Ima neke magije u broju sedam; provlači se kroz svjetovno i duhovno, kažu da je posebno istaknut u Bibliji, gdje se pojavljuje više od 700 puta, već od sedam dana stvaranja svijeta pa dalje, da često simbolizira završetak i savršenstvo, ali i da je povezan s oslobođenjem i iscjeljenjem.
Ponovljeni zakon, pak, kaže da su svake sedme godine Izraelci trebali oprostiti sve dugove i osloboditi svoje robove. Toliko je godina prošlo i od mog prvog članka, također u Večernjakovu Obzoru, o Davidu Meiselu, najvećem dirigentu karlovačkog Prvog hrvatskog pjevačkog društva Zora i njegovoj praunuci Teni Korkut, profesorici gitare Glazbene škole Karlovac.
Povod je bio postavljanje spomen-ploče Davidu Meiselu u holu Gradskog kazališta Zorin dom – točno 77 godina nakon što je taj poznati i cijenjeni karlovački obrtnik, nadkantor, dirigent Zore, humanist, tajnik Židovske općine Karlovac, uhićen i ubijen u logoru Jadovno, on i njegov sin Zlatko, samo zato što su bili Židovi!
Energija koja se na tom događaju osjetila u Zorin domu, pozitivno ozračje s natruhama tuge, ali i ponosa, kako Davidovih nasljednika tako i nas ostalih okupljenih na događaju nakon spoznaje da je takva osoba bila dio povijesti grada i zbora i ostavila toliko pozitivnih tragova, ostala mi je u sjećanju do danas. Nisu me zaobišle ni suze ni ponos. Energiju priče valjda je već u prvoj rečenici telefonskog razgovora osjetio i urednik kada sam prijavljivala temu jer me već nakon nekoliko sekundi prekinuo i rekao: – Piši, baš tako kako si doživjela i kako prepričavaš.
Tena je tada rekla, otkrivši spomen-ploču s obitelji, prvim ljudima kazališta i Zore, da je time ispravljena nepravda prema najvećem dirigentu karlovačkog zbora, ali da je to i početak jedne nove priče. Priče koju je od tada do ovih dana i objavljivanja knjige "U ime pradjeda" istraživala, ispisivala, proživljavala svih tih sedam godina! Priče u kojoj je, govori nam Tena dok listamo knjigu, "doradila" i nju kao osobu, ali i putem koje je njezina obitelj doživjela transgeneracijsku pobjedu.
"Navodno postoji nešto što se naziva transgeneracijska trauma, proces u kojem roditelji vlastitu nerazriješenu traumu prenose na svoje potomke, što rezultira time da potomci imaju iskustvo traume, iako je nisu izvorno doživjeli. Moja baka Erna definitivno je proživjela strašnu traumu. Na takav užasan način ostati bez oca i brata, te i sama doživjeti hapšenje i odvođenje. Ne znam je li ona riješila tu traumu, ali znam da u životu nisam upoznala bolju i pozitivniju osobu, s više ljubavi za druge, od nje. Ernina kći, moja mama Mirna, također je izuzetno pozitivna osoba i u svemu u životu uvijek traži ono najbolje i najljepše. Imamo li mi tu transgeneracijsku traumu? Ova teška priča o sudbinama mog pradjeda i praujaka mene je usmjerila k pozitivnom. I vjerujem da sam ovom knjigom i svojim aktivnostima zapravo doživjela posttraumatsku pobjedu", napisala je Tena u knjizi koja je, osim priče o njezinu istraživanju vlastite obitelji, i priča o Karlovcu u godinama uoči Drugog svjetskog rata, ali i o psihologiji ljudi kada se nađu u situaciji da biraju između dobra i zla. Situaciji u kojoj će ga odabir zla "nagraditi", a odluka spasiti nekome život, ali dovesti u rizik vlastito postojanje.
Svaki rat donosi puno veći broj onih prvih odluka, ratovi se time i takvim ljudima hrane, zbog njih se ponavljaju, ali u tom mraku koji guta humanost i ljudskost, svjetlo koje tinja ipak postoji. U slučaju obitelji Meisel to je svjetlo u mraku bio Vilko Srića, njihov, kako kaže Tena, Pravednik među narodima, koji je kao mladi žandar nakon jedne racije Karlovčana u studenome 1941., u masi od čak 200-tinjak uhićenih osoba prepoznao Ernu i Edu, sestre i kćeri tada već pokojnih Zlatka i Davida Meisela. Glavnog je žandara, svog šefa, zamolio da ih pusti, jer da je njihovo hapšenje pogreška, da Erna i Eda nisu prave Židovke, da im je majka rimokatolkinja, one krštene, da je Eda zaručena za Vladimira Benića koji je tada imao čin u domobranima... nabrajao je Vilko Srića, Zlatkov prijatelj, sve što je mogao kako bi mu spasio sestre. I uspio je.
– Zahvaljujući snalažljivosti i hrabrosti mladog žandara Vilka, David danas ima sedamnaest potomaka. Potomci Vilka Sriće mogu biti ponosni na njega – priča nam Tena detalje njihove životne priče koja je tolike godine bila skrivena u kutijama zaguranim u zaključanim starim ormarima, malim sobama komoricama koje nitko nije otvarao, u duboko zakopanom sjećanju koje se nije usudilo prerasti u glas, u traumi zbog koje su nasljednici tajnika karlovačke Židovske općine koja je prije rata imala oko 300 članova, odgajani kao ateisti.
Poduži je popis prijatelja i svih onih kojima autorica u knjizi zahvaljuje jer su joj pomogli na putu istraživanja povijesti svoje obitelji, svog obiteljskog stabla, čiji su korijeni iznikli u Holešovu, češkoj Moravskoj i odakle je David Meisel prešao čak 600 kilometara dug put da bi u 21. godini života došao, 1906. godine, u Karlovac kao mladi, izučeni glazbenik, dijete iz židovske obitelji koja je njegovala tradicionalne i vjerske vrijednosti naroda kojemu je pripadala. Već je radio kao nadkantor u sinagogi i tajnik židovske općine u Židovskoj zajednici u Moravskoj Ostravi kada je vidio natječaj u kojem se tražio nadkantor i tajnik židovske općine u Karlovcu. Zadovoljio je sve kriterije i krenuo na put.
Sudbina je, kako ona to već zna, ironično ispisala da je David s 21 godinom započeo život u Karlovcu, a u istoj je, 21. godini života, njegov sin Zlatko izgubio život od ruke ustaškog egzekutora.
– Najteže mi je bilo napisati taj zadnji dio knjige posvećen tom tužnom kraju. Danima sam se pripremala, dugo mi je trebalo da se "prebacim" sa svih onih podataka koje sam doznala proučavajući dokumente i obilazeći lokacije, o tome gdje je moj pradjed rođen, gdje se školovao, o zlatnim danima njegove, kako ju je zvao, mile Zore s kojom je nastupao pred kraljevima na velikim europskim pozornicama, gdje im je pljeskalo oko tri tisuće gostiju na koncertima, nakon ljubavne priče njega i njegove voljene Olge koja ga je godinama čekala da dođe iz Velikog rata, s kojom je čak 11 godina bio zaručen prije nego što su svoju ljubavnu priču okrunili brakom u kojem su rođeni Zlatko, Edit i Erna, o njegovu humanitarnom radu, ljubavi prema gradu u kojem je živio i kojemu je htio sve najbolje, o tome kako s politikom nikada nije imao nikakve veze, kako je volio svoju obitelj i nježnim im se riječima obraćao u svojim pismima. Kako se nakon svega toga prebaciti na ono što ih je snašlo, nakon čega je čitava povijest obitelji, zapravo, gotovo kirurškim rezom odsječena i zakopana u zaborav? Bilo mi je teško, ali uz pomoć prijatelja i suradnika koji su me stalno hrabrili i poticali na istraživanje i pisanje, uspjela sam smoći snage posvetiti zadnja poglavlja situaciji u Karlovcu u tom vremenu, te tragičnom kraju Zlatka i Davida. U tih sam sedam godina, zapravo, istražila sve tragove koje sam mogla otkriti, od lokacije rodne kuće obitelji Meisel u Holešovu, gdje sam s obitelji, delegacijom Grada Karlovca, Gradskog kazališta Zorin dom, bila na otkrivanju spomen-ploče Davidu na kući rabinata koja se nalazi nasuprot njegove rodne kuće. I PHPD Zora pjevala je u Davidovoj, odnosno Shakhovoj sinagogi u Holešovu u sklopu Festivala židovske kulture. Obišla sam i tamošnje židovsko groblje, gdje su mu sahranjeni roditelji, mjesto gdje se školovao u Brnu, a locirala sam i potomke Davidove braće i sestre koji su preživjeli, od kojih dio živi u Izraelu. Kao stipendistica Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih 2023. godine sam putovala na edukaciju o Holokaustu u Yad Vashem u Jeruzalem. Vrhunac mog boravka u Izraelu bio je susret s obitelji nakon više od 80 godina. Naime, sestrična moje bake, Ruta, kći Davidova brata Izidora brodom je iz Europe 1939. godine bježala na područje današnjeg Izraela, a na tom je brodu rodila kćer koju je nazvala Bracha, što na hebrejskom znači Blagoslov. Susrela sam se s Brachom i rođacima za koje do mog istraživanja nismo ni znali da postoje, pa je susret bio poseban jer se obitelj ponovno spojila nakon toliko godina. Darovali su mi privjesak za ključeve sa simboličnom posvetom i citatom Leeja Iaccoce: "Jedina stijena koja ostaje stabilna, institucija koja radi i bez sumnje brine za vas je obitelj." Eto, s njima nas je povezalo ovo istraživanje i to je blagodat, spoznati gdje vam je dio šire obitelji, ostati s njima povezan, sjajna je stvar koja nam se svima dogodila. Kasnije nas je u Karlovcu posjetio i unuk drugog Davidova brata Sigmunda koji također živi u Izraelu – otkriva nam sugovornica tek dio mozaika svog života koji je slagala zadnjih godina.
U međuvremenu je snimila i dokumentarni film za HRT pod nazivom "U ime pradjeda", osnovala je Udrugu za očuvanje židovske baštine i kulture "Židovi u Karlovcu", otkrila spomen-ploču srušenoj karlovačkoj sinagogi na neboderu koji stoji na mjestu gdje se od 1871. do rušenja 1960. uzdizala impresivna zgrada sinagoge u kojoj je radio njen pradjed David. U povodu 130. obljetnice izgradnje Zorin doma njezina je udruga ispred karlovačkog hrama kulture otkrila spomen-poprsje Vilimu pl. Reineru koji je bio inicijator i najveći donator izgradnje kazališta, ustanovili su dvije nagrade; za najbolje dirigente na Međunarodnom natjecanju Aurora cantata koja se održava u Karlovcu i koja nosi naziv po Davidu Meiselu, te nagradu za najzaslužnijeg člana Veslačkog kluba Korana po imenu "Tibor Heksch" koji je bio osnivač i tajnik kluba, veslač i također žrtva Holokausta.
Organiziraju također brojna kulturna događanja tijekom godine, sudjeluju u događanjima u sklopu Adventa sa židovskim vjerskim običajima, a inicirali su i postavljanje "kamena spoticanja" ispred tri karlovačke kuće iz čijih su haustora u rano jutro 13. travnja 1941., na rimokatolički Uskrs, odvedene prve žrtve Holokausta u Karlovcu, ali i čitavoj Hrvatskoj, budući da su odvedeni odmah nakon proglašenja NDH, a prije donošenja rasnih zakona u Hrvatskoj. Ivo Goldstein, vlasnik knjižare, Filip Reiner, odvjetnik čija je obitelj živjela u palači Reiner gdje je danas Glazbena škola Karlovac, zbog koje imamo Zorin dom, ali i karlovačku šetnicu Promenadu, i čija je majka Tereza Reiner osnovala Društvo za proljepšanje grada zbog kojih imamo gradske parkove, te David Meisel, iznimno cijenjeni dirigent Zore, tajnik židovske zajednice. Unatoč životu koji su utkali u grad, unatoč protivljenju brojnih Karlovčana, odvedeni su tog kobnog jutra na put s kojeg se više nikada nisu vratili.
– Kopajući po dokumentima, saznala sam da je David bio toliko apolitičan da nije htio, a to je naveo i kao uvjet kada je preuzimao posao dirigenta Zore, odlučivati o izboru programa koji će Zora izvoditi. S obzirom na to da je i sam bio vrstan pjevač, nevjerojatno glazbeno talentiran i da je vjerojatno imao apsolutni sluh i savršenu disciplinu, preuzeo je posao s ciljem da zbor posloži do savršenstva. U tome je uspio; njihovo je pjevanje oduševilo mnoge kritičare njegova vremena, o čemu postoje službeni zapisi. No, Zora je pjevala ono što je odbor Zore odlučio, a ne on. I pjevale su se skladbe hrvatskih, srpskih, slovenskih autora, najviše hrvatskih, a zoraši su na koncertima nastupali u hrvatskim narodnim nošnjama, ne u odijelima ili haljinama kao danas. Koliko je David bio cijenjen, pokazuju i dokumenti, čestitke, govori cijenjenih kolega, vodstva grada na obilježavanju 25 godina njegova djelovanja u Zori. O svemu tome pišem u knjizi kao dokaz da su PHPD Zora i Karlovac u to vrijeme bili iznimno cijenjeni u matičnoj državi, te u tadašnjoj Europi. Pišem i o previranjima koja su se nakon turneje zbora koja je kulminirala nastupom u Bruxellesu događale u Karlovcu, nakon čega je u travnju 1939. godine David podnio ostavku na mjesto zborovođe – kaže nam Tena Korkut.
Putopis, biografija, autobiografija, povijesni roman, ljubavna priča, sve su to žanrovi obuhvaćeni u knjizi koju bi svatko trebao pročitati, posebno Karlovčani, kako bi saznali dio povijesti svoga grada čiji je razvoj u godinama između dva svjetska rata, kao i u mnogim drugim gradovima u Hrvatskoj, vezan uz židovsku zajednicu i njihov doprinos u prvom redu gospodarstvu, a onda i kulturi. I sam je David kao 21-godišnji mladić u Karlovac došao u obitelj Weiss koja je imala tvornicu sapuna. Neke od najljepših karlovačkih vila napravili su karlovački poduzetnici iz židovske zajednice koji nikada nisu dvojili o svom hrvatstvu ili ljubavi prema rodnome Karlovcu koji nisu nikada izdali ni napustili iako bi im takva odluka spasila živote. Od zajednice koja je imala oko 300 članova, aktualni popis stanovništva kaže da u Karlovcu živi pet osoba koje su se deklarirale kao Židovi.
– U knjizi se isprepliću moje istraživanje, ali i moje impresije, emocije koje su se pojavljivale dok sam otkrivala sve o pradjedu, govorim o tome koliko su me neke stvari impresionirale, a neke boljele. Dakle, mene ima dosta u svemu tome, pa i u opisivanju obiteljskog života mojih predaka o kojem nismo puno znali. Moja mama i teta Sanja jako su malo toga znale, nisu puno doznale ni od svoje majke. Prabaka, kada bi se za života sjetila nečeg tužnog, spustila bi glavu i utihnula. Danas bolje razumijem puno stvari o sebi i svojoj široj obitelji, jer kako sam nalazila stvari na tavanu i u komoricama, tako sam sve jasnije sagledavala sliku o svima nama. Recimo, Davidove sam skladbe, njih čak 30-ak, u rukopisu pronašla na tavanu, ostalo po komodicama. Jednu od njih je prvi puta nakon više od 80 godina izveo jedan nadkantor u Karlovcu i u Hrvatskoj nakon promocije knjige; pjevao ju je Shmuel Barzilai, vrhunski kantor iz Beča uz klavirsku pratnju docentice Tamare Jurkić Sviben, a vrhunac večeri bio je kada je cijela dvorana pjevala uglas sa Shmuelom – na hebrejskom. Na promociji je bila i Veleposlanica Republike Austrije u Hrvatskoj Yvonne Tončić-Sorinj i puno gostiju i prijatelja. Bila sam ugodno iznenađena, u pozitivnom šoku jer, iskreno, nisam znala što očekivati. No, došlo je jako puno ljudi, njih čak 200-tinjak, i atmosfera je bila odlična, puna emocija i podrške. I u tome vidim tu multikulturalnost koju Karlovac ima, koja je postojala u ovome gradu i kada je u njemu živio moj pradjed. Možda sam naivna kao što je bio i David, ali puno me toga uvjerava da nije tako, da je ta multikulturalnost i dalje identitet ovoga grada, bez obzira na sve. Ja sam, naime, vječiti optimist – dodaje kroz smijeh Tena.
Nervozno je, dodaje, očekivala i prve reakcije prijatelja na knjigu; pozitivne reakcije koje je dobila, kaže i pohvale da se knjiga čita u dahu, da čitatelja vuče na čitanje kako bi doznali što se dalje dogodilo, bile su joj vjetar u leđa da se javi na natječaje; Grad Karlovac putem natječaja za kulturu i Koordinacija židovskih općina kao nakladnik, podržali su objavu knjige.
– Sve što sam prošla, što sam doznala, svakako je dovelo do toga da sam svoj svjetonazor izoštrila. Iz ateističke sam obitelji, ali vjerujem u Boga, čitala sam Bibliju, a onda sam proučavala i židovstvo i obilježavam i te običaje. Evo, u ovo doba godine da netko dođe u moj stan, shvatio bi; sve svijetli i Božić i Hanuka, baš sva radost tih blagdana, sva ta pozitiva, njihova povezanost. Ma, multikulturalnost na najjače – kroz smijeh kaže Tena.
Podvlači da je Karlovac miran grad, bez ekstrema, tek poneki ispad na društvenim mrežama. Kaže da sve vrijeme u radu udruge i u svom radu ima podršku gradonačelnika Damira Mandića i gradske uprave koji je, dodaje, iznimno tolerantan prema različitostima, kao i županice Martine Furdek Hajdin.
– Ja sam puno toga pročitala o povijesti židovstva i recimo da imam bolji uvid u neke stvari, no svoja razmišljanja ne iznosim. Tvrdim da je i jedno ubijeno dijete u bilo kojem sukobu previše, a kamoli toliki stradali u svim sukobima koji su oko nas; od onoga u Gazi na dalje. No, ljudi kada nešto komentiraju, osuđuju, ispisuju parole, puno toga ne znaju, puno toga rade iz neznanja ili revolta. Ispada, što je apsurdno, da je u nekim stvarima ljevica antisemitski raspoložena, a neki desniji centar tolerantniji prema Židovima – zapaža Tena Korkut.
Dodaje da je zadnjih nekoliko godina nastavnici pozivaju na satove vjeronauka i etike po školama u Karlovcu.
– Pročitala sam puno knjiga i imam originalne artefakte od pradjeda, pa držim predavanja o judaizmu i onda im sve to i pokazujem. Obično započnem s pričom o filmu "Povratak u budućnost" – jedan lik svrati u prošlost, ukrade almanah i tada se čitava budućnost promijeni. Tada pitam njih, a mogla bih i bilo koga; da se nije dogodila 1941. godina, da je jedan događaj promijenjen, što bi bilo? Ne prakticiram judaizam, no bih li ga prakticirala da nije bilo 1941. godine? Kako bi izgledao Karlovac danas, kako bi živjela moja obitelj? Živim li pravi život ili živim neku alternativu? Djeca jako dobro reagiraju, promišljaju, posebno kada im kažem da je Tora prvih pet knjiga Starog zavjeta koji je dio Biblije, ispituju, na neka pitanja i ne znam odgovore, pa im javim naknadno. Pričam im i o Židovima u Karlovcu i njihovu doprinosu razvoju grada. O tome da smo zbog obitelji Reiner imali kazalište prije Zagreba, da je zbor iz vojnog, provincijskog grada bio proglašen najboljih amaterskim zborom Europe dok je David Meisel bio dirigent, da je Izidor Gross u Karlovcu napisao prvu knjiga o šahu i o tome koliko su se maksimalno davali gradu. Djeci je to zanimljivo i lijepo je čuti njihovo promišljanje, stavljanje sebe u taj kontekst i razmišljanje o tome što bi bilo da je bilo, koliko su neke odluke, događaji važni i koliko određuju budućnost, koliko ih sve to tjera na razmišljanje – dodaje Tena Korkut.
I to je poanta njezine knjige, svega što radi, predavanja; da djecu naučimo da promišljaju, propitkuju, budu otvoreni i tolerantni kako bismo se mogli oduprijeti zlu koje svako toliko pokazuje neutaživu želju da nas proguta.
Otvori KEKS Pay
