Spustila se noć. Mjesec se ocrtava na morskoj površini. Valovi su se umirili, dišući u ritmu ljetne noći. U sobi svjetlo lampe boji prostor u zlatno. Na stolu dvije šalice – zaboravljene. Kroz tišinu dišu misli i nježno se pretaču u riječi. Ona progovori prva: "Znaš… ja ne znam voljeti ni sebe, pa kako bih mogla tebe?"
"Znam. Zato i ne tražim da znaš. Samo nemoj pobjeći dok učiš."
"Što ako pogriješim i pružim ti nešto slomljeno, a ne nježno?"
"Nježnost nije odsustvo pukotina. Pokatkad baš kroz pukotinu svjetlo nađe put."
"Ti uvijek govoriš tako mirno, a ja sam cijela – nemir." "Mir se ne rađa bez nemira. Dugo sam ga slušao dok me nije prestao plašiti."
"I misliš da možeš slušati i moj?"
"Već ga slušam. Svaki put kad šutiš. Tvoje tišine imaju oblik mog imena."
Pogledi im se sretnu, ali ne traže objašnjenje. Samo prisustvo.
"A što ako te zavolim pogrešno? Previše, prerano, preslabo – jer ne znam kako to ide?"
"Nema pogrešno. Samo istine koje se izgovore prerano i one koje čekaju da ih netko prepozna."
"Želiš da šutim?" Blago se nasmije: "Ne. Samo da dišeš i dopustiš da ljubav ne bude oluja, nego povjetarac."
Spuštajući pogled na dlanove, ona tiho kaže: "Nikad me nitko nije učio voljeti tako… a da ništa ne traži zauzvrat."
"Možda zato što se prava ljubav ne traži, nego prepoznaje. U tvojim sitnim tišinama, u strahu da ne budeš dovoljna, u načinu na koji gledaš u šalicu kad se bojiš pogleda."
Negdje u daljini začuje se lavež psa. Noć diše polako. "Potaknuo si me. Nisam sigurna da te volim, ali više se ne bojim pokušati."
"To je sve što sam želio. Da ostaneš dovoljno dugo… dok ljubav ne nauči tvoje ime."
Dan se budi. Zrak miriše na kavu. On stoji kraj prozora i gleda prema moru, dok se svjetlost lomi na njenu licu. "Zora te uvijek zatekne budnog, zar ne?"
"Zora ne čeka nikoga. Ali jutra su nježnija kad ih netko dočeka s tobom."
Ustaje, ogrnuta plahtom. "Ne znam što bih s ovom tišinom. Kao da me pita nešto, a ja ne znam odgovor."
"Ne moraš odgovarati. Tišina nije pitanje – ona je prostor u kojem riječi tek dolaze na svijet."
On se okrene i blago nasmije. "Svejedno, plaši me. Kad utihne sve oko mene, čujem samo sebe. A ne znam još sviđa li mi se taj glas."
"Možda ga zato trebaš slušati s nekim – da znaš da nisi napravljena samo od jeke."
Prilazi mu, uzima šalicu iz ruku i otpije gutljaj. Miris kave i kože. Blizina više nije nova – samo je mirnija. "Znaš… sinoć, kad si rekao da se ljubav prepoznaje, pomislila sam da možda nisi govorio o meni, nego o sebi."
"Možda i jesam. Jer u tebi sam prepoznao sve ono što sam mislio da sam izgubio: sporost, tišinu, mogućnost da ništa ne mora biti veliko da bi bilo stvarno."
Blago se nasmiješi: "To zvuči kao da se bojiš velikih stvari."
"Ne bojim ih se. Samo sam naučio da nježnost nikad ne viče. Ako je ne slušaš, prođe kraj tebe kao vjetar – a ti i ne znaš da si bio dotaknut."
Promatrajući ga, oči joj se smiruju. Kao da je prvi put nešto u njoj prestalo drhtati. "Možda ću jednom znati voljeti te tako – tiho." Dodirne joj prst, tek da je osjeti: "Nemoj žuriti. Ljubav nikad ne dolazi kao oluja. Ona je povjetarac koji kroz prozor prođe i ostavi miris jutra."
Sunce se konačno probije kroz prozor. Na stolu stoje dvije prazne šalice. Ona spusti glavu na njegovo rame.
I ništa više nije potrebno.
Otvori KEKS Pay
