Da kojim slučajem igramo igru asocijacija, malo bi koji sudionik pogrešno odgonetnuo rješenje pojmova sportski novinar, Gruntovčani, kod Žnidaršića i zagrebačke produkcijske kuće jer konačno bi polje, naravno, skrivalo ime Kreše Golika. U svojoj gotovo polustoljetnoj karijeri jedan od naših najcjenjenijih redatelja snimio je, među ostalim, kultni hrvatski film "Tko pjeva zlo ne misli" te popularne "Gruntovčane", čime je postao jedan od doajena hrvatskog filma i televizije, a čiju 103. obljetnicu rođenja slavimo na današnji dan.
Nakon osnovne škole u rodnim Fužinama Krešo Golik školovao se u gimnaziji u Senju te u Grafičkoj školi u Zagrebu, gdje je maturirao 1939. godine, a nedugo zatim na tadašnjem Radio Zagrebu zaposlio se kao sportski reporter. Paralelno je, pak, radio i u Jadran filmu, kao redatelj filmskih pregleda, a već od 1947. godine njegova se redateljska karijera počela profesionalno razvijati jer nakon tri kratkometražna filma, Golik 1950. snima svoj dugometražni prvijenac pod nazivom "Plavi 9". U ovoj komediji sportske tematike glavne muške uloge tumačili su braća Jugoslav i Antun Nalis, dok je Irena Kolesar utjelovila protagonisticu Nenu, uspješnu plivačicu kojom je Golik nagovijestio svoje zanimanje za problematiku ženskih likova u muškom svijetu.
Uslijedila je drama "Djevojka i hrast", koja je prikazala mukotrpnu egzistenciju u dalmatinskom zaleđu, a film je na Pulskom filmskom festivalu osvojio nagradu žirija za scenarij i fotografiju, kao i Arenu sa zlatnom medaljom za fotografiju, dok je Tamara Marković (poslije Miletić), za glavnu ulogu Smilje kojoj ljubomorni mladić ubija zaručnika, ovjenčana Nagradom grada Pule. Ipak, nakon ovih uspjeha došlo je do malih komplikacija u karijeri sada već nagrađivanog redatelja Kreše Golika. Naime, nakon što je otkriveno da je u razdoblju NDH u ustaškom tjedniku Spremnost objavio članak "Ustaša se živ ne predaje", na deset mu je godina zabranjeno snimanje vlastitih filmova, pa je to vrijeme proveo dijelom u Sloveniji, snimajući film "Kala" s redateljem Andrejem Hiengom, dok je, s druge strane, radio kao asistent režije Branku Baueru, koji je tada snimao komediju "Martin u oblacima".
Nakon jedanaestogodišnje pauze Golik se na redateljsku scenu napokon vratio 1966., i to dokumentarnim prikazom iscrpljujuće i otuđene svakodnevice dvadesetogodišnje majke i radnice u tekstilnoj tvornici Pobjeda. Film pod nazivom "Od 3 do 22" tako je postao jedan od najboljih dokumentarnih filmova jugoslavenskog "crnog vala" te je osvojio nagradu međunarodnog žirija kritičara FIPRESCI na prestižnom festivalu kratkog metra u Oberhausenu, no bio je to tek korak ka najboljim djelima Kreše Golika, koje je snimio u nadolazećim godinama. Služeći se romanom Mirjam Tušek, Golik se 1968. vraća komediji te predstavlja film "Imam dvije mame i dva tate", a baveći se suvremenom tematikom nerješivosti problema razvrgnutih brakova, ovim majstorskim uratkom Golik pokazuje svoju sposobnost da s jednakom vještinom stvara populističke komedije, angažirane drame te igrane i dokumentarne filmove. Pružajući suptilnu društvenu kritiku, a u isto vrijeme rezonirajući s publikom, Golik je ponovno nagrađen na Pulskom festivalu, a ondje će se vraćati i u idućim godinama jer samo dvije godine poslije dosegnuo je vrhunac svoje karijere snimivši "Tko pjeva zlo ne misli" – film koji će postati dio nacionalnog kulturnog nasljeđa.
Priča s podnaslovom "ljubavna komedija s pjevanjem" o malograđanskom zagrebačkom životu tridesetih godina prošloga stoljeća svjetla kinodvorana ugledala je 26. listopada 1970. godine u tadašnjem Kinu Zagreb, a Golik je tijekom cijele projekcije stajao naslonjen uza zid te se smijao kao malo dijete. Otkrila je to njegova pokojna supruga Leandra Golik u intervjuu za Večernji list 2020. godine, a o njihovoj ljubavnoj priči također bi se dao snimiti film. Naime, srednjoškolka Leandra upoznala je dvadeset godina starijeg Krešu 1961. godine u Muzeju Mimara, a nekoliko mjeseci poslije sreli su se na Zrinjevcu, da bi još nešto kasnije zajedno otišli u Kinoteku na film "Jesenje proljeće".
– Pogledali smo film, on me otpratio preko ceste i rekao: "Gledajte, ne morate mi sada ništa reći, ali ja ću sutra u četiri sata biti na početku Tuškanca. Ako vam se da šetati, dođite. Ako ne, razumijem." I tako smo se rastali. Taj sljedeći dan, sjećam se dobro da je bila subota i da smo ujutro imali školu, ispričala sam sve prijateljici. Pitala me je sviđa li mi se. Rekla sam da ne znam i da ima brkove, koje stvarno nisam voljela. Odlučila sam u zadnji čas i došla u četiri sata na dogovoreno mjesto. Mislila sam, a to mi je rekla i prijateljica, subota je, poslijepodne, ništa mi se loše ne može dogoditi. Šetali smo Tuškancem sve do Mirogoja i dalje... Njegova urna na Krematoriju danas gleda točno na mjesto kojim smo prolazili – ispričala je Leandra Golik.
Redateljeva ljubavna pisma Leandri su, zbog stroge majke, pristizala na školsku adresu, gdje ih je čitao cijeli razred, a kada se Golik vratio u Zagreb, njihova se veza nastavila dvije i pol godine, dok naposljetku ona nije zaprosila njega. Imala je samo jedan uvjet – da obrije brkove.
– Krešo me odgajao, puno me toga naučio, osobito o kazalištu, imponirao mi je i bio je jako, jako dobar čovjek. Na jednoj proslavi godišnjice mature neki su mi dečki iz razreda priznali koliko su tada bili ljuti na mene pošto nitko od njih nije smio ni pomisliti da mi hofira, a onda je uletio Krešo. Ali, znajući koliko mi je bio dobar, svi su mi oprostili – zaključila je Leandra, koja se nekoliko godina nakon Golikove smrti udala za Slavka Goldsteina, koji je, kako je kazala, bio vrlo sličan Kreši.
U moru filmskih uspjeha Kreše Golika nikako ne smijemo zaboraviti onaj dio televizijske slave koji mu je donijela kultna serija "Gruntovčani". Priča o žiteljima izmišljenoga podravskog sela Gruntovec, ispričana na autentičnom kajkavskom dijalektu, izrasla je u realističnu studiju individualnih junaka i kolektivnog mentaliteta, a likovi poput Dudeka, Regice, Cinobera i Presvetlog postali su legendarni. Do početka devedesetih godina Krešo Golik snimio je još nekoliko filmova i TV serija, no ništa nije uspjelo nadmašiti uspjeh "Gruntovčana" i filma "Tko pjeva zlo ne misli", koji je svojevrstan nastavak dobio u trenutačno popularnoj seriji "Dnevnik velikog Perice" Vinka Brešana. Neizbrisiv trag koji je Krešo Golik ostavio u hrvatskoj kinematografiji tako i dan danas živi na malim ekranima, u filmskoj nagradi s njegovim imenom te, naravno, u srcu svakog "malog" čovjeka – jer Krešo Golik upravo je njemu posvetio svoje stvaralaštvo.
zbog jednog članka 10 g zabrane rada! sinovi i unuci takvih danas vedre i oblače, demokraciji nas uče!