Treba li Berlinale ostati izvan politike ili zauzeti, primjerice, stav o situaciji u Iranu, Gazi, Venezueli, Sjedinjenim Državama...? Ako se pita predsjednika žirija Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, uglednog njemačkog redatelja Wima Wendersa, nema tamo mjesta politici. Filmovi mogu promijeniti svijet, ali ne na politički način, rekao je i naglasio da filmaši moraju ostati izvan politike. I naravno, nakon tih rečenica, politika je postala glavna festivalska tema. Što se to dogodilo u Berlinu?
Nekoliko sati prije službenog otvorenja festivala na konferenciji za novinare, već prema tradiciji, predstavljen je sedmeročlani međunarodni žiri koji je okupila direktorica Berlinalea Tricia Tuttle. Šarolika je to ekipa, od nepalskog redatelja Mina Bahadura; i južnokorejskog glumca Baea Doonu do indijskog redatelja Shivendre Singha Dungarpura. I sve bi išlo svojim tokom da se jedan novinar, Tilo Jung mu je ime, drznuo upitati članove žirija što misle o stavu vodstva festivala i njemačke vlade o Gazi.
– Berlinale je kao institucija pokazao solidarnost s ljudima u Iranu i Ukrajini, ali nikada s Palestinom, čak ni danas. S obzirom na podršku njemačke vlade genocidu u Gazi i njezinu ulogu glavnog financijera Berlinalea, podržavate li kao član žirija… – nije stigao ni dovršiti pitanje kada je prijenos iznenada prekinut. – Imali smo tehničkih problema s web streamingom konferencije za novinare s međunarodnim žirijem – odmah se od optužbi o cenzuri ogradilo vodstvo festivala. Svi su čekali što će nakon svega reći Wenders, hoće li pojasniti svoj stav da bi se filmaši trebali maknuti od politike. A on je podsjetio da je Berlin oduvijek bio, i još uvijek jest, enormno politizirano mjesto. Govorio je o tome kako su alati filmaša priče, lica, mjesta, riječi i emocije. Njihov pristup može biti kritički, satirični, komični, dramatični ili poetski, ali uvijek će biti složeni i komplicirani. Čak i ako su jezici kojima se služe filmaši i politički aktivisti na društvenim mrežama različiti, trebaju jedni druge. Kino je otpornije na zaborav i dulje traje od kratkotrajnog raspona pažnje koji nudi internet, no internet doseže mjesta do kojih filmovi ne mogu. – Ovo ne bi trebalo biti natjecanje. To je partnerstvo. Tilda Swinton je u svom veličanstvenom govoru pri primanju Zlatnog medvjeda prošle godine rekla nešto prekrasno: Biti za nešto nikada, nikada nije podrazumijevalo biti protiv bilo koga drugog. To je nešto toliko jednostavno da se uvijek lako previdi – rekao je Wenders, koji filmove vidi kao protutežu politici, s fokusom na empatiji. Zanimljivo je da je Zlatni medvjed pripao upravo jednoj političkoj drami, filmu "Žuta pisma" İlkerа Çataka o političkoj represiji nad umjetnicima u Turskoj. Ni sam Wenders nije bježao od filmova s primjesama politike. "Nebo nad Berlinom", na primjer, fantastična drama iz 1987.
Nakon što je osam godina živio i radio u Sjedinjenim Državama, vratio se u rodnu Zapadnu Njemačku i odlučio snimiti film o Zapadnom Berlinu. Bilo je to nekoliko godina prije rušenja Berlinskog zida koji je dijelio grad. Inspiracija mu je bila poezija Rainera Marije Rilkea. Angažirao je književnika Petera Handkea za pisanje scenarija, kao i Richarda Reitingera. Wenders je vjerovao da bi bilo važno da se glumci koji glume dva glavna lika anđela poznaju otprije, čak da budu prijatelji. Taj su kriterij zadovoljili Bruno Ganz i Otto Sander koji su u dva desetljeća često surađivali u kazališnim produkcijama. Pozvan je i Peter Falk, poznat iz serije "Columbo".
– To je bila najluđa stvar koja mi je ikada ponuđena – rekao je i pristao. Snimalo se na stvarnim lokacijama u Zapadnom Berlinu. Neki su filmski kritičari protumačili da je Wenders pozivao na ponovno ujedinjenje Njemačke, koje je i uslijedilo 1990., kao prikaz niza dviju suprotnosti – Istoka i Zapada, anđela i čovjeka, muškarca i žene. Dodatan bonus je glazba Nicka Cavea. Film je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 1987. i dobio je odlične kritike.
Rođen je u kolovozu 1945. u Düsseldorfu u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Otac Heinrich Wenders bio je kirurg. Odmalena ga je zanimala umjetnost, pa je već kao dječak putovao u Amsterdam kako bi posjetio Rijksmuseum.
– Moj rodni grad Düsseldorf bombardiran je na kraju Drugog svjetskog rata i uglavnom uništen. Odrastao sam u gradu ruševina. Kao dijete uzimaš zdravo za gotovo da svijet tako izgleda – rekao je. Studirao je medicinu na Sveučilištu u Freiburgu i filozofiju na Sveučilištu u Düsseldorfu, ali je odustao i 1966. preselio se u Pariz kako bi postao – slikar. Pao je na prijemnom ispitu na francuskoj nacionalnoj filmskoj školi, pa se zaposlio u studiju Johnnyja Friedlaendera u Montparnasseu. Negdje u to vrijeme zainteresirao se za film i gledao do pet filmova dnevno u lokalnom kinu. Vratio se u Njemačku i počeo raditi u düsseldorfskom uredu United Artistsa. Upisao se na Sveučilište za televiziju i film u Münchenu i povremeno pisao filmske kritike za dnevni list Süddeutsche Zeitung, časopis Twen i Der Spiegel.
– Počeo sam snimati filmove kao produžetak slikarstva. Bavio sam se slikarstvom, želio sam biti slikar, ali teško je uhvatiti element vremena u slikama. Stoga mi je imalo puno smisla početi koristiti kameru. Kada sam počinjao kao filmaš, bilo je to sredinom do kraja 60-ih, video još nije bio stvarno izumljen. Nije bilo umjetnika koji su radili s filmom, osim nekih umjetnika u Americi koji su to radili na eksperimentalan način. Najpoznatiji je vjerojatno bio Andy Warhol. Mislio sam da je to budućnost. Više se ne smatram slikarom. U fotografiji, da, ali u snimanju filmova ja sam strogo pripovjedač. Za mene se sve vrti oko priče koju pokušavam ispričati. To je moja dominantna snaga – rekao je u intervjuu za The Talks.
Njegovi prvi kratki filmovi bili su nenarativni. Nije bilo priče, ništa se nije događalo, nije bilo ni glumaca. – Uglavnom je to bilo zato što su me kao slikara, a kasnije i kao filmaša, najviše zanimali krajolici i mjesta. Sada sam zapravo pripovjedač. Čim sam počeo putovati s kamerom, otkrio sam da sam pronašao oblik izražavanja koji mi stvarno odgovara – objasnio je. Nakon nekoliko kratkih filmova, diplomirao je s crno-bijelim filmom "Ljeto u gradu" debitantskim dugometražnim ostvarenjem, u suradnji s nizozemskim snimateljem Robbyjem Müllerom.
– Bili smo kao braća blizanci. Zajedno smo snimili 12 filmova i jedan drugog svemu naučili – kazao je. Crno-bijeli film snimljen na 16-milimetarskoj traci najavio je, pisalo se, mnoge Wendersove kasnije prepoznatljive teme poput besciljnog traženja, bježanja od nevidljivih demona i lutanja prema neodređenom cilju. Okušao se i u kostimiranoj drami "Grimizno slovo" 1973., ali nije bio zadovoljan.
– Morao sam na bolan način shvatiti da nisam nadaren za snimanje povijesnog filma – priznao je. Od 1974. do 1976. Režirao je trilogiju "Road Movie". Prvi je bio "Alisa u gradovima", o njemačkom novinaru koji putuje iz New Yorka u München, preko Amsterdama i Wuppertala.
– Pronašao sam vlastiti glas. Bilo je to veliko olakšanje – rekao je. Uslijedio je "Pogrešan potez", a treći su "Kraljevi ceste" s kojima je osvojio nagradu FIPRESCI na Filmskom festivalu u Cannesu. Širu popularnost donio mu je neo-noir "Američki prijatelj", u kojem su glumili Dennis Hopper i Bruno Ganz. Radi se o adaptaciji poznatog romana Patricie Highsmith "Ripleyeva igra" o Tomu Ripleyu. Wenders je bio obožavatelj Patricie Highsmith i želio je snimiti film temeljen na jednom od njezinih romana, pa mu je ponudila neobjavljeni rukopis. Zanimljivo je da je uloge gangstera podijelio svojim kolegama redateljima, poput Gérarda Blaina, Samuela Fullera, Petera Lilienthala i Daniela Schmida. Nicholas Ray je dobio ulogu umjetnika. Književnici se isprva uopće nije svidio, no kasnije je promijenila mišljenje.
– Bio sam stvarno zadovoljan filmom i jedva sam čekao da ga Patricia pogleda. No, na moje veliko razočaranje, bila je prilično uznemirena njime i nije to ni skrivala. Nije imala ništa dobro reći o njemu nakon projekcije. Otišao sam potpuno frustriran. Mjesecima kasnije, dobio sam pismo od nje – ispričao je Wenders. U pismu je navela da je film pogledala drugi put, na javnoj projekciji na Champs-Élyséesu tijekom posjeta Parizu, i tada joj je svidio. Nahvalila je glumu Dennisa Hoppera i priznala da je film uhvatio bit lika T. Ripleya. Talentiranog redatelja zamijetio je Francis Ford Coppola koji mu je ponudio režiju "Hammetta" kao prvog snimljenog u SAD-u. No, Coppola i studio Orion koji je financirao film bili su nezadovoljni originalnom verzijom, pa je gotovo cijeli film ponovno snimljen, a netko je ustvrdio da je ostalo samo 30 posto Wendersova materijala, a sve ostalo je režirao Coppola kao izvršni producent. Wenders je to porekao.
– Francis je bio previše tvrdoglav da me otpusti, pa smo izdržali i poštovali se unatoč svim sukobima – rekao je. Kada je kasnije htio završiti i objaviti svoju redateljsku verziju kao "zanimljivu studiju slučaja", doznao je da je vrpca uništena. Netko je zapisao da se Wendersove priče često odvijaju iz perspektive autsajdera.
– Uvijek sam mislio da je biti stranac privilegij. Stvari vidite drukčije i obraćate više pažnje od lokalnog stanovništva na sve i svašta – objasnio je. Sljedeći film, "Stanje stvari", nastao je tijekom produkcije "Hammetta". Film sadrži mnoge reference na druge filmove i filmske stvaratelje. Kritičare je oduševio cestovnom dramom "Pariz, Teksas" iz 1984., nazvanom po gradu Parizu u Teksasu, s kojim je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu. Uloge su dobili Harry Dean Stanton, Nastassja Kinski i Dean Stockwell, a scenarij je napisao iskusni Sam Shepard. Wenders je otputovao u Sjedinjene Države i rekao da želi "ispričati priču o Americi". On i Shepard razvili su priču o dvojici braće, od kojih je jedan izgubio pamćenje.
– Nakon svih ovih godina, konačno sam dobio ulogu koju sam želio glumiti – rekao je Stanton o ulozi Travisa Hendersona. Film prati glazba koju je napisao Ry Cooder, koristeći skladbu "Dark Was the Night, Cold Was the Ground" Blind Willieja Johnsona, za koju je Cooder rekao da je "najtranscendentnije djelo u američkoj glazbi". U epskom SF filmu "Do kraja svijeta" 1991. prati muškarca i ženu, koje glume William Hurt i Solveig Dommartin. Bio je to skup film koji je počeo snimati tek kada je s "Pariz, Teksasom" i "Nebom nad Berlinom" postigao komercijalne uspjehe. Na raspolaganju je imao 22 milijuna dolara, više nego što je potrošio na sve svoje prethodne filmove zajedno. Skraćena verzija prikazana u kinima bila je loše prihvaćena, pretvorivši se u kritički i komercijalni neuspjeh. Ukupna zarada na američkim kinoblagajnama bila je oko 830.000 dolara. Bolje je kod publike prošao s "Daleko, a tako blizu", nastavku "Neba nad Berlinom", s kojim je osvojio Grand prix u Cannesu. Odlučio se za nastavak jer je htio istražiti Berlin nakon ponovnog ujedinjenja. U filmu se pojavljuju pjevač Lou Reed, Peter Falk ponovio je svoju ulogu iz prvog filma, a tu je i bivši sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov. "Hotel od milijun dolara" snimio je 2000. godine prema konceptualnoj priči Bona iz grupe U2 i Nicholasa Kleina. U glavnim ulogama nastupili su Jeremy Davies, Milla Jovovich i Mel Gibson. I taj su kritičari masakrirali, no uspio je osvojiti Srebrnog medvjeda u Berlinu. Gibson je rekao da je film dosadan kao "pseća guzica", pa se poslije ispričavao. Bio je umoran pa mu je pobjeglo.
– Bilo je prilično nepromišljeno od mene, jer je puno ljudi jako naporno radilo na tom filmu, a činjenica je da u njemu postoje genijalni trenuci. Glazbu za film potpisuju U2 i fenomenalna je. Stoga mi je jako žao što sam to rekao – opravdavao se. Političku potku imala je i drama "Zemlja obilja". – Bavi se dubinom siromaštva u Sjedinjenim Državama, a posebno u Hollywoodu, ne samo svjetskoj prijestolnici zabave već i nepriznatoj prijestolnici gladi. Siromaštvo nije bila glavna tema filma, već više kulisa filma koji se pokušao nositi s traumom nakon 11. rujna u SAD-u – rekao je. Posljednji igrani film koji je snimio su "Savršeni dani" iz 2023. godine, u japansko-njemačkoj koprodukciji. Bio je nominiran za najbolji međunarodni igrani film na 96. dodjeli Oscara, postavši prvi film koji nije režirao japanski filmaš, a nominiran je kao japanski kandidat.
U Japan ga je odmah nakon što su se ublažile mjere opreza zbog pandemije bolesti COVID-19, pozvao Koji Yanai, i to kako bi promatrao projekt u kojem su japanski javni zahodi redizajnirani na 17 lokacija diljem Shibuye. Zahode je naručila Zaklada Nippon kao "simbol svjetski poznate japanske kulture gostoprimstva". U početku su producenti zamislili da će Wenders snimiti kratki film ili seriju kratkih filmova o objektima, ali odlučio se za dugometražni film. Wenders je režirao i nekoliko hvaljenih dokumentaraca, poput "Buena Vista Social Club", o kubanskoj glazbi, za koji je bio nominiran za Oscara za najbolji dokumentarni film. Pratio je svog dugogodišnjeg prijatelja Rya Coodera koji je okupio grupu legendarnih kubanskih glazbenika koji su snimili album, a potom se vratio u Havanu početkom 1998. kako bi snimio novi album Ibrahima Ferrera. U dokumentarcu "Pina", nominiranom za Oscara, publici je predstavio koreografkinju Pinu Bausch. Posebno je ponosan na dokumentarac "Papa Franjo: Čovjek riječi" iz 2018. godine, koji je producirao, napisao i režirao. Vatikan mu je, tvrdi, 2014. poslao pismo u kojem su ga zamolili da snimi film o papi Franji. Režirao je glazbene spotove za grupe kao što su U2, Talking Heads i The Toten Hosen, te televizijske reklame za modnu kuću Jil Sander, Leicu... Govoreći o svojim djelima, priznao je da mu posebno odgovaraju filmovi ceste.
– Možda to ima veze s mojim djetinjstvom i atmosferom u Zapadnoj Njemačkoj kada sam odrastao. Bio je to vrlo uzak prostor. Bio je malen, okolo je bilo mnogo granica, a ljudi su, osjećao sam, bili prilično uskogrudni. Dakle, najveća želja koju sam imao kao dijete, najveće zadovoljstvo, bilo je putovanje. Prvi put putovao sam vlakom, sam, kada sam imao pet godina, i to je bio divan dan u mom djetinjstvu – ispričao je. Mama koja je bila trudna, poslala ga je u posjet baki i posjela na vlak. – Bio sam sam i shvatio sam da sam pronašao najveću stvar u životu, a to je putovanje u samoći – dodao je. Odmalena je bio vezan za Ameriku. Čitao je o Tomu Sawyeru i Huckleberryju Finnu, skupljao stripove, od Mickeyja Mousea do Supermana. S 12 godina upoznao je rock 'n' roll.
– Prije me glazba nije toliko zanimala jer me njemačke pjesme koje je moja majka slušala na radiju uopće nisu zanimale. Ali kada je stigao rock 'n' roll, shvatio sam da je to najbolja glazba na svijetu. Dakle, sve što sam stvarno volio kad sam odrastao bilo je američko – ispričao je. Dva puta odlučio je otići u Ameriku i dva puta se odlučio vratiti. Prvi put je to bilo zbog snimanja nesretnog "Hammetta", a drugi put 1996. godine, kada je osjećao da je njegov rodni grad Berlin u lošem stanju.
– Bio je u dubokoj depresiji 90-ih nakon ponovnog ujedinjenja i nije bilo kreativne klime. Sjetio sam se Amerike i odlučio se vratiti još jednom, ali s vrlo drukčijim idejama i vrlo drugačijim nadama. Više nisam bio mladi, naivni filmaš – otkrio je. Sve je vrijeme znao da će se vratiti u Njemačku. – Za razliku od drugih redatelja iz Njemačke i Austrije koji su otišli u Ameriku, za mene to nikada nije bio egzil. Uvijek je to bila neka vrsta paralelnog života koji sam mogao živjeti negdje drugdje. Amerika mi se jako svidjela, još uvijek je jako volim, ali u jednom trenutku shvatio sam da su moji korijeni i moja duša u Europi. Ovo je mjesto gdje pripadam.
Otvori KEKS Pay
