Čim se oglasi zvono na ulaznim vratima – sve se odmah pretvori u metež, paniku… gotovo i očaj. Ne razumije se ništa, čuje tek svaka druga, treća riječ. Kao krivac sliježem ramenima, s onim ukočenim pogledom u koji redovito zuri osoba s druge strane vrata, posve nespremna na prizor pred sobom. Kao da očekuje, u najmanju ruku, srdačan smiješak, dug stisak ruke ili, barem, svako malo kimanje glavom, a ovamo – kolutam unezvijereno očima, lovim se za dah, tresem sva… Ili možda umirem.
Istina je tu negdje. Predajem se bez trunke borbe i promišljanja, čim oko mene počnu padati granate laveža tog dlakavog stvorenja koje me tako bezazleno i umiljato promatra. Zakotrlja se za igračkom po stanu poput loptice, pa zastane, osluškujući zvukove izvana. Umiljato kao janje, dok ne osjeti ni trunku prijetnje... Ali kad začuje zvono – skače, laje, reži nezaustavljivo tražeći "zločinca". A ja… sva obamrla. Prekrivam uši rukama, trzam tijelom i gutam slinu. Mir priželjkujem. Tišinu, lijepo prosim!
Kada paljba utihne i mir se, napokon, vrati, zažubori mi tuđi glas u uhu, toliko ugodan i lijep da bih ostala na vratima najradije sve do jutra. Misli, koje su se čas prije ukočile kao obješene o luster, vraćaju se, jedna po jedna, u život… Grade mostove od riječi i pitanja; lepršaju iznad moga tijela kao šareni leptiri nad poljem u proljeće. I sramežljivi predah probija se do mene, kao prva zraka sunca nakon "zamračenja" neba.
Takav je život s tim ludim psom – u miru, Miškom, a u ratu, Zvekanom.
Ni tog nedjeljnog kolovoza nije bio nimalo bolji. A ni pametniji. Možda čak i najgori do sada. Čim je zvono zazvonilo " za uzbunu", projurio je kao brzi putnički vlak kraj mene i istrgnuo novine iz ruku i naočale, koje sam jedva pronašla, jer su nekamo odlutale i zaboravile se vratiti, sve dok ih nisam slučajno susrela na mašini za rublje. A bez njih sam kao lutak s dva gumba na glavi. Izgubljenost zbog naočala s jedne strane i granate iza mojih leđa dovele su me u ono dobro mi poznato, užareno stanje – poput rakete pred polijetanje.
Susjed Davor, nekadašnji novinar, nijemo je zurio u zapaljenu raketu, pa promucao:
– Bo.. bome, oooovdje je ko…ko na bojišnici! Ko… sudnji dan... Vidimo se drugi put!
Okrenuo se naglo na petama, mahnuvši mi, i kao da je još nešto kratko promrmljao. Meni je u ušima zazvučalo: – Pogledaj dom svoj, anđele! Ili mi se sve pričinilo. Ne znam više… Previše je bilo buke za oboje, iako Miško – Zvekan i ja "ratujemo" tako već sedmu godinu.
Susjed je brzo odjurio, a ja ostala cijeli taj dan u stanu kao santa leda do koje ne dopire ni sunce ni čovjek, a kamoli lavež.
Prođe cijeli mjesec da ga nigdje nisam srela. Neobično mi. I malo neugodno. Vjerojatno je otputovao. Ljeto je, a u mirovini je i ne podnosi samoću. Prije dvije godine ostao je bez supruge, pa koristi svaki slobodan trenutak za susret s drugim ljudima. Izolacija od vanjskog svijeta mu je najveća kazna… Možda se Davor osjeća strancem u vlastitom domu, a ja – Zvekanova zatočenica – osluškujem svaki zvuk izvana. Pas me čuva poput vojnika na straži.
Tek što sam prestala razmišljati o susjedu, ugledam ga na ulici u šetnji s nepoznatim psom na uzici. Sva pretrnem. Idu tako spokojno jedan kraj drugoga kao da su cijeli život proveli zajedno. Davor i zlatni retriver.
Nešto me presjeklo … Umjesto žene, Davor sada šeće sa psom. Zadovoljno se smješka. Trznem naglo Miška za uzicu, a on zacvili. Znam da vani nikada ne laje na ljude – samo ih pomno proučava. Pa ipak… Stresem se. Ponovni susret s Davorom oživio je sve ono što pokušavam zaboraviti. Umjesto uzdaha bez kraja, zadignem glavu i krenem prema njemu.
Nije me ni primijetio. Pas nije skidao pogled s njega. Ja – pogleda nisam skidala s retrivera.
– Bože, kako lijep pas… On ili ona? – upitam s osmijehom, dok me Miško naglo ne povuče i ukoči se iznenada. Kao da je ugledao duha pred sobom. Crvenilo i znoj me obli. Osmijeh se rastopi kao šećer u vodi.
– Ona!... Silba… Napokon sam pronašao pravo društvo! Budala što to nisam ranije shvatio!
– Ah... da… Pas i društvo… – odgovorim kao hipnotizirana i sjetim se da je i njegova pokojna supruga porijeklom sa Silbe.
Zasuo me pričama o psu, dok sam tražila stalno pogledom bilo kakav oslonac i spazila jedino žuti poštanski sandučić, nakrivljen na jednu stranu. Kao Miško. A prije njega i Oskar, kad bi uporno odbijao hranu koju mu skuham. Naslonjena na taj sandučić kao prikovana, slušala sam izljeve ljubavi, pohvale, oduševljenja, sreće… Baš kada sam pomislila da je zaboravio ne samo mene, već sve svoje susjede. Kako se život poigrava – šutira, gazi, a onda pomiluje.
Bio mu je to prvi pas. U sedamdesetoj godini. Dobio ga je od starog prijatelja iz mladosti koji je morao hitno u starački dom. Poznavao je Silbu već dugo i odmah je imenom vezao za suprugu. Među njima je, očito, sve brzo kliknulo! I pojavilo se ono nešto neuhvatljivo, što riječima sebi ne umijem ni opisati. Pa ne pokušavam.
– Onda, poslijepodne kod mene na kavi! – čula sam ga iznenada, ali nisam stigla ništa odgovoriti, jer se okrenuo i pojurio prema dućanu. Morao je Silbi kupiti nešto za nagradu.
Naši susjedski odnosi bili su oduvijek leteći, površni, ali u znaku malih pažnji, tako da nisam propustila pozvoniti poslijepodne na njegova vrata.
Ni najmanjeg zvuka. Mrtva tišina. Čujem čak i muhu iza leđa.
Stresem se kada se Davor stvori iznenada preda mnom, a njegova Silba leži pokraj njegovih nogu. Kao sfinga. Lecnem se i ugrizem za jezik. Davor se okreće najnormalnije prema kuhinji odakle dopiru već prvi mirisi kave, dok me kujica promatra kao ljudsko stvorenje. Zurila sam toliko u nju da je pognula glavu.
Susjed nije prestajao pripovijedati o njoj, dok je ona upijala svaki pokret njegove ruke, gestu, trzaj tijela, čak i uzdah, mašući neumorno repom pokraj njegovih nogu. Pogled mi je lutao od jednoga do drugoga kao da takav prizor vidim prvi put.
Čovjek se posve preporodio u nekoliko tjedana: oči mu neobično sjaje, usta se izvijaju u luku, ramena poigravaju od sreće, a riječi lebde poput puštenih balona.
– Bože, ovaj te pas sluša kao da sve razumije!
– Naravno!... Reci nešto, Silba!
– A što?... Ti si već sve rekao – promrmljala je kao za sebe.
Tada poskočim sa stolca, začuvši Zvekanov lavež i prve granate iz moga stana, pa ne stigoh ni riječ izustiti ni pozdraviti se – već izjurih.
Nisam ni zatvorila vrata za sobom.
– Jadna žena… – zazvone mi u ušima Silbine riječi s druge strane vrata. Vani je sijevnulo. •
O autorici:
Nela Stipančić Radonić (1967., Mrkonjić Grad) diplomirala je francuski i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i magistrirala komparativnu politiku na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Aktivna je u suvremenom književnom stvaralaštvu, autorica romana, kratkih priča, poezije i eseja. Tekstove objavljuje u književnim časopisima, zbornicima i na portalima. Dosad je objavila četiri romana, a peta zbirka poezije nastaje uz potporu Ministarstva kulture RH. Članica je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
Otvori KEKS Pay
