Izložba Prisutne akademske slikarice i grafičarke Letricije Linardić, u kustoskoj koncepciji muzejskog savjetnika NMMU-a Željka Marciuša, otvara se 5. svibnja u Galeriji Josip Račić.
Postav zagrebačkoj publici donosi deset fotografskih slika raskošnog kolorita iz istoimenog umjetničinog ciklusa nastalog 2024., koristeći fotografije Ivana Vranjića.
Željko Marciuš u predgovoru pratećeg kataloga ističe da izložene radove Letricije Linardić valja tumačiti interdisciplinarno, uz pomoć psihologije, antropologije, sociologije – te dodaje da umjetnica tumaču svojih vizualnih sklopova nudi objašnjenje recentnog ciklusa u kojem navodi da je ishodište koncepta „Prisutne“ svojevrsni hommage takozvanim viktorijanskim nevidljivim majkama kojima je tijelo prikriveno tkaninama i koje tim činom postaju tek dio cjelovite scenografije vidljivog prizora – što je nekada bilo uobičajeno, danas je bizarnost.'Na ovim fotografijama raskošnog kolorita sve je u tkaninama u kojima su figure tek akcesorij, kako one skrivene tako i one vidljive. Očito Letricija Linardić stvara osjećaj ikonoklazma, straha od slike koji pamtimo od Bizanta, reformacije, Francuske revolucije, Ruske revolucije do straha nacionalsocijalizma od takozvane degenerirane umjetnosti i dalje. Ovdje polazimo od radikalno jednostavne, ali u povijesti umjetnosti dugo zanemarivane pretpostavke: slike, pa i fotografske slike, djeluju na ljude – i to ne samo intelektualno, nego prvenstveno emocionalno, tjelesno i bihevioralno. Ograničenost na takozvanu visoku umjetnost pogrešna je. Povijest umjetnosti je povijest slika, pa i fotografskih u najširem smislu, uključujući popularne, religijske, i trivijalne vizualne forme. Korištenjem takozvanog visokog (tradicije i ozbiljnosti motiva) i niskog (zasićene, šarolike kompozicije) u umjetnosti Letricija Linardić sustavno dokazuje stvarni utjecaj vlastitih vizualizacija. Reakcije na fotografske slike Letricije Linardić nisu samo povijesno uvjetovane i neponovljive, nego razotkrivaju određene ponavljajuće obrasce poput empatije i straha od slika rafinirane izvedbe a koji nadilaze kulturne razlike. Upravo se takve reakcije često potiskuju jer se ne uklapaju u racionalističke i estetski „pročišćene“ modele interpretacije. Stoga fotografske slike Letricije Linardić valja tumačiti interdisciplinarno, uz pomoć psihologije, antropologije, sociologije.
Učinak fotografske slike na promatrača očituje se u onome što ljudi s njom rade i što od nje očekuju. Takozvane popularne slike često izazivaju neposrednije i manje potisnute odgovore. Time se dovodi u pitanje hijerarhija između visoke i niske umjetnosti koju parafrazira Letricija Linardić, kao i uobičajena a kriva pretpostavka da obrazovani gledatelj reagira „uzvišenije“. Sugeriramo da razlika nije u vrsti reakcije, nego u stupnju njezina potiskivanja. U tradicionalnom povijesnoumjetničkom diskursu mnoge se snažne reakcije sustavno negiraju ili racionaliziraju. Sve navedeno ključno je za čitanje novog ciklusa Letricije Linardić „Prisutne“ iz 2024., pri čemu je važno i autoričino vjerovanje u stvarnu moć slika. Njezin fotografski imago jak je i uvjerljiv, poučan, kritičan i bez ikakvih predrasuda prema temi. U tom kontekstu razlika između reprezentacije i prisutnosti postaje značajna: slika ne samo da prikazuje, nego i „jest“, sa svim iz toga proisteklim konotacijama, pa i negativnim, a koje u sekundarnom značenju provocira sama umjetnica, poput ikonoklazma. Uništavanje slika, bilo iz religijskih ili političkih razloga i predrasuda, svjedoči o uvjerenju da one posjeduju stvarnu moć. Mržnja prema slici često je usmjerena na ono što ona simbolizira, ali intenzitet reakcije upućuje na dublju, gotovo instinktivnu razinu odnosa prema vizualnom prikazu. Postavlja se pitanje: proizlaze li takve reakcije iz značenja fotografske slike ili iz njezina perceptivnog učinka? U konačnici, novi ciklus Letricije Linardić zagovara pomak od isključivo kognitivnog prema integriranom modelu u kojem su emocija i spoznaja nerazdvojive. Estetsko iskustvo nije samo razumijevanje, nego i osjećanje. To rafinirano naslućivanje koje prožima cijeli ciklus valja uključiti u angažiranu interpretaciju. Ako želimo biti relevantni, moramo priznati i analizirati tu dimenziju ciklusa „Prisutne“ Letricije Linardić koja potiče na optičku, socijalnu, angažiranu i interpretacijsku snagu fotografske slike koja je više od sebe same', amstar Željko Marciuš.
Letricija Linardić rođena je 1971. u Rijeci. Diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci na Odsjeku za likovnu umjetnost na grafici kod prof. Josipa Butkovića. Magistrirala je grafiku na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani kod prof. Lojze Logara, a doktorirala na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani kod mentora dr. sc. Tonke Tacol i dr. sc. Janeza Vogrinca.
Umjetnički se izražava uglavnom u mediju grafike te istražuje njezine pojavnosti i utjecaj na društvo. U svojem radu koristi fotografiju, umjetničku instalaciju, umjetničku akciju, realizira kolaborativne radove, izrađuje umjetničke knjige i sl. Bavi se temama koje se odnose na likovne probleme poput uporabe suvremenih tehnologija i tradicionalno determinirane umjetnosti, društveno angažiranim radovima kojima propituje društvene, moralne teme i sl.
Od 1994. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, na kustoskim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu natječajnog i pozivnog karaktera. Radove je izlagala u značajnim umjetničkim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, a njezin rad bio je uvršten u mnogobrojne manifestacije na kojima se predstavljao presjek suvremene hrvatske umjetnosti grafike. Dobitnica je pet umjetničkih nagrada. Radi kao redovita profesorica grafike na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, a ostaje otvorena do 29. svibnja 2026.
Otvori KEKS Pay
