Naslovnica Kultura Knjige

'Žao mi je što neću vidjeti kakvi su bili Alep i Damask'

Sandorf je objavio poeziju sirijskog pjesnika Adonisa, za kojeg se već godinama govori da je najizgledniji kandidat za književnog Nobela
31. kolovoza 2017. u 22:40 1 komentara 1888 prikaza
Tatjana Paić-Vukić
Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Sirija je već nekoliko godina svjetska politička tema. Takvom je čine rat i izbjeglice. Dotiče ta tema i nas, što pobuđuje nemir i strepnju zbog ratnih strahota, te brigu i razumijevanje za one koji napuštaju svoju zemlju tražeći spas. No, uz ispaćene ljude iz Sirije koji su ušli u naše živote, zahvaljujući izdavačkoj kući Sandorf, krajem prošle godine na dohvatu naših ruku našla se i jedna zadivljujuća zbirka poezije najvećeg živućeg arapskog pjesnika, Sirijca Adonisa.

Omer Rak OMER RAK Suđenju ‘vješticama’ Mrni i Dobri dodajem važnost za 21. stoljeće

Naziv joj je “Zrcalo sna”, a Adonisove pjesme u njoj je odabrala i s arapskog prevela Tatjana Paić-Vukić, koja je na jednoj nedavnoj tribini predstavljena kao jedina književna prevoditeljica s arapskog jezika u Hrvatskoj. Čim smo na početku razgovora to spomenuli uzvratila je:

- Nažalost, promaklo mi je to na samoj tribini inače bih odmah demantirala. Gospodin Daniel Bučan već desetljećima prevodi arapsku filozofiju i književnost na hrvatski jezik. Posljednjih godina preveo je dva romana, a 1978. izašla je zbirka jednog starog sirijskog pjesnika iz 11. stoljeća kojeg je također on preveo. Dakle, srećom, nisam jedina, ali malo nas je -.

Ipak, nije na tribini izrečena neistina jer ste vi zaista jedina - prevoditeljica.

Da, to je točno. (smijeh)

A kako to da ste preveli upravo Adonisove pjesme?

Po mom sudu Adonis je najveći živući arapski pjesnik i njegovu poeziju već odavno poznajem. No bilo je potrebno da se za prevođenje steknu neki uvjeti, nešto slobodnog vremena i hrabrosti da se uhvatim u koštac s pjesnikom koji je nadrealist, simbolist i vrlo često piše jezikom koji je neproničan, hermetičan. “Zrcalo sna” je moj izbor iz njegova pjesništva od kasnih 50-ih, kada je počeo pisati mladalačku liriku, do 2005. Zbirku sam kronološki složila kako bi se mogao pratiti njegov rad i razvoj. Knjiga je opsegom mala, ali daje sliku njegova stvaralaštva, a naslovila sam je prema naslovu jedne njegove pjesme.

Je li bilo pjesama za koje bi se moglo reći da su neprevedive ili barem teško prevedive?

Da. Meni su se neke njegove pjesme, nakon mnogo truda, učinile neprevedivima. Ne da ih ne bih mogla prevesti riječ po riječ, nego imaju toliko referencija na staro arapsko pjesništvo, kulturu i povijest da bi bilo potrebno staviti puno napomena uz svaki stih, a to mi se čini neprikladnim činiti u poeziji. Kao da bi se pjesma urušila pod težinom tih skela koje bih oko nje napravila i zato sam jednostavno nekim pjesmama koje su mi bile drage morala reći - ne. Ipak, ostalo je u zbirci onih pjesama koje spominju ličnosti iz arapske povijesti i kulture, što sam objasnila. Ima i referencija na europsko pjesništvo i kulturu, jer Adonis je pjesnik Istoka i Zapada. Uvijek bih ga predstavila onako kako ga je predstavio palestinsko-američki književni teoretičar Edward Said koji je rekao da je Adonis svjetski arapski pjesnik po važnosti i veličini opusa, ali i po tome što na posebno kreativan način spaja naslijeđe Istoka i Zapada, i to tako da propituje i jedno i drugo. Adonis nikada nije imao nekritički odnos prema arapskom naslijeđu, ali ni prema europskom. Dok je bio profesor arapske književnosti na mnogim zapadnim i arapskim sveučilištima i sam je govorio da sa svojim studentima usporedo čita Baudelairea, Rimbauda i stare arapske pjesnike, i nalazi dodirne točke. Napisao je i knjigu “Sufizam i nadrealizam”, pa i to već govori da je i na teorijski način nastojao objasniti da se nadahnjivao i jednim i drugim. On je govorio: “Čitam Istok sa Zapada, i čitam Zapad s Istoka”. U njegovoj poeziji to se i vidi.

Adonisov život vrlo je zanimljiv. Od siromašnog neukog dječaka igrom sudbine dobio je priliku školovati se i postati pjesnički velikan. Kako se gradio taj put do najvećeg živućeg arapskog pjesnika?

Adonis je rođen 1930. u malom planinskom selu blizu Latakije u zapadnoj Siriji. U selu blizu mora pa će svatko u njegovu stvaralaštvu lako prepoznati taj mediteranski identitet. Do svoje 14. godine nije išao u školu već je imao nekog kratkog iskustva s osnovnom vjerskom školom. Ipak, ne možemo reći da je bio posve neuk jer je od oca dobio sjajnu naobrazbu u arapskoj predislamskoj i klasičnoj islamskoj kulturi, prije svega poeziji. Čitao je djela sufijskih, dakle mističkih pisaca, arapske kronike, arapsku povijest. Mnogo je pjesama već tad znao napamet te ih je recitirao. Čini mi da je za njegovu kasniju poeziju vrlo važno to što mu je otac dao krila, nije ga autokratski odgajao nego mu je rekao - ja ti nudim, a ti iz toga izaberi što želiš. Smio je propitivati, kritizirati, pa je možda imao i sreće što nije išao u “pravu” školu te nisu ukalupili i suzbili njegovu kreativnost. Naravno, da bi postao ovakav pjesnik bilo je potrebno otići u svijet i dalje se obrazovati, a on je s 13 godina iskoristio priliku kada je tadašnji sirijski predsjednik došao u njegovo selo. Probio se do predsjednika, izrecitirao mu svoju pjesmu i predsjednik ga je nagradio time što mu je omogućio da ode u gimnaziju, a onda i na Damašćansko sveučilište gdje je završio filozofiju.

O Adonisu se već godinama govori kao o najizglednijem dobitniku Nobelove nagrade za književnost.

Mogu se samo nadati da će to i doživjeti jer u arapskoj književnosti ne vidim nikog zaslužnijeg od njega. On sam kaže da mu do Nobelove nagrade nije stalo, ali da bi to s praktične strane bilo dobro jer voli putovati pa bi onda mogao posve neopterećeno ići kamo god želi. On je sad u 88. godini i jako puno putuje. Majka mu je umrla u 107. pa se možemo nadati da će krenuti njenim stopama i doživjeti možda i Nobela. Arapska književnost je 1988. doživjela to priznanje. Dobio ga je egipatski romanopisac Nagib Mahfuz, i sve otada se Adonis spominje kao kandidat za tu nagradu. A 2011., u godini Arapskog proljeća, govorilo se da je sad možda pravi trenutak za to. Međutim, iz Nobelovog povjerenstva su navodno rekli da se oni ne vode političkim kriterijima niti kriterijem aktualnosti, iako znamo da to baš i nije tako. Ali eto, u Adonisovu su slučaju bili dosljedni.

Daria Lisenko Ukrajinka Daria Lisenko Vraća se u Kijev iako Hrvatsku smatra zemljom iz snova, a Zagreb drugim domom

Imali ste prilike upoznati Adonisa.

Da, i jako mi je drago zbog toga. Bilo je to lani u Puli kada je bio počasni gost festivala Sa(n)jam knjige. On je otvorio sajam. To je bilo prvi put da se na otvorenju sajma čuje arapski jezik. Šest dana je bio u Puli i jako smo se lijepo družili. Ja sam bila službena prevoditeljica za svu njegovu komunikaciju, a publika u Puli ga je vrlo toplo primila. Gledala sam snimak kada je čitao svoju pjesmu na arapskom, a lijepo recitira. Nastao je muk, čuli su se uzdasi i vidjela sam koliko arapski jezik, izgovoren na taj način, djeluje na publiku. Gotovo da nisu morali čuti prijevod, toliko su ljudi u publici bili zadivljeni. Čini mi se da ih je Adonis osvojio i svojim nazorima, stavovima, jer nije se govorilo samo o poeziji nego i o mnogo čemu drugome. Imala sam ga prilike upoznati u raznim neformalnim okolnostima. Silno je radoznao i ima nevjerojatnu energiju. I u Puli je koristio svaki slobodan trenutak za rad.

A kako to da ste vi studirali arapski jezik, i gdje?

U vrijeme studija živjela sam u Beogradu. Najprije sam studirala fiziku, no u tome se nisam našla. Htjela sam zapravo studirati jezike. Malo me sram to reći, no moram priznati, arapski je bio zaista slučajan izbor. Do njega nije došlo nakon dugog upoznavanja arapskog, islamskog svijeta, ali studij me osvojio na prvu. Uz arapski je išao i turski, tako da sam na Filološkom fakultetu u Beogradu završila arapski jezik i književnosti i turski jezik i književnost. Magistrirala sam na arapskoj književnosti, a onda sam u Zagrebu promijenila subspecijalizaciju jer sam dobila posao u Arhivu HAZU gdje vodim orijentalnu zbirku rukopisa koja ima 2100 rukopisnih knjiga od 14. do 20. stoljeća. Bavim se istraživanjima rukopisa koji potječu uglavnom iz osmanske Bosne pa sam se od arapskog okrenula turskom, i iz suvremene književnosti otišla sam u 16., 17., 18. i 19. stoljeće. No arapskom jeziku i književnosti vratila sam se i na ovaj način, prevodeći. To sam radila u slobodno vrijeme i prevođenje Adonisove poezije donijelo mi je veliki užitak. A od 1994. redovito držim nastavu arapskog jezika na Katedri za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nažalost, još uvijek nemamo sveučilišni studij arabistike.

Zapravo, u ono vrijeme arapski jezik i književnost i niste mogli studirati u Zagrebu.

Da, tada su bili republički dogovori. Zagreb je imao indologiju, Sarajevo arapski, turski i perzijski jezik, Beograd arapski i turski, Priština arapski i Skopje turski. Ovoliko godina nakon osamostaljenja Hrvatske zaista bi bilo dobro, korisno i poželjno da imamo i arabistiku. Nadam se da to nećemo još dugo čekati.

Možda i dolazak velikog broja izbjeglica iz tog područja može biti motiv da se pokrene studij arabistike?

Izbjeglice jesu aktualno pitanje, ali nijedna zemlja ne otvara studij radi izbjeglica. No veliki izbjeglički val pokazao nam je da nam doista treba ljudi koji bi, poznavajući arapski jezik, radili uz policiju, liječnike, koji bi pružali svaku vrstu pomoći i izbjeglicama i hrvatskim ustanovama koje ih trebaju zbrinjavati. Pomogli su Arapi koji su prije ovdje studirali, a sad rade. Naravno da bi bilo dobro da smo imali i školovanih arabista koji bi i u tome mogli pomoći.

Koliko vas pogađa ovo što se događa u Siriji jer ste, za razliku mnogih od nas, bliskije povezani s tom kulturom?

U Siriji, nažalost, nikad nisam bila. Bila sam u Egiptu i Libiji. Žalosti me što nikada neću vidjeti onaj nekadašnji Damask i onaj Alep, jer su sad toliko uništeni. Građevine se možda i mogu obnoviti, ali kada je riječ o životu kakav je nekada tamo postojao, bojim se da nema povratka. Naravno, ne mislim da se treba vratiti na autokratski režim Bashara al-Assada, ali onaj način života koji su Sirijici imali vjerojatno se nikada više neće moći obnoviti. To me pogađa kao čovjeka. To što sam arabist omogućava mi da sagledam i neke druge aspekte i situacije, ali nemam na njih odgovore jer se često ni sama ne snalazim u tom mnoštvu frakcija i vojski. Ono što znam jest da je Arapsko proljeće, Sirijsko proljeće, bilo vrlo pozitivno događanje. Ali su ljudima koji su izašli na ulice tražeći više slobode, demokraciju, vrlo brzo ukrali tu njihovu revoluciju. Ne slažem se s onima koji kažu - zašto ljudi sad odande bježe i napuštaju svoju zemlju, neka se bore. Protiv koga da se bore? Na čijoj strani? Sada je gotovo svaka od tih vojski ekstremistička. Zločini se događaju na svim stranama i razumijem ljude koji bježe od razaranja, bombardiranja, ali i od tog svrstavanja na jednu stranu. Adonis isto tako cijeli život bježi od svrstavanja, čvrstih i zatvorenih identiteta, često i neprijateljskih prema drugima. On ima razumijevanja za one koji sad ne žele biti u nekoj sekti, frakciji. Čini se da je došlo vrijeme da za ljude koji se odbijaju svrstati u Siriji više nema mjesta. To je bio tzv. izvoz demokracije. Pitanje je može li izvoz demokracije, i to uz bombe i razaranja, ikome donijeti dobro. Pitanje je može li se američka demokracija samo presaditi u zemlje s drukčijom tradicijom. U Iraku to nije uspjelo. Možemo se pitati koliko je onima od onih koji su vojno intervenirali u Siriji bilo do toga da sirijski građani dobiju više slobode. Nismo toliko naivni.

Nova knjiga: Elena Ferrante "Priča o novom prezimenu" Manifest feminizma koji upozorava što se događa kada je žena tek predmet u rukama muškarca    Kontroverzija Je li Lewis Caroll bio previše vezan za svoju Alice? Hanif Kureishi Denis Derk Neobično čedan i umiven roman koji ponajviše ironizira piščevu poziciju sličnu onoj manekenki i nogometaša
Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar roker
    roker:

    Egipatski romanopisac koji je dobio Nobelovu nagradu nije arapski. Egipćani nisu arapi..