Naslovnica Kultura Knjige

Suđenju ‘vješticama’ Mrni i Dobri dodajem važnost za 21. stoljeće

Šibenski književnik sa zagrebačkom adresom zaokružuje lokalpatriotsku šibensku trilogiju nadahnutu upečatljivim povijesnim događajima
11. kolovoza 2017. u 21:40 0 komentara 177 prikaza
Omer Rak
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL

Omer Rak je kod Frakture objavio romane Arkana Fausta Vrančića i Kultna posuda i oba su zaintrigirala hrvatsku javnost.

06.02.2015., Zagreb - Omar Rak, pisac i esejist. Denis 
Derk Šuljanje po oporim marginama šibenske povijesti

Kako to da vaši filmični romani nisu našli producenta i redatelja koji bi ih ekranizirao?

Dio ‘krivnje’ snosim i sam jer ih nisam nudio. Nedavno sam ponudio Kultnu posudu redatelju Arsenu Ostojiću. Općenito, nisam osoba koja vuče za rukave druge nudeći im svoj literarni uradak. Zbog te ravnodušnosti prema plasmanu vlastitog djela, čekam da oni prvi prepoznaju vrijednost mojeg djela i da temeljem toga surađujemo. Drugo je pitanje, koliko ja osobno uopće želim biti ‘popularan’ i poznat. Zasigurno ne pripadam onima koji ‘režu vene’ da bi došli u neki novinski stupac ili zato da bi me netko preporučio za ljetnu razonodu. Teme kojima se bavim u svojim romanima vrlo su hermetične i traže krajnje pažljiva, sustavna čitatelja/icu, pa time već u startu isključuju širok čitateljski krug no to ne znači da bi taj krug i dalje trebalo sužavati.

Zbog čega ste napisali roman o Faustu Vrančiću i dio radnje smjestili u Domovinski rat?

To je, prvenstveno, roman Šibenčanina o Šibenčaninu. Mojeg sugrađanina Fausta Vrančića, preminulog prije točno četiri stoljeća – koji je nedvojbeno bio neobično zanimljiva osoba s mnoštvom interesa i živio u dinamičnoj i zanimljivoj epohi kasne renesanse i nadolazećeg baroka – želio sam prikazati na posve drukčiji, zanimljiviji način nego što se uobičajeno predstavlja. U objema radnjama koje teku usporedno u romanu i događaju se u Pragu krajem 16. stoljeća, odnosno u Šibeniku tijekom proljeća i ljeta 1991., razvidno je približavanje rata ili sam početak rata. Predosjećajući nadolazeći rat, carski tajnik Faust Vrančić, zajedno s carem Rudolfom II. Habsburgom, na praškom se dvoru pokušava domoći alkemijskoga ‘kamena filozofa’ za kojim je inače, povijesno je potvrđeno, car Rudolf tragao cijelog svojeg života. Godinu dana nakon Faustove smrti, 1618., započeo je do tada najkrvaviji europski rat – Tridesetogodišnji rat. Caru i njegovu tajniku kamen je bio nužan jer je ta mistična supstancija navodno bila sposobna projicirati savršenstvo vlastitog unutarnjeg ustroja na vanjske neravnine i neusklađenosti – odstraniti višak i nadoknaditi manjak – kako bi zavladalo stanje ravnoteže. S druge strane, u Šibeniku, gdje se radnja odvija od početka travnja do napada JNA i srpskih paramilitarnih postrojbi na Šibenik u rujnu ‘91., knjigoveža Gabrijel iz Faustova rukopisa grozničavo nastoji izvući smisao smatrajući da se u rukopisu krije moguće spasonosno okultno rješenje koje bi njega (i njegove sugrađane) moglo izbaviti iz ratnog košmara. Iako se radi o različitim junacima u situacijama prostorno i vremenski razmaknutim jedne od druge, u naravi su te situacije vrlo slične. Svijet se bitno nikad nije promijenio; ratovi ne posustaju kao ni ljudska patnja. Međutim, isticao sam to u romanu, važno je pokušati doći do mira. U tome sam smislu isticao plemenitu, mirotvornu ulogu pokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine tijekom ratnih stradanja.

Drugi roman posvetili ste tzv. danilskom ritonu. Koliko ste se u njemu držali znanstvenih činjenica?

Znanstvene činjenice u romanu rezultat su mojeg dugogodišnjeg bavljenja tom prapovijesnom posudom. Većinu sam ih na drukčiji način već obradio u svojoj knjizi Danilski riton: Struktura i simbolika kultne posude iz srednjeg neolitika iz 2008. Tri godine poslije objavljen je prijevod te studije na engleskom u izdanju Oxbow Booksa iz Oxforda. Inače, naziv ‘danilski riton’ odnosi se na četveronožnu posudu od pečene gline otkopanu 1951. na Danilu, arheološkom nalazištu nedaleko od Šibenika, za koju se pretpostavlja, prema prevladavajućem mišljenju arheologa, da je bila kultne naravi. Danilo je bilo jedno od nalazišta na kojemu je proizvodnja ritona bila najznačajnije zastupljena dok su pak ritoni bili rašireni na golemu prostoru od Peloponeza do Alpa i na Apeninskom poluotoku. Očito da je kult ritona u svojoj unutarnjoj dimenziji sadržavao izvjesne univerzalne odrednice koje su bile prepoznatljive i prihvatljive različitim kulturnim skupinama razbacanim na širokom prostoru jugoistočne Europe. Višestoljetno postojanje misterioznog ritona kao simboličkog objekta dovelo je do prve kulturne integracije toga dijela europskog prostora.

Budući da se radi o fikcijskom romanu, mogao sam dati krila vlastitoj mašti i unekoliko, dopustite mi reći, preoblikovati činjenice i uklopiti ih u sadržaj romana kojemu ne nedostaje i fantastičnih elemenata. U svakom slučaju, znanstvene su činjenice temelji na kojima sam postavio okosnicu romana pa su u izvjesnoj mjeri prilagođene posebnostima radnje, što znači da sam ih učinio fleksibilnijim i pristupačnijim čitateljima od kojih, očekivano, većina nema potrebno predznanje, primjerice o značenju prapovijesnih simbola poput neolitičke dvostruke ‘S’ ili ‘C’ spirale, a da ne govorim o obrednom žrtvovanju djece i njihovu pokapanju u položaju fetusa...

“Kultna posuda” je triler s erotskom dimenzijom. Jeste li tom bizarnom erotičnošću željeli privući čitatelje ili ona ima nekomercijalni smisao?

Nama je danas, kao što kažete, bizarna ta erotičnost koja je svoje ispunjenje pronalazila u služenju Božici čija je slika na manifestnoj razini bila žena i koja svoje podrijetlo vuče iz predodžaba ukorijenjenih još u starijem kamenom dobu kada su figurice različitih Venera i, najvjerojatnije, njihovo štovanje bili rasprostranjeni na golemu području od današnje Francuske do Bajkalskog jezera. Žena, koja je bila zemaljski odraz Božice, u čijim je bokovima i utrobi bio sadržan misterij rađanja, a u prsima održanje života, bila je najstariji objekt štovanja u svijetu ljudi. Ljudima iz neolitičkih zajednica nije bilo teško povezati vulvu s magičnom ranom koja krvari i zacjeljuje svakog mjeseca baš kao i sam Mjesec, koji umire i rađa se ponovno. Žena krvari svaki mjesec, ali ne umire i, kada ne krvari deset lunar­nih mjeseci, rađa novi život. Lako je objasniti zašto su ti ljudi gajili strahopoštovanje prema ženi i zašto je ženski misterij bio središtem njihovih kultova. Božica je vrijeme, a vrijeme su ciklusi, u svemiru i ženskom tijelu podjednako. Menstruacija je čudo: otkrila je misterij kretanja svemira u ženskome tijelu, a svemir je žena, Velika majka. Ta je drevna ‘erotičnost’ nestala davno prije javljanja našega degeneriranoga pornografskog doba koje neštedimice ne samo da beskrajno ponižava žene nego uvijek iznova pronalazi načine kako u potpunosti zamijeniti ženu s dvodimenzionalnim bićem u obliku žene koja, sukladno apsurdnom scenariju, „uživa“ u neemocionalnoj pantomimi seksa. Erotika koju sam provlačio kroz retke svojeg romana koliko god imala funkciju žestokog ‘napaljivanja’ ima i jedan mnogo ekskluzivniji smisao – odvodi čitatelja/icu iz fizičke dimenzije puke putenosti k onome što je iza toga, pa čak i iza spola, do metafizičkoga onkraj koje se manifestira kroz ritam/ciklus čija je vjerna predodžba zemlja i žena.

Izazivaju li vaši romani stručne polemike?

Pa i ne baš, koliko mi je poznato. Općenito, mislim da je krajnje nezahvalno i znanstveno nedosljedno referirati se u stručnim polemikama na književnu fikciju koja ima posve drukčiju strukturu i ciljeve od stručnog/znanstvenog djela. S iznesenim tezama iz oba svoja romana, uz nužne ograde, sudjelovao sam i na nekim tribinama i javnim izlaganjima u Zagrebu i Šibeniku na kojima su sudjelovali i stručnjaci iz različitih područja i dojam mi je bio da je naša ‘kohabitacija’ uspjela.

Što će biti tema nove knjige?

Radi se o romanu radno naslovljenom Šibenske vještice A. D. 1443. Šest stoljeća poslije. Okosnicu teksta čini povijesni događaj – prvo službeno zabilježeno suđenje ‘vješticama’ u nas, i to u Šibeniku, u kolovozu 1443., kada su inkvizicijskoj torturi bile podvrgnute dvije šibenske ‘vještice’ Mrna i Dobra, majka i kći, a zatim osuđene na žigosanje i progon. Prema optužnici, Mrna je, potaknuta đavolskim duhom, uz privolu i suglasnost kćeri Dobre, nekim čarobnjačkim bajanjem, vradžbinama i čarolijama nad pripravcima što ih je dala plemenitom gospodinu Draganu Draganiću da ih pojede, u njemu toliko rasplamsala ljubav prema Dobri da “ništa drugo nije radije činio nego ono što je Dobri bilo milo i ugodno.... “ Spis o istrazi i suđenju sastavio je na latinskom fra Ivan, inkvizitor iz Trogira. Zanimljivo je da su u noći uoči izvršenja presude obje osuđenice – pobjegle iz zatvora u podrumu Kneževe palače. Budući da podnaslov teksta glasi “Šest stoljeća poslije”, lako je pretpostaviti da se radnja iz 15. stoljeća izmješta u 21. gdje dobiva novu vrijednost i značenje.

S ovim ću naslovom završiti svoju “šibensku trilogiju” za koju sam odabrao i književno obradio teme od nacionalnog značenja – Fausta Vrančića, danilski riton i prvo zabilježeno suđenje ‘vješticama’ na istočnoj obali Jadrana. Nacionalna povijest i prapovijest za mene su bili i ostali izvorom trajnog umjetničkog nadahnuća.

12.03.2015., Zagreb - Ravnateljica Nacionalne i sveucilisne knjiznice Dunja Seiter - Sverko. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL Faust Vrančić On je najvažniji hrvatski izumitelj. Idejama je 'letio' ispred svog vremena faust vrančić Zvonko Kusić: 'Faust Vrančić jedna je od najistaknutijih osoba cjelokupne hrvatske kulturne i znanstvene povijesti' Prvić (1) DENIS DERK Hrvatska – zemlja sa sve više inovativnih muzeja

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message