– Ej, naš kolega, naravno da znaš koji, pričao mi je o tebi, pokazao tvoju fotku, dao tvoju e-mail adresu i... evo mene bez oklijevanja...
– Ma daaj, i ja sam se tebi htio javiti, rekao mi je da si i ti stigao u Norvešku.
– Priznajem, malo sam se plašio, a ohrabrilo me to što toliko sličiš na sebe iz onog doba. I sad čujem kako te pozdravljaju "Pinelo" i kako pričaju zašto te tako zovu: Ti ne znaš ko je Pinelo? Pinelo? To ti je onaj koji pristupa svakoj curi farbajući komplimente svim bojama s beskrajne palete. Kako ga drukčije zvati? Uvijek sam te htio upoznati.
– I ja tebe, Fićuko. Ko lud sam se smijao kad su mi pričali otkud taj nadimak. Kako je koja djevojka prolazila školskim dvorištem, govorili su, on je s kamene ograde fićukao samouvjereno sve dok mu jedna cura nije dobacila Fićuko, malo si puko... Baš smo bili otkačeni vjetrogonje.
– A moglo je biti i da se sprijateljimo, kad smo se susretali smješkali smo se.
– Ha, vjerujem da sam ti ja i namignuo.
– I evo, stupili smo u kontakt nakon mnogo životnih promjena.
– Danas smo, vjerujem, obojica u stalnim vezama.
– Moja je ljubav zauvijek ona Ivana, ako se sjećaš družila se s Dušankom...
– Pa nemoj me... moja je Dušanka.
– Ozbiljno, Antune?! Imamo fotografiju njih dvije kako obavijaju deblo...
– Evo zatvaram oči da dozovem tu davnu sliku kako mi ju je žena opisivala: stopala smještenih među kvrgavo podnožje debla, tijela pripijenih uz hrapavu koru, iza leđa spojenih ruku Ivana i Dušanka grle stablo bogate krošnje. Blistaju, nikle iz istog korijenja, s pogledom prema visinama. Blistaju u vedrini dana. Ostavila je Dušanka sve fotke, pa i tu, kad smo se spremali za Norvešku...
– I sigurno plakala nad njom kao što Ivana plače i danas.
– Meni se plače iako to nisam vidio uživo. I vjeruj, ima fotografija nad kojima je još gorče stajati... Ponio sam ja sa sobom nešto što... Tek ovih dana... Napisat ću ti malo dulji tekst, evo, da se saberem... Preda mnom razbacane fotografije tek izašle iz tamne komore, a ja već osjećam: one će biti opsesivna tema mojih noći. Camera obscura, kako mi je veličanstveno to nekad bilo izgovoriti, a onda najednom nisam imao snage izvući filmove iz mraka. Nisam ih htio razviti kolikogod volio klasičnu fotografiju i kolikogod sam se trudio oko realizacije foto-laboratorija u našem norveškom stanu. Još od srednje škole radio sam s fotopapirom, na stari način, i uživao u toj magiji, tom trenutku izranjanja slike, ali ovaj put sam oklijevao i oklijevao. Konačno sam pobijedio kolebanje i ušao u svoj skučeni prostor, iz hladnjaka uzeo foto-papir, razvijač, fiksir i počeo raditi uzbuđen kao i svaki put ranije. Kemikalije, mućkanje, ispiranje, magični koraci iz faze u fazu, mrak, osjećaj kao da sam na tragu kamenu mudraca, sve je to bilo isto kao i onomad. A onda je došao trenutak kad sam u plitkoj kadi, omamljen crvenim svjetlom, počeo nazirati rađanje likova. Lica na koja se usredotočujem u toj fazi maglovitosti fotografije izranjaju mutna i ja se trgnem kao da želim reći: stop, treba ostati ovako, obznanit će se istina, ne, ne, ali proces razvijanja fotografije prelazi u završnu fazu. Ono što je izronilo bila su lica mojih i Dušankinih roditelja: lica gadosti i lica pokornosti. Uznemirilo me i moje lice: lice prkosa, ali uz jad. Tu je fotku Dušanka, neželjena snaha, okinula mojim starim Kodakom.
– Znam što slijedi, završit ću tvoju priču pričajući svoju. I nas su roditelji posjetili da pokušaju spriječiti naš odlazak, a onda, suočeni jedni s drugima vodili rat pred nama. Ne svoj privatni rat, naravno, bio je to sukob dviju neprijateljskih nacija. Očevima su iz očiju sijevale munje, majke su se privijale k njima s podrškom. Vi ste prvi započeli, urla otac, je, je, potvrđuje mati. A onda klimaks – jedan otac bljuje: 'da si me barem uspio zaklati za ovog našeg rata pa da ne gledam kako mi se sin oženio curom s one strane međe', drugi otac gnječi riječi: 'da mi je kći barem jalovica pa da je ne gledam noseću s djetetom tuđe krvi', a majke zabadaju svoje poglede duboko u tlo. Ponekad mi se čini da sam takve događaje uspio potisnuti u najdalje dubine podsvijesti, i da je sve postalo nedohvatljiva prošlost, a onda sve ponovno uskrsne, i to ne sukcesivno, ne malo po malo, ne korak po korak. Događa se nepodnošljivo simultano, sve najednom, i sve očito.
– A ko je pred rat uopće znao, moj Antune, kojih smo mi nacionalnosti, ko je znao da takvo što može rastaviti čak i Ivanu i njezinu najbolju prijateljicu...
– A ti i ja, Dušane, dva bezbrižna vjetropira, da će proći onaj put...
– Znamo li obojica sve o tome? Znamo li obojica sve o bitkama za naša sela, o dvije strane barikada? Morao sam u vojsku, nisam mogao izbjeći, u početku čak nisam htio vjerovati u mogućnost ratnog sukoba. O čemu vi pričate, tupani zatucani? U iste škole idemo, istim jezikom govorimo, iste knjige volimo. I Našeg čovu razumijemo i Sve će to narod pozlatiti razumijemo i na njima učimo, čak o ratovima učimo. Kakvi ratovi, hoćete u Baraku 5b? Ali odoh ja, za drugima.
– E da, odoh tako i ja... i onda se nađoh u rovu nasuprot vašem...
– Ti znaš da sam tamo bio?
– Vidio sam te, kasno u noć morao sam u izvidnicu, mene dopalo. Prišao sam vam blizu, šuma gusta, vjetar glasan, vi bučni, nisam mogao biti zamijećen. Gledao sam kako motate joint i smijete se pijano i omamljeno... Ne, ti si bio vidno odsutan, prepoznao sam te.
– Sa mnom je bila ista stvar, bio sam određen za izviđanje, prikrao se, gledao vas, vidio tebe, ne znam tko je od nas dvojice izviđao prvi, mogli smo se i sudariti. Koji bi to trenutak bio! Bi li se upleo Mjesec nad nama, bi li nas prosvijetlili bljeskovi njegovih očiju kroz gustoću mrkle šume, bismo li uspjeli izbjeći da bezbojna slutnja prijeđe u đavolske boje nesreće?
– Kolikogod da smo mrzili krvava rješenja sukoba, Antune, nismo znali izaći iz toga. I – sutradan smo pucali.
– Ja sam pokušao pucati u prazno, ali onaj do mene dreknuo je da smirim ruku. I pucao sam. Nasumično...
– Zatvorenih očiju, da mi izgleda kao da ni nema mete...
– Sljedećeg predvečerja počelo je povlačenje bez izgovorene riječi. Zadatak izvršen. Točka. Varka: duboko u našoj nutrini zakopane su slike koje ne prestaju govoriti kolikogod ih mi pokušavali zaustaviti...
– Sunce je još na nebu čije se plavetnilo na trenutke odražava u blatu kao da želi razbiti stvarnosnu sliku, a mi nesmiljeno gacamo kroz tu kaljužu išaranu prljavocrvenim mrljama. Blato skviči infernalno. Moje krvlju obliveno tijelo nadograđuje taj kal, mutež, smrad otrovnim vonjem i provokativnim šarama: ružinim su laticama nalik. Ironijska imitacija, bolesni purpur. Uspijevam se izvući. Svi uspijevamo. Dolazimo do povišena tla i ja se osvrćem na napuštenu kaljužu: za mojim teturanjem ostala je teturava linija. Nastavljamo hodati trljajući blatna stopala po izrovanoj stazi. Prolazimo pokraj debla bez krošnje i ja, sav uzdrhtao, protisnem: dekapitirano stablo. Gledam u njega kao u ogledalo. Muk. Mrak nadire sve naglije i omata tijela suboraca. Ostajem sam, zakopan u ništavilo.
– To su te slike, ne bih trebao ništa dodati, osim možda da se nebo tog dana rascijepilo na plavo i sivo i da sam ja... da smo mi godinama ostali pod sivim i nismo dosezali dalje. Od tada se jedan san u mojim noćima ponavlja: nad provalijom ti i ja, ja tebe guram ka rubu, uspijevam te gurnuti, a onda skačem i ja.
– I kod mene se ponavlja istoznačan san. Na crnom fonu noći sučeljavaju se dvije potpuno jednake sablasti, i ja znam: to smo ti i ja. U snu ja davim tebe. Više bih volio da su prsti stegnuti oko mog vrata.
– A nakon noćnih mora? Ovdje u Norveškoj?
– Izlaziš da bi se suočio sa svjetlošću, gaziš blatnim stopalima u noću napadao snijeg, pereš temelje svoje tjelesnosti, osjećaš kako blato pod snijegom uvire u podzemni svijet, kako iščezava, osjećaš spokoj, pogledom obuhvaćaš bjelinu, čistoću i mir, pratiš njihov spoj s horizontom, osjećaš se omotan bjelinom i plaveti, osjećaš se i siguran jer lagani oblaci nadgledaju čar, s usana kreće šapat ovo je raj, kad najednom – negdje iz blatnih dubina – unutrašnji glas okomi se na trenutak zaborava: ovo je optička varka, ovo je obmana, ovo je iluzija... i onda blato opet skviči infernalno...
– I ti nikad više nisi isti, i mi nikad više nismo isti...
– Ali ipak, otkad smo istresli iz sebe zaprljani purpur...
– ... bjelina i plavet čvršći su omotači.
– Sve smo bitno rekli, sad se možemo i vidjeti.
– Nas četvero?
– Vidimo se, buraz!
– Vidimo se, pajdaš!
Otvori KEKS Pay
