Odavno je poznato da u lokalna sazvučja i osobna iskustva daju prijeko potrebnu posebnost i razlikovnost nečijoj glazbi. Tim principom korištenja vlastite tradicije u velikim količinama koristio se i armenski pijanist Tigran Hamasyan sa svojim kvartetom na koncertu u Kazalištu Kerempuh u ponedjeljak navečer u sklopu 17. Zagreb Jazz Festivala.
Nije da nismo bili upozoreni, jer upravo posvećenost vlastitim korijenima bitan je dio glazbe Hamasyana i njegovog novog albuma „Manifeste“, ali to nije bilo sve što smo čuli u Kerempuhu. Na djelu je bila prava jazz-fusion strategija eklektičnog i električnog sastava koji uz Tigrana Hamasyana na klaviru čine braća Yessai Karapetian na synthesizeru, električni basist Marc Karapetian i bubnjar Arman Mnatsakanyan.
Za širu publiku poveznica se može adresirati prema Weather Report ili prva tri albuma Leba i soli dok su u većoj mjeri koristili etničku makedonsku tradiciju, s razlikom što Hamasyan nema gitarista u kvartetu. Uz takvu podlogu čvrste svirke na svoje su u publici došli svi skloni eksplozivnom jazz-rocku koji je Hamasyan „cijepio“ i s detaljima elektronske glazbe, ponajviše u dionicama Karapetiana na klavijaturama, elegičnim sakralnim elementima, pa čak i prog-metalom koji se iskrao iz zvučnika u temama poput višeminute „One Body One Blood“ i u završnoj skladbi regularnog dijala koncerta „Anthem“.
No, od početka s naslovnom temom albuma „Manifeste“ dotok tradicijskih motiva i folklorizama bio je sasvim čujan na tijelu snažne, jake svirke kvarteta, pogotovo u eteričnim vokalizama Hamasyana i basista. Nekoliko puta tijekom 85 minuta nastupa sa devet tema i dvije skladbe na bisu, jasno se čulo da je Hamasyan suvremen glazbenik mlađe generacije koji ne preže od raznorodnih utjecaja.
Male, ali znalački izvedene promjene poput one u pastoralnoj „War Time Poem“ donijele su sasvim drugačije kombinacije zvuka, pri čemu se frula na koju se prebacio Karapetian stopila s mirnijim klavirskim pasažima i fluidnom svirkom basista, koji je uz pomoć pedale u jednom trenutku modificirao zvuk u električnu gitaru. I „preparirani“ Hamasyanov klavir, kojem je blago promijenio zvuk uz elektronsku modifikaciju, u nekoliko je skladbi pokazao kolike se razlike u ugođaju mogu postići sa sasvim malim izmjenama zvuka osnovne postave.
Nakon žešće „Prelude for All Seekers“, zadnja, na drugom bisu odsvirana „Par Mane“ sjajnom klavirskom melodijom - ugođajem otprilike na tragu naslovne teme Ryuichija Sakamota iz filma „Sretan Božić, gospodine Lawrence“ - na traženje Hamasyana dovela je čak i do prigušenog pjevanja publike u najsvečanijem dijelu nastupa, da bi nakon tog uvodnog dijela „ektremna“ dionica sythesizera i pojačani groove završio koncert - koji je, nota bene, imao puno lirskih trenutaka - frenetičnom, uzdižućom svirkom i stajaćim ovacijama publike u rasprodanom Kerempuhu.
Otvori KEKS Pay
