Kada je Jožek, inače trajno nastanjen na adresi Mali Kuniščak bb, dobio posao u Zagrebu, glavnom gradu domovine, njegovima u obitelji osmijeh nije silazio s lica, nisu mogli vjerovati da je i njih, jadnike i težake, sunce napokon ogrijalo.
Odmah su Jožeku našli sobu kod u prostranom stanu starije rođakinje blizu Maksimirskog parka. A kad je rođakinja vidjela da je u zgradu napokon došao netko mlad, shvatila je da ga mora nametnuti kao predstavnika suvlasnika, ili kako je ona to još uvijek zastarjelo nazivala, predsjednika kućnog savjeta.
Osim što je preko Jožeka htjela voditi glavnu riječ u zgradi, jer tu su bila još tri stana u kojima su ostali samo stariji ljudi, mudra rođakinja htjela je ovog mladca i opelješiti.
Tako mu je slagala da on kao "predsjednik kućnog savjeta" mora od vlastitog novca kupiti lopatu kojom će se ove godine čistiti snijeg ispred zgrade, ako napada, tako da se slabašne starice mogu probiti do tržnice. Lopata je morala biti željezna s čvrstom drškom, od kvalitetnog drveta premazanog zaštitnom bojom, skupa, da traje. "A ne da se kupi bilo kaj", upućivala je rođakinja u kojem bi pravcu trebala ići kupovina.
– Em moram čistiti z' lopatom, em je još i platit' moram, pa kakav sem ja to predsednik kućnog saveta? – pitao je Jožek.
Tako manji, ali Jožeku važan, dio plaće ode – na lopatu.
Do kraja mjeseca još je bio i dužan svojoj rođakinji Julijani iako joj je dao sve što je nakon lopate zaradio. Zaračunala mu je svaku šalicu čaja koju bi kod nje popio, svaki gablec koji je pojeo, skuplje neg' u birtiji, bunio se Jožek. I plaćao.
– Gle Jožek, netko je strgal bravu na ulaznim vratima od zgrade, ti kak predsjednik bi moral kupit' novu bravu i buš je stavil – rekla je nakon nekog vremena stanodavka tvrdog srca, gospa Julijana, stavljajući na stol tanjur graha za svog mladog rođaka.
– Kaj opet trošak?! – zavapio je Jožek i više nije mu bilo do ručka. Nakon brave morao je ofarbati vrata zgrade, i to bojom koju je, naravno, opet on kupio.
– Teta Julijana, kaj zgrada nema neki svoj zajednički račun, gdje vlasnici ulažu nofce za popravke? – pitao je rođakinju.
– Joj Jožek, pa kak' to moreš pitat', pa tu su svi stari ljudi bez penez, nema nikakvog računa za popravke, ti si predsjednik, ti si odgovoran.
Dok je na poslu po čitav dan dostavljao kombijem, i nosio naručeni namještaj do vrata zagrebačkih stanova, rijetki trenuci njegova odmora često bi završavali poslovima sitnih popravaka koje bi mu zadavala neumorna rođakinja.
Prošlo je gotovo već godinu dana otkako je Jožek živio u Zagrebu, a kada je rođakinji rekao da za krečenje haustora trebaju potpisi stanara, ona je imala samo pitanje o tome tko će to financirati.
– A kaj, pa znate da budem ja platil boju, a krečil bum svojim radničkim rukama – dao joj je Jožek zadovoljavajući odgovor, pa je odmah stavila potpis na papir.
I tako je haustor zasjao u novom ruhu, vedrog breskvastog izgleda.
A dok se jednog isto tako vedrog dana Julijana spremala na tržnicu Kvatrić, netko ju je prekinuo pozvonivši na vratima.
Otvorila ih je ne prepoznajući mladog čovjeka uz kojeg je stajala žena, vjerojatno mu je supruga, proletjelo joj je kroz glavu.
Spustila je pogled malo niže i susrela dva plava oka dječaka od nekih sedam-osam godina koji je još jednog, sličnog, ali manjeg, držao za ruku.
– Kaj vi trebate, žurim na plac – rekla je neljubazno, misleći da su sigurno pogriješili vrata ili pak možda fulali i čitavu zgradu, bedaki jedni.
– Mi smo novi vlasnici ovog stana, gospon Joža je rekao da će možda bivša vlasnica biti u stanu, jer treba uzeti još neke svoje stvari.
Gospi Julijani, prepredenoj rođakinji, ispadne ceker iz ruke, a noge počnu klecati pa se uhvati grčevito za tog mladog neznanca da ne poljubi pod. On je uvede u sobu i smjesti na kauč, a iza njega u sobu uđe i ostatak obitelji.
– Vidite, ovo je ugovor, potpisan. Vi ste potpisali, ovjereno sve kod javnog bilježnika, a mi smo novac, po vašoj punomoći, dali na ruke vašem Jožeku, pardon, gosponu Josipu Furteku – mahao joj je papirima pred očima, koje su se počele puniti suzama.
– Kaj mi je ta svinja napravila, taj selski izrod, ta guja u njedrima, a primila sam ga kaj rođenog sina – išle su joj riječi na usta, a u glavi se vrtjele slike Jožeka kako joj daje papir koji treba potpisati za "farbanje haustora", onda još tako dva primjerka, pa onda još jedan njezin potpis na papir koji joj je jednog dana donio Jožek u pratnji gospodina u odijelu i kravati, predstavljajući ga kao predstavnika upravitelja zgrade. To je rekao tiho, njoj na uho, a punim glasom, da i pridošli dobro čuje, dodao: "Ovo je odvjetnik, gospodin Alojz Rajčić". Ukupno ovog puta tri primjerka. Prokletnik! Zato je Jožek rekao da ona ne treba ići u kancelariju, da on bude doveo predstavnika upravitelja k njoj. Pa to je sigurno bio javni bilježnik! Zašto sam mu dala osobnu iskaznicu na uvid, zašto sam se potpisala u onu debelu knjigu!? Shvatila je čitavu priču, je li i bilježnik upetljan ili nije, tko bi to znao i kako to dokazati, gdje naći odvjetnika, kako otjerati ove nove vlasnike, kako im poderati taj ugovor, kako poderati sve primjerke, kako na sudu dokazati prijevaru, a tko zna gdje je Jožek, on je petama dao vjetra s novcem u džepu. Prevarena! Prevarena sam, vrištala je u sebi, a onda je osjetila jaku bol u srcu.
O autorici:
Aleksandra Starčević rođena je 1970. u Virovitici. Magistra je novinarstva (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu). Radila je kao novinarka u redakcijama Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista u Zagrebu. Izdavačka kuća Profil objavila joj je 2005. godine roman 'Svi ste u knjizi'. Napisala je satiričnu komediju 'Politička stranka', koja je objavljena na stranicama drame.hr. Autorica je dviju slikovnica.