Film "Rust" počinje scenom koja neodoljivo podsjeća na "Šape pasje" Jane Campion. Hladan kolorit i surova planina koja grli dolinu odaju dojam da je riječ o teškoj, gotovo monumentalnoj drami. Već od prvih sekundi, dok se u skromnoj kući odvija surovi život dvojice braće, javlja se nada da će iduća tri i pol sata donijeti moćnu i napetu priču, baš kao što je bio film Jane Campion.
Osim toga, zanimanje gledatelja za "Rust" leži i u tragediji koja je u svojoj nevjerojatnosti i kobnosti zasigurno jedna od onih koje će, nažalost, ući u filmsku povijest. Naime, tijekom snimanja filma Alec Baldwin, kojemu je pripala uloga odmetnika u bijegu, po kojem je film i dobio ime, spletom nesretnih okolnosti ubio je snimateljicu Halynu Hutchins. Slučajno je, naime, ispalio hitac iz rekvizitnog pištolja u kojem je, umjesto ćorka, bio pravi metak. Tada je ozlijeđen i sam redatelj, a sve je to rezultiralo prekidanjem snimanja filma. Nije se znalo koja će sudbina zadesiti ne samo film nego i Baldwina. Optužbe i neizvjesnost ipak su se ubrzo pretvorile u nastavak rada na projektu, a u svemu tome udovac ubijene snimateljice postao je izvršni producent. I njezin suprug i sam redatelj, koji je blisko radio s Hutchins, znali su da bi i sama snimateljica voljela da njezino djelo ugleda svjetlo dana. A o tome kakvo je njezino djelo, dovoljno govori spomenuta početna scena kojom se naslućuje da slijedi nešto veliko.
No, nažalost, ni do čega velikoga u "Rustu" ne dolazi. Film prati 13-godišnjaka Lucasa koji je osuđen na smrt vješanjem jer je slučajno ubio čovjeka. Ne samo da je činjenica u kojoj se na smrt osuđuje dijete sama za sebe dovoljno tragična, a presuda nemilosrdna, nego se nesreća povećava time što iza Lucasa ostaje njegov mali brat, kojemu je Lucas jedini rod. Jedini skrbnik i jedini izvor ljubavi i topline. Ni ne znajući da postoji, u Lucasov život dolazi Rust, njegov djed. Rust je sve ono što čovjek, da bi preživio na Divljem zapadu, mora biti – beskrupulozan, odvažan, snažan, fokusiran na cilj koji je pred njim, nemilosrdan prema neprijatelju. Odlučan je spasiti svoga unuka pod svaku cijenu, što, naravno, traži bježanje pred zakonom. Rust jest otporan, ali s vremenom se čini kao da taj otpor dobiva opnu umora. Tmurna atmosfera cijelog filma odražava emocionalni nemir likova u kojima se ipak nazire mali izvor ljepote – a to je briga za drugoga.
Miješanje tema oprosta, nepravde, krivnje i iskupljenja slikovito su prikazane u punom krugu. Da bi Rust sam sebi oprostio sve grijehe koje nosi na duši i kako bi se iskupio za njih, on preuzimanjem krivnje i odgovornosti na sebe daje novu priliku i čist početak svome unuku. No da bi se došlo do toga, kao i u svakom vesternu, treba proći kroz mnoštvo obrata, peripetija, "pucanja". Glede akcijskog dijela filma, "Rustov" tempo je prespor. U tri i pol sata trajanja filma može se uživati još jedino s Martinom Scorseseom i njegovim "Ubojicama cvjetnog mjeseca". Ovdje se zbog prevelikog zadržavanja na introspektivnim scenama koje, iako su lijepo snimljene, povremeno lutaju, dolazi do razvodnjavanja. Film tako iz vesterna u kojem se očekuju akcija i napetost prelazi u mlaku dramu koja traga za istraživanjem iskupljenja i koja prikazuje snagu krvne povezanosti dok propitkuje koliko je čovjek spreman daleko otići za obitelj, posebice za potomke. Umjesto da nudi grandiozna moralna rješenja, film se suočava sa suptilnijim i često bolnim putovanjem osobne odgovornosti, što je lijepo urađeno. "Rust" je priča o prekidanju nasilja koje se prenosi s koljena na koljeno i traženju utjehe u svijetu koji istu tu utjehu tako rijetko nudi. Sjajna stvar u "Rustu" je i suptilan i neprimjetan prijelaz između radova dviju snimateljica – pokojne Hutchins i Biance Cline, koja je nastavila njezin rad. Način na koji je snimljen ujedno je i najbolji dio ovog uratka; dovoljan da kompenzira sve druge "falinge" kao što su prespor tempo i zapetljavanje u tri paralelne priče od kojih nijedna ne ostvaruje svoj puni potencijal.
