Dugo ništa nije tako uznemirilo Mederovčane kao vijest da je Kuzmi, glumcu njihova kazališta, kad se kasno noću vraćao kući nakon probe u Radničkom domu, nepoznat netko bacio masnu sodu u lice. Članovi amaterskog Kulturno- umjetničkog društva, nakon napornog rada u mederovačkim tvornicama, nekoliko su puta tjedno uvježbavali Kolarovu “Smešnu pripovetku u dva dela”, u kojoj je mladi i ljepuškasti mjesni poštar glumio zaljubljenog Iveka, mladog buntovnika koji je htio biti “svoga tela gospodar...” Kuzma je, kasnije se prisjećao, zapazio u polumraku uličice u koju je skrenuo tek siluetu, zapravo ruku koja mu je bacila u lice plamenu tekućinu od koje su ga neizdrživo bolno zapekle oči, i to je bilo zadnje što je u životu vidio, prije nego što je neljudski kriknuo, a u nagrizenim se i sagorjelim dupljama nastanila zauvijek potpuna tama. Mederovac je bio malo industrijsko naselje izgrađeno ponajviše od tipiziranih prizemnih zgrada u nizu, kolonije, zbijenih radničkih stančića izgrađenih od pečene opeke, u kojima je svaka domaćica znala što za ručak kuha susjeda s lijeve ili desne strane, pa su tako stisnuti, kao zrna graška u mahuni, o svakome svi sve znali: tko se i kada pijan vratio pred jutro kući, tko se s kim kurva, čija je žena abortirala, čiji je sin izboden nožem u susjednom selu. O preljubima se doznalo i prije no što bi se ljubavnik izvukao iz tuđeg kreveta, a za izbodenog mladića prije no što su ga dovezli kući, pa je Mederovčane neobično uznemirilo i zbunilo ono što im se dogodilo gotovo pred nosom, pred znatiželjnim očima koje su uvijek sve vidjele. Sve do tada. Brzinom najbržeg trača počele su Mederovčanke preispitivati sve “sumnjive” situacije u kojima se ranije njihov poštar zaticao: nije li se predugo zadržavao kod usamljenih žena kojima bi donosio pismo; je li on, koji inače ne pije, popio koju rakijicu više sa ženama čiji su muževi već godinama na privremenom radu u Njemačkoj, donoseći im novčane uputnice o prispjelim markama; nije li se kod mladih udovica zadržavao dulje no što je trebalo da bi im uručio mirovinu, koju su tada poštari donosili u kuću. Sjetile su se kako je Kuzma slobodno ulazio i u dvorišta na čijim je ulaznim vratima pisalo “Oštar pas” milujući usput oštre pse kao da su posve pitomi. Analizirale su sveznadarke, uronjene u svoja mutna sjećanja, brojne uloge ljubavnika u amaterskim predstavama koje je redovito glumio Kuzma – nije li to Kuzma činio s odviše žara u svojim plavim zavodničkim očima, u pokretima kojima je grlio tuđe djevojke i žene, profesionalno, a ne amaterski, nije li ih odviše strasno ljubio? A da mu nije vid uskratila vlastita žena Kristina – da svojim zaigranim očima i lakomim pogledima više ne miluje tuđe? Ta netko je, ne bez razloga, digao ruku na njega, sasuvši mu sverazornu kiselinu u lice, u oči. Dva su milicionara iz nedalekih Našica danima dolazila i istraživala nemio slučaj. Dugo i povjerljivo razgovarali su s Kuzmom. Jest da je omiljen i u Mederovcu i u kazalištu, ali zasigurno ima i onih koji ga ne vole. Ima neprijatelje, mora ih imati. Bar jednoga, onoga koji ga je unesrećio, ali Kuzma ni u koga nije sumnjao. Razgovarali su s njegovim kolegama u pošti, sa susjedima, s njegovim prijateljima, glumcima i glumicama amaterskog kazališta, s Kuzminim šahovskim protivnicima, pa i s njegovom ženom Kristinom. Tražili su u njezinu ponašanju tragove ljubomore, pokušavali su od posljedice doći do uzroka. Pretraživali su šupe i drvarnice tražeći ubojitu kiselinu, ispitivali su tračeve u nedostatku pouzdanih dokaza, ali vratili su se neobavljena posla u svoju stanicu. I uskoro se nad Mederovcem ponovno nadvila provincijska učmalost, kao da se ništa i nije dogodilo. Kuzma se vratio iz bolnice s tamnim neprozirnim staklima na naočalima, sa šalom koji je otada uvijek nosio oko vrata: ljeti svileni, a zimi vuneni, prikrivajući njime smežuranu kožu u dnu lica i vratu, na mjestima na kojima su zarasle rane, a ostali ožiljci. Otad ga se moglo vidjeti kako s bijelim štapom pipka zidove uz koje se više šuljao nego šetao, nesigurnim trapavim koracima iako je napamet znao sve puteljke između zgrada kojima je godinama prolazio. Činilo mu se da ih je mogao napipati zatvorenih očiju, sada mu je to ipak postalo teško i mučno. Sigurnijim korakom kročio bi tek kada bi ga supruga, rukom pod ruku, povela u šetnju Mederovcem. Za lijepog vremena najčešće je odlazio u obližnji park. Sjeo bi uvijek na istu klupu, onu na kojoj se ranije često ljubakao s glumicama iz kazališta. Najdužu intimnu vezu imao je s Margaretom, vedrom, ali ljubomornom i posesivnom djevojkom koja je od njega zahtijevala da prestane glumiti u kazalištu, da ne putuje s ansamblom na gostovanja, da nakon premijere ne ostaje s njima na večeri. Više joj je puta to i obećavao u ljubavnom zagrljaju, ali glume se nije mogao odreći. Ona nije bila glumica i nije mogla shvatiti koliko mu gluma, ma i amaterska, ispunjava život. Zbog toga su se sve češće svađali, ali svaka bi svađa završila još strasnijim zagrljajima. Bilo je dovoljno da mu šapne kako je došla bez gaćica, da zadigne suknju i sjedne mu u krilo, njišući se u sve bržem ritmu, teško prigušujući glasne uzdisaje, pa da zaborave na sve nesporazume. Strasna, kakva je bila, povukla bi ga, pokretima kojima se nije mogao oduprijeti, na travu iza klupe, iza najbližeg grma, izgovarala bi šapatom prostačke riječi koje inače nikad ne bi izustila, grčevito privlačeći njegove prste na svoj vrat, molila ga steže, da ju guši, jer ju to silno uzbuđuje. Ali zadnji put nije bilo tako. Nakon još jedne svađe okrenula se i otišla. Nadao se da će se vratiti, ali nije. Svom ponajboljem šahistu članovi kluba nabavili su, suosjećajući s njegovom tragedijom, šahovsku tablu, s rupicama na crno-bijelim kvadratima, u čiju je sredinu, nakon što bi dugo prebirao jagodicama po figurama na ploči, zabadao figure, sa šiljkom na donjem dijelu. Nerijetko je i pobjeđivao, čemu su se svi vrlo čudili, jer nikad nitko od njih nije vidio slijepca da igra šah, a kamoli da pobjeđuje. Kod kuće bi mu obazrivi susjedi priskakali u pomoć: podrezali bi nekoliko voćaka ili trsova loze u vrtu, pokosili stazu zaraslu u travu, obojili drvenu u ogradu, dokazujući djelom da je bolje imati bliskog susjeda nego dalekog brata. Komentirali su nečiju nenadanu smrt, tuđu nesreću koja je ljudima uvijek milija od vlastite sreće. Kuzma je ostao bez posla, a kako nije osakaćen na radu, nije dobio invalidsku mirovinu. No, bilo je to u ono vrijeme kada nebriga za čovjeka još uvijek nije pokazivala svoje ravnodušno lice, pa je uprava Pošte umjesto Kuzme zaposlila njegovu suprugu, kao poštaricu. Kristina je navukla njegovu službenu odjeću, prebacila veliku kožnu torbu o rame i raznosila po Mederovcu pisma, pješice, ili biciklom na udaljenije adrese. U početku su je Mederovčani gledali s podozrenjem, dokoličari su joj koješta dobacivali, šalili su se na račun njezine odore, skrivali joj bicikl, ali to nije dugo potrajalo. Svako čudo za tri dana, pa i prva poštarica u Mederovcu, i uskoro su simpatičnu poštaricu mještani dočekivali ispred svojih ulaznih vrata. Izlazili su pred nju oni čiji oštar pas još nije navikao na nju, pozivali je u svoj stan, nutkali je kavom ili pićem, osobito oni kojima bi početkom mjeseca donijela mirovinu. Častili su je jednako kao nekoć njezina Kuzmu. Usamljen u svojoj tami, Kuzma se pak družio s rakijom, slušao radio, pušio jeftine cigarete, ispijao bezbrojne šalice turske kave, pio tablete protiv bolova. Kristina je zamijetila njegovu bezrazložnu razdražljivost, strpljivo ju je podnosila, ali nije znala kako mu pomoći. Tek je odstranila iz kuće sve opasne kiseline da u času slabosti ne popije smrtonosnu tekućinu, skrivala je najoštrije noževe strahujući da u klonuću ne digne ruku na sebe. Povremeno im je dolazila garderobijerka iz kazališta da im Kristina sašije kostime za kazališne predstave, odjeću kakvu glumci nisu imali u svojim ormarima, a onda i druge žene kojima je šila – od poštarske plaće nije se moglo živjeti – i nerijetko je sjedila za svojom singericom do duboko u noć. Kuzma je najradije izlazio u sumrak, kada je ionako tihi mederovački dan prelazio u još tišu večer. Nerado bi sretao ljude koji su žalili njegovu nesreću. Razmišljao je o svom tragičnom životu, prisjećao se žena koje je na klupi grlio. Margareta je bila stalno u njegovim mislima. Do prije izvjesnog vremena imao je i glumu i nju, sada je ostao bez oboje. Jedne je večeri čuo korake koji su utihnuli ispred njega. Netko je sjeo uz njega na klupu. Šutio je nekoliko trenutaka udišući miris jeftinog parfema ljubičice koji mu je draškao nosnice. Kupio ga je Margareti dok su se još voljeli. “Ti si?”, glas mu je zvučao ravnodušno, više kao konstatacija, manje kao pitanje. “Jesam...” Zaogrnula ih je napeta, neugodna tišina. Trajala je dugo, predugo, onda Kuzma izusti. “Ti si to učinila...” Ni tvrdnja, ni pitanje. Bilo mu je svejedno što će reći jer je znao odgovor. Zanimalo ga je tek hoće li ono što je učinila i priznati. On nije. Tek u svom mraku shvatio je da Margareta nije mogla podnijeti što je između nje i kazališta izabrao kazalište. Ona nije mogla razumjeti da je osim banalnog raznošenja pisama, od čega je živio, gluma bila ono zbog čega je živio. Za nju je to bilo glumatanje u amaterskom kazalištu, histrionska putovanja kombijem u sela i zaseoke, nastupi u seoskim vatrogasnim domovima, pijančevanja u krčmama nakon predstave. Škriputave i hladne seoske pozornice više su mu značile nego ona. Kuzma ju je izluđivao svojom ljubavlju, ona njega ljubomorom. Ljubomora joj oduzela pamet i zamračila vid. Zato je uništila njegov. Približila mu se. Zagrlila ga je i naslonila mu glavu na rame. Dugo je plakala, zapravo glasno jecala. Šalom oko njegova vrata brisala je usne. Osjetio ih je potom na svom vratu, na smežuranim ožiljcima. Vlažni sitni leptirići sletjeli su potom na usne. Grlila ga je ponovno strašću koju nije mogla zatomiti. Šapnula mu je u uho da je došla bez gaćica. I kao da se od njihova zadnjeg susreta ništa nije dogodilo, povukla ga je, pokretima kojima se nije mogao oduprijeti, s klupe na travu, iza grma, izgovarajući u silnom uzbuđenju bujicu prostačkih riječi, povlačila mu ruke pod svoju suknju, drhteći od požude, u ljubavnom zanosu koji ju je posve obuzeo, molila ga je hrapavim glasom da joj prstima steže vrat. Neka je guši jer to je silno uzbuđuje. I on joj je dugo i uporno, nesvjesno, stezao vrat i onda kada to više nije željela.
5. KRATKA PRIČA
Zaljubljeni poštar
Autor je rođen u Novoj Bukovici pokraj Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Nakon prve knjige priča “Sveti bunar” (1972.) kritika ga je svrstala među hrvatske fantastičare. Kasnije objavljuje romane: “Građani u prvom koljenu” (1975.) te biografske romane o J. J. Strossmayeru i violinistu Franji Krežmi te o Domovinskom ratu. Zastupljen je u antologiji kratke priče Večernjeg lista 1964.-2014. – “50 godina 50 priča”(2015.). Član je i suradnik HAZU. Živi i radi u Osijeku.(ts)
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Palac gore, dobra priča iako se, na žalost, predvidljiv kraj mogao i puno bolje zakamuflirati.