– Za potrebe snimanja trebate reći svoje puno ime i prezime, datum rođenja i odgovarat na sva pitanja glasno, bez kimanja glavom. Razumite li?
– Lorena Jolić, dvadeseti jedanaestog, devedesete – odgovorila je.
Sjedila je u neonski osvijetljenoj prostoriji praznih bijelih zidova, a dva spojena stola odvajala su je od policajca koji ju je ispitivao. Procijenila je da nije puno mlađi od nje. Izgledao je uredno u uniformi, svjetlokos i lijepih ruku. Bio je ljevak i stalno tapkao kemijskom po fasciklu raširenom pred sobom.
– Znate li zašto ste ovdje?
Lorena prvo kimne, a onda se sjeti da treba govoriti pa promuklo kaže – Da!
– Poznajete li ovog čovjeka? – policajac pred nju pruži fotografiju ćelava muškarca, pupasta u struku, guste brade i odjevena u svijetli džemper i traperice.
– Da.
– Priznajte li da ste fizički napali i ozlijedili navedenog muškarca, Branka Čulića, u njegovu stanu, na adresi Dubrovačka 40?
Lorena ne reče ništa. Pogled je usmjerila u svoje sklopljene ruke.
Policajac ponovi pitanje.
– Ne želim odgovorit – reče svojim rukama.
– Znači, tako ćemo. Priznajete li da ste 16. lipnja na Brankovu zidu na fejzbuku objavili sljedeći sadržaj – tu preokrene nekoliko papira pa pročita: – Uništit ću te, majke mi.
Lorena kratko pogleda papire u policajčevu fasciklu pa ponovno vrati pogled na svoje prste.
– Jeste li – pruži pred nju ispisanu stranicu koja je prikazivala njezinu aktivnost na Brankovu zidu – nekoliko dana prije toga objavili: – Sve su brodske konobarice štrace?
– Je li istina da ste vi i žrtva, Branko Čulić, prekinuli svoju vezu početkom lipnja kad vam je rekao da želi pauzu i da trenutačno ne traži ništa ozbiljno? Tada ste mu uputili stotine – tu malo ustukne – stotine poziva i poruka, što je dovelo do toga da žrtva blokira vaš broj?
– Oko toga ste datuma promijenili profilnu sliku na fejzbuku.
Pruži joj ispisanu sliku. Bila je zrnata i slabe kvalitete, ali svejedno se dobro vidjela ona fotografirana u odrazu u ogledala. Iza nje proviruje zid prekriven pločicama starinskog uzorka, golemi bojler i hrpa nabacane odjeće na mašini za robu. U prvom planu je ona. Lice joj je puno svjetlije zbog blica, odjevena je u grudnjak i gaćice visoko podignute na bokove. Isprsila se ogledalu i zabacila glavu.
– Mislite li da Branko nije bio dovoljno jasan kako ne želi ništa s vama?
– On je mene zva. – kaže napokon.
– On vas je zvao k sebi danas prije napada?
– Ne, nego nakon šta me blokira i ostavija. On je mene zva.
– U redu. No, poslije toga je također bilo napada i prijetnji.
– Svađali smo se, ka i svaki par.
– Oko čega ste se svađali?
Lorena konačno uzvrati pogled policajcu, no ne reče ništa.
– Oko toga da ste mu hakirali Instagram? Da ste ostavljali komentare mržnje djevojkama koje je pratio? Oko toga da ste ga uhodili s lažnog profila na Tinderu? Oko toga što ste se pojavljivali nenajavljeno na njegovu radnom mjestu?
– Mogu li pričat s nekim drugim?
– S kim, Lorena? Znate li da kruži snimka vas kako napadate Branka ključem u njegovu stanu?
– Samo s nekim drugim. S odvjetnicom ili policajkom.
***
Odvjetnica koju su joj poslali lijepo je mirisala i imala kosu svezanu u visoki konjski rep. Zvala se Anamarija. Bila je tako nenametljivo sređena da su se Loreni pri pogledu na nju oči napunile suzama, a zatim je briznula u plač.
Anamarija se brzo snašla, obujmila joj je ramena i odnekud izvukla maramice.
Lorenin plač uskoro je prešao u histeričan smijeh. Zarila je glavu u dlanove i počupala si kosu.
– Završit ću u zatvoru zbog tipa koji mi čak i nije bija toliko napet!
– Zašto mi ne biste sve ispričali od početka?
– Tako sam umorna – reče. – Umorna od svih tipova, od svih tih muškaraca koji su na kraju ispali kreteni. Znaš li da sam bila zaručena za lika koji me varao skoro od početka? Sve sam mu oprostila da bi on mene na kraju ostavio – završi histerično.
– Upoznala sam toliko idiota da je Branko prema njima izgleda sjajno. Triba se trudit više, izgledat bolje, bit pokorna, nenametljiva, smišna, glumit da imaš tako ispunjen život da ne stigneš odgovorit na poruku. Moraš ić na fitness, pilates, objavljivat čaše aperola, konzultirat astrologe i tarot majstore samo kako bi ti neki tamo lik s Tindera predložio susret, a obično bih za sav trud zapravo dobila sliku kurca petkom u ponoć. Ako se jebeš s njima, ne jave se. Ako se ne jebeš, isto se ne jave. Pa guglaj kako seksat, šta poslat, slušaj potkaste o vezama, radi natalne karte.
Ja sam se, ajmo reć, natirala zaljubit u Branka. Čuli smo se priko Tindera, izašli na piće i malo pomalo, počeli se viđat i čut. Bilo je dobro. Bilo mi je drago kad me zove, znali smo se i nasmijat, mada više priko poruka nego uživo i često smo se nalazili kod njega u stanu. Tada nije radija, radi samo sezonu na brodovima u Krilu Jesenice. Kad sam mu pogledala Instagram, mrvu mi se zgadija, a istovremeno mi ga je bilo žaj. Pratija je sisate ženske, fitness trenerice i lajka im je svaku objavu. To mi je bilo jadno. Pa takve žene nikad ne bi bile s Brankom! Zato sam počela i sebe žalit, ali računala sam, pa dobro, to je neka muška šema, a ja ću se uskoro zaljubit u njega i neću ovako mislit.
Noć prije nego je otiša radit na sezonu bila sam kod njega doma. Sićam se da sam ležala na kauču, gledala ga kako se pakira i mislila: "Bože, šta je traljav." Taj tren sam mislila kako mu se više neću javit. On će otić u Krilo, bit će na brodu tjedan-dva prije nego uopće bude moga doć u Split na slobodne dane, a mi ćemo se dotad udaljit. Izašla sam glumeći da se ne mogu odvojit od njega. Dobro se sićam da sam u portunu čak rukom obrisala usta, zamisli.
Lorena se opet bespomoćno nasmije.
– Pa kako je onda došlo do ovoga?
– Ja san se tila udaljit, a udaljija se on i tu je sve krenilo. Možda sam se pripala da ću ostat i bez te pažnje. Tražila sam da se čujemo u točno određeno vrime. Kad mi ne bi odgovorija na poruku, zvala bi ga sve dok se ne javi, tražila sam da dili s menom lokaciju, upala mu na Instagram. Napravila sam lažni Tinder i našla da je aktivan tamo. Doletila sam u Krilo, skoro smo se poklali, ali smo se iste večeri pomirili, spavali smo skupa i to. Nakon toga me ostavija. Tada sam krenila sa statusima, objavama, pozivima. Kad sam upala u to nisam mogla van i nisam mogla stat. Blokira me na svemu. Imala sam broj od jednog njegova prijatelja koji mi je reka da malo kalan i da će mi se Branko garant javit kad se oladi.
Taman kad sam došla k sebi, opet prominila sliku, našla se s prijama, evo njega nazad. Javija se. Opet smo se vidili, popričali. On se ispriča, donija mi čokoladu, platija koktel. Završili smo kod njega, prispavala sam tu, a on je ujutro mora nazad u Krilo. Dva dana posli opet počinje odgovarat nakon deset sati i to rič-dvi.
Danas je triba je u Krilu, ja sam se, onako da se smirin, provozala oko njegove zgrade i vidila svitlo. I tada mi se pomračilo.
Eto ti, sve ovo za lika koji mi i nije bija nešto.
– Lude smo od toga što ne možemo naći nekoga dostojnog našeg ludila – zaključi Anamarija i preko stola joj doda još nekoliko papirnatih maramica.
O autorici:
Marina Gudelj rođena je 1988. u Splitu. Diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Zbirku kratkih priča Fantomska bol objavljuje 2020. kao produkt nagrade Prozak. Godine 2021. izlazi joj roman Nedovršena u nakladi Hena com. Objavljivala je na različitim portalima. Vodi književni blog Straničnik. Članica je Hrvatskog društva pisaca. Živi i radi u Splitu.
Otvori KEKS Pay
