana za tjelesni odgoj, ne bi trebalo biti puno razloga za brigu”.
Neke naše ranije članke o zanimljivim TV-prilozima iz arhive ITN-a možete pogledati ovdje:
Otvori KEKS Pay
Dokle više?