Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Zbog Tita sam autom probio blokadu, a s AC/DC pio cijelu noć i nisam znao tko su

Toni Politeo, galerist i kolekcionar povodom zagrebačke izložbe otkriva sadržaje svojih zbirki, kako su nastajale i koje su mu slavne osobe pomagale.
25. siječnja 2021. u 12:09 7 komentara 8049 prikaza
Toni Politeo učinio je nemoguće i došao do Tita da mu preda jednu sliku
Foto: Copyright Zbirka Politeo
Pogledajte galeriju 1/5

Mirna kolotečina umjetnika, galerista i kolekcionara Tonija Politea koji zimu, što zbog sigurnosti a što zbog ugode, trenutačno provodi u Starom Gradu na Hvaru, proteklih je dana dobrano isprekidana pozivima medija. Njegov sam po sebi uzbudljiv život dostojan filmskog scenarija, ovih je dana pojačano u centru pažnje zbog zagrebačke izložbe kojom se predstavlja dio umjetničke kolekcije Politeo. Kustoski koncept izložen u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” potpisuje Branko Franceschi, a predstavljen je raspon od, kolokvijalno rečeno, umjetnina nastalih u okruženju Iličkog placa do onih koje potječu s europskih, azijskih i američkih destinacija. Tako do 7. veljače u Zagrebu možemo vidjeti djela Borisa Bućana, Christa, Erróa, Gilberta & Georgea, Keitha Haringa, Karla Erika Lindströma, Jesusa Rafaela Sota, Andyja Warhola... Većina Zbirke Politeo čuva se u rezidenciji na Hvaru, u Politeovu stanu i u nekadašnjoj galeriji u ljetnikovcu Petra Hektorovića čija je obitelj pjesnikov pravni nasljednik, a nastala je zahvaljujući Politeovu sudjelovanju u međunarodnom kulturnom okruženju, neopterećenom investicijskim aspektima kolekcionarstva.

kasandra MIRA FURLAN (1955. – 2021.) Hrvatska kultura bila joj je maćeha, a ovako je govorila o nacionalizmu čime je izazvala opću histeriju

Kako kaže Franceschi, posebnost te zbirke i jest to da je sazdana po osobnom estetskom ključu koji se ne obazire na trendove i uvriježene vrijednosti, i koji potpuno odražava osobnost vlasnika. Jer osobama poput Tonija Politea sudjelovanje u umjetničkom okruženju način je života punim plućima. Od umjetnosti i za umjetnost se živi, s umjetnicima se poslovno surađuje i druži, umjetnička djela se produciraju, razmjenjuju i u njima se uživa.

– U kolekciji je oko 400 djela, a katalogizirana je tako da sam svako djelo snimio, ispod njega napisao naziv, podatak o autoru i zemlji podrijetla, formatu, tehnici – kaže Toni Politeo i nastavlja:

– Osim likovnih djela posjedujem i “jaku” biblioteku koju tek moram srediti, a puna je prekrasnih i vrijednih monografija koje sam godinama dobivao na dar od umjetnika. To su monografije koje su u vrijeme nastanka vrijedile i oko 400 eura, a kako bi mi tko koju darovao, njezinu bi prvu stranicu i dodatno obogatio svojim crtežom. I ne govorim o krokijima, u pitanju su bogati crteži. Konkretno, američki kipar i slikar francuskoga podrijetla Arman u darovanoj monografiji naslikao mi je seriju svojih karakterističnih tuba, a iz svake izlazi po jedno slovo imena moje kćeri Tatjane. Vrlo osobna, fenomenalna posveta, a na kraju krajeva, ne zaboravimo da danas koštaju i sami potpisi tako značajnih umjetnika.

Kolekciju nikada nije dao procijeniti, nešto takvo uopće ga ne zanima, a biblioteku s nekoliko stotina knjiga s crtežima, kaže, najvjerojatnije će darovati Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

– Posjedujem i fantastičnu zbirku fotografija sa slavnim slikarima. Broji sigurno više od 1000 fotografija koje također treba arhivirati. Posla je puno, a sve radim sam. Izmuči me to ponekad pa sam sebi kažem da danas neću ništa raditi, rješavam sudoku i cijelo prijepodne pijem kavu, a onda se opet vratim u studio. Sukobljavam se i s vremenom i s prostorom za pohranu zbirke, ali ne popuštam – kaže Politeo koji je kao galerist izlagao na najvećim svjetskim sajmovima umjetnina, izdavao grafičke mape, a za onu posvećenu 200. obljetnici pada Bastille priznanje mu je uručio Jacques Chirac, dok je njegovu mapu plakata Borisa Bućana osobno kupio Jean-Paul Belmondo. Družio se s Christom, Yoko Ono, Sotom, Gilbertom & Georgeom, obišao svijet, hrvatske umjetnike plasirao u inozemstvo, organizirao prvu aukciju u Jugoslaviji... Posjeduje gotovo urođeni gen za ulazak u prilično zatvorenu zajednicu umjetnika i galerista.

– Za to vam treba malo mašte, malo inteligencije, malo lukavstva, malo hrabrosti i ako vas sve to zabavlja i čini vam se kao avantura, šlag na torti je i puno sreće. Takvim velikanima ne smije se pristupati s bojaznošću i mišlju da su oni veliki, a vi mali, nego onako komotno. Bilo je jako interesantnih susreta. Svijet sam proputovao s radnom knjižicom u kojoj je samo jedan žig – HZSU-a (Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika). Od prvog do zadnjeg dana bio sam profesionalac, ni dana nisam radio u nekoj galeriji, školi ili instituciji, a i kad sam radio kao dizajner plakata i ambalaže za Interpublic, opet sam radio kao slobodni umjetnik – kaže Politeo pa nastavlja o svojim kolekcionarskim počecima:

– To nije bila neka odluka, došlo je vrlo spontano, nepredvidivo. Već u Školi za primijenjenu umjetnost družio sam se s velikim slikarima, predavali su nam Grbić, Gradiš, Motika... i polako sam ulazio u taj svijet. Mogao bih to usporediti s pukotinom na vrhu nebodera. Kad u tu pukotinu uđe kap vode, za par godina mokar je cijeli neboder. Što se pak zatvorenosti umjetničkog svijeta tiče, rekao bih da kod nas jest i nije zatvoren, ali vani je prilično zatvoren. Do nekih slikara je gotovo nemoguće doći, oni su institucije s nekoliko tajnika i gomilom suradnika. Primjerice, Roberto Sebastián Matta, čuveni čileanski slikar, porijeklom Bask, imao je tajnika koji se brinuo samo o datumima izložbi koje će se održati u idućih 12 mjeseci i koji je znao koje sanduke otvara za koju izložbu, pa posebnog tajnika za odnose s medijima, posebnu osobu za kataloge, pa čovjeka koji se brinuo o arhivi. Za jednog posjeta u Tarquiniji gdje je živio, krenuo sam u toalet i prošao pokraj telefaksa na kojem je u tom trenutku izvan njegova kućišta bilo oko pola metra papira. Dok sam obavio svoje na toaletu, na telefaksu je već bila ispisana beskonačna rola papira. Naravno, preznatiželjan kakav sam bio, bacio sam oko, a kad ono ponude, poslovi, molbe, dogovori iz svih svjetskih institucija i muzeja. Na isti način vani funkcioniraju mnogi, a spominjem konkretno njega jer je osobno poznavao Lorcu i puno mi pričao o njemu što mi je bilo zanimljivo zbog moje grafičke mape o Lorci na kojoj je sudjelovalo 50 svjetskih umjetnika, a radio sam je osam godina – priča Politeo.

Ljubav ga je vodila kroz život Tko su fatalne žene našeg najslavnijeg kipara koje su uglavnom završavale tragično?

Baš je Lorca bio taj koji je Mattu u Madridu upoznao s Dalijem pod čijim će utjecajem on odbaciti svoj primarni poziv arhitekturu i postati velikan nadrealizma. Kad već spominjem Dalija, treba napomenuti da je i njegova jedna grafika dio zbirke Politeo, a zanimljivo je nabavljena i trenutačno izložena u Zagrebu. Naime, Politeo ju je kupio u Parizu na tzv. poreznoj aukciji. Svakih nekoliko mjeseci i u svako godišnje doba ima barem jedna takva aukcija koja nema nužno veze samo s likovnim djelima ili kolekcionarskim namještajem, već je u pitanju miks svega, a produkt je nakupljene imovine preminule osobe koja nema nasljednika ili onoga što je zaplijenjeno na carini ili zbog dugova. U tom slučaju, na aukciju ide sve, od paste za cipele do Picassa na zidu...

Toni Politeo rođen je 1951. u Beogradu, odrastao je uz umjetnost i odrana bio vezan uz kazalište i družio se s velikanima. Njegova majka bila je glumica Lena Politeo, a otac Miho Politeo redatelj i dugogodišnji direktor Centra za kulturu grada Zagreba i galerije Forum.

– U Beogradu sam rođen sasvim slučajno i prerano, kad su roditelji išli u Crnu Goru, u Nikšić gdje je tata postao direktor tadašnjeg Nikšićkog pozorišta. Ubrzo smo se preselili u Dubrovnik gdje je na Dubrovačkim ljetnim igrama bio direktor programa, potom u Banjaluku, pa u Zagreb gdje je i preminuo kao direktor Centra za kulturu grada Zagreba u čijem je sastavu i galerija Forum. U tom kolopletu života, u Dubrovniku sam, primjerice, upoznao tatina velikog prijatelja Đuru Pulitiku, u Banjaluci je kad i mi, živio i Mersad Berber, a u Zagrebu, kad sam postao srednjoškolac, družio sam se s članovima Foruma Edom Murtićem, Zlatko Pricom, Ivanom Lovrenčićem, Nives Kavurić-Kurtović... Tad sam već počeo izdavati i grafičke mape pa bi zarađenim novcem uspio jako povoljno kupiti neke slike, a neke sam od njih dobivao i na dar. Znate, kako sam kao trogodišnje dijete oglušio pa nosim slušni aparat, ne poznajem dobro glazbu, ali zato imam prirodan, rekao bih “vizualni sluh” za izabiranje i prepoznavanje dobrog potpisa u suvremenoj likovnoj umjetnosti – govori Politeo pa spontano uz spomen sluha i pomanjkanja glazbenog znanja veže svoj, kaže, mali propust vezan uz slavni sastav AC/DC s čijim je članovima u Parizu tulumario ne znajući tko su.

– To je luda priča stara dvadesetak godina! Naime, francuski slikar Combas pozvao me na aukciju svojih slika, i u pauzi priđu nam, Peri Iveliću Francuzu i meni, dvojica mladića u jaknama od džinsa koji su netom prije kupili dvije slike. Razmijenili smo cigaretu i pozvali su nas kasnije na kavu u “George V”, inače najskuplji hotel u gradu. Pristali smo, kave su prerasle u piće, poveli smo ih na kraju i u “Crazy Horse” gdje nam je radio prijatelj pa smo ulazili kad god i tamo se pošteno opili, pjevali, fotografirali se. Film sam na razvijanje sutradan odnio u kinesku četvrt, a tek kad sam se vratio u Zagreb i kad je fotografije vidio moj prijatelj Željko Šafranko, inače pravi roker koji bi na kvizu o rocku trebao biti džoker zovi, sav crven u licu pitao me zašto mu nisam rekao da sam bio s najvećim hard-rock sastavom na svijetu. Proveli smo ludu večer zajedno a da nisam ni znao tko su – kaže smiješeći se Politeo.

Još jednu crticu puno je puta ispričao, ali činjenica da je kao 27-godišnjak 1978. u Hektorovićevu ljetnikovcu na Hvaru otvorio prvu privatnu galeriju u Jugoslaviji, nezaobilazna je.

– Istina je i za to mogu zahvaliti barbi Stipi Šuvaru, tadašnjem ministru kulture i sporta. Bio je dobar s mojim pokojnim ocem, otišao sam kod njega po savjet, pitao me: ‘Mali, što te muči?’ Rekao sam mu da, kao što zna, imam tu djedovinu na Hvaru i zamolio da me savjetuje što mi je bolje ondje otvoriti – pizzeriju ili galeriju. Rekao je bez razmišljanja: ‘Ma kakva pizzerija, što ti pada na pamet!’. Pojasnio sam mu da za pizzeriju nije problem dobiti dozvolu, a za galeriju jest. Naravno, osobno mi je napisao preporuku i potpisao dozvolu. Uglavnom, ta vremena vezana uz galeriju na Hvaru bila su doista divna. Fina klijentela, krasne izložbe, među prvima Zlatana Vrkljana i Jakova Bratanića, uživao sam u tome. Dolazili su ondje Tonko Maroević, Vojo Radoičić, Edo Murtić... S Murtićem sam putovao svijetom, bili smo u Madridu, Toledu, bio je veliki umjetnik. Svoju profesiju shvaćao je jako ozbiljno. Netko će reći da je Edo štancao ili da to može mačka repom. Želudac mi se okrene kad to čujem jer se Edo budio u šest, u atelje dolazio je u osam sati, njegovi pomoćnici imali su samo zadatak da mu na pod slože dobro napeta i preparirana platna, a on bi uzeo kistove i boje, odjenuo radnu pregaču i neumorno radio do ručka. U pauzi su mu znali doći Jure Kaštelan ili Čedo Prica, svratio bih i ja. Razgovaralo se, popio bi se dobar viski i kava i on se opet vraćao poslu. Bio je marljiv čovjek i neizmjerno velik umjetnik – ističe Politeo.

Ivan Ferenčak Knjiga o tajanstvenoj zbirci Zlate Lubienski o kojoj su se ispredale najfantastičnije priče

On je inače i vlasnik kolekcije predmeta nastalih u socijalizmu, proizvođača poput Mebla, Jugoplastike, Iskre te igračaka u privatizaciji propale zagrebačke tvornice Biserka, konkretno onih proizvedenih po Disneyevoj licenciji, zbog čega zaziva potrebu osnivanja muzeja igračaka, koji u Europi valjda samo Hrvatska još nema.

– Već 20 godina govorim da nam to treba, ali odustajem jer igračke nikoga ne zanimaju. Slab je interes i za kulturu i za umjetnost, a kamoli za igračke, sve zanima samo novac. U tom kontekstu, moram spomenuti da sam s tim dijelom kolekcije igračaka u Japanu napravio predivnu izložbu koju je vidjelo pola milijuna ljudi. Naime, Biserka je imala Disneyeva autorska prava za mali novac, mislim da je u pitanju bilo 12.000 dolara godišnje, i bila je jedina Disneyeva tvornica izvan Amerike, i to baš u socijalističkom bloku. K tome, Disney je barem osam igračaka napravio isključivo za Biserku! Jedan od njih je Pajo Patak u mornarskom odijelu kojeg zovem Velázquez Patak, a znate zašto? Velázquez je za portret tražio deset zlatnika, ali ako ste htjeli da se vidi i ruka, to je bilo zlatnik više. Dvije ruke na portretu bile su dva zlatnika više. Ako se odlučite za jednu ruku, ona se polaže naprijed, a druga na leđa, a odlučite li se na portret bez ruku, obje ruke idu na leđa. E, taj Pajo Patak ima obje ruke na leđima. U svakom slučaju, da je Biserka nastavila proizvoditi, danas bi to bio mali Disneyland koji bi vukao veliki profit gradu Zagrebu. No kod nas je problem što nikoga ne zanima profit grada, već privatni profit – smatra Politeo. Poput njega, igračke skuplja i Steven Spielberg. Štoviše, slavni se redatelj iznenadio, priča Politeo, da je jedna zemlja poput naše imala tu proizvodnju, a ne Amerika. Preko suradnika pokušavao je čak doći i u kontakt s Politeom, no to se nije realiziralo i ostalo je negdje u zraku.

– Kad već govorimo o muzejima, imao sam veliku želju i za muzej plastike u Splitu jer je Jugoslavija od tog materijala proizvela neke ikoničke predmete industrijskog dizajna, a imao sam ideju i za muzej prezervativa pa su mislili da sam lud. Sad pokušavam otvoriti najmanji muzej na svijetu kao građevinu, a to je ona art-deco trafika preko puta Mimare – govori vlasnik ujedno i jedne od najvećih privatnih zbirki fotografija, dokumenata i marginalija iz predsjedničke ostavštine Josipa Broza koju mu je darovao Titov šef kabineta Berislav Badurina.

– Badurina mi je darovao i sve zapise i dnevnik koji je vodio dok je s Titom putovao svijetom i sve sam to dao povjesničaru Tvrtku Jakovini na proučavanje i arhiviranje za Hrvatski povijesni arhiv. Badurina i ja upoznali smo se kad sam potkraj 70-ih doslovno probio sve policijske kontrole i prepreke i autom došao do Titove vile u Kumrovcu ne bi li mu na dar predao jednu sliku koju sam našao uređujući atelje u Zagrebu – bio je to njemački crtež prema kojem su tiskani leci, nešto poput tjeralice, s Titovim likom u Drugom svjetskom ratu... Uglavnom, tada sam slučajno upoznao i Badurinu koji me odveo do Tita. Kad sam izlagao na Sajmu knjiga u Beogradu, donio mi je fotografiju Tita i mene koju i dandanas dijelim na svojoj vizitki i postali smo prijatelji. Njegovim dolaskom u Zagreb na mjesto prvog direktora Croatia Airlinesa to je prijateljstvo dodatno učvršćeno i svake srijede oko podneva dolazio je k meni u atelje. Na kraju je odlučio sve što je posjedovao vezano za Tita ostaviti meni – kaže Politeo i dodaje da je Tito bio veliki državnik, ne samo za njega, već za cijeli svijet, pa ističe još jednu ideju vezanu uz njegov lik i djelo:

– Imam sačuvane i sve popise Titovih večera s državnicima. Bilo bi zgodno te jelovnike pretočiti u knjigu, a sjajno bi bilo naći i restoran koji bi se pozabavio Titovim jelovnicima. Naime, u spisima je po datumima naveden svaki meni, od “Galeba” do Karađorđeva i Brijuna ili novogodišnjih zabava i svečanih večera i dočeka. Sve, tko je jeo, što se jelo, od predjela do deserta i vina, koja su uvijek bila slovenska. Zamislite sad restoran s takvim menijem po danima, primjerice, 14. rujna susreli su se Tito i Willy Brandt i to što su tada jeli služi se točno tog datuma u tom restoranu za najviše 50 ljudi. Takav “pametan” restoran u Istri ili na Kvarneru bio bi rezerviran par godina unaprijed – napominje.

Politeo posjeduje i Titov cigaršpic od pleksiglasa u obliku broda, poklon radnika Brodogradilišta Kraljevica, bedževe s maršalovim likom, značke, službenu posjetnicu predsjednika koju je protokol umetao u košare mandarina s Brijuna i slao kao predsjednički dar, popis uzvanika zadnjeg Titova dočeka Nove 1980. u Karađorđevu: Vladimir i Marija Bakarić, Stevan i Mara Doronjski, Radovan i Radoslava Vlajković, Josip i Olga Vrhovec… Osim Badurinine ostavštine, Politeo ima i oko 2000 negativa arhive nekadašnje “Borbe” nađene u smeću i kupljene na Hreliću, a u ruke mu je dospjela i osobna ostavština Branka Mikulića.

Borivoj Dovniković Bordo Preživio sam pet država na ovom teritoriju i ostao isti - čovjek s olovkom

– I to sam našao na Hreliću, prepuna je predivnih fotografija. Nudio sam ih ambasadi u Torbarevoj u Zagrebu, no nije ih to zanimalo. Najinteresantnije pak što sam našao u Mikulićevoj zbirci je kuverta s njegovim imenom i titulom predsjednika Komiteta Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a unutra velika čestitka koju mu je osobno poslao Fidel Castro. Pregršt je takvih priča pa ću tu zaključiti: kolekcionarstvo je opsesija, ali i nešto za što morate imati volje, želje i novca. Ja se u tome snalazim radom i poznanstvima, nisam kolekcionar u pravom smislu riječi, prikupljao sam spontano, stihijski, a kakva je budućnost kolekcije Politeo, o tome ne mislim, vidjet će se kad me ne bude.

Iluzija
Muškarac ili žena? Ono što prvo vidite na ilustraciji otkriva koja vam je strana mozga 'jača'
Ikigai – razlog ili svrha, motiv zbog kojeg postojimo, a kojeg osjećaju milijuni Japanaca
ŽIVOTNI BALANS
Ikigai – japanska drevna tajna za dug i sretan život bez stresa koji bi svi trebali prakticirati
  • Avatar Cornelius
    Cornelius:

    U tekstu se spominje stotinjak LJUDI, ali u naslovu mora biti vaš ljubimac, jednonogi bravar, ubojica Hrvata. Pa pridružite mu se, uživajte...

  • konzervativni_preporod:

    Ne može večernji i njegovi nepismeni dnovinari bez veličanja komunističkog zločinca tita

  • drazen.muhvic:

    Pio cijelu noć sa AC/DC i nije znao tko su? Nije to ništa. Ni oni nisu znali tko su...