Pred ribarnicom je izbila svađa. Na svim su se štandovima glave kao teledirigirane okrenule u istom smjeru. Prilično visoka gospođa u bijelom odijelu i crvenim štiklama urlala je ispred štanda s ribom na omanjeg muškarca.
– A vama se jako žuri! Za vas ne vrijedi red!
– Oprostite, nisam vas vidio.
– Niste me vidjeli!? – urlala je gospođa na crvenim štiklama. – Zato što sam tako mala! Pa jednostavno stanete pred mene! I sve druge koji čekaju u redu – grmjela je ogromna gospođa i od siline svoga glasa kao da je postala još veća, a rep pomno izbijeljene kose utegnut zlatnom vrpcom na vrhu glave kao da se zbog te njezine urlačine ušiljio prema nebu i učinio je još višom.
Iza nje su još dvije gospođe strpljivo čekale u redu ispred ribarnice, ali se očito nisu usudile ništa reći kad se sitni stradalnik jednostavno stavio na čelo te male čete i prekršio pravilo čekanja u redu. Tko zna, možda je on tako sitan mislio da nitko neće ni primijetiti kako se progurao preko reda. Nije se na njegovu licu mogla iščitati nikakva emocija dok se gospođa na štiklama derala na njega. Budistički neuzbuđeno čak je naznačio mali korak prema ovoj ratnici u borbi za pravdu ispred štanda s ribama. E tu su se crvene štikle tek ozbiljno raspalile. – Ha, hoćete se tući! Može! Samo naprijed! – I hrabro je stala pred njega, isprsila se opuštenih ruku pred njim kao meksički revolucionar prije nego što primi metak i uzvikne: "Viva Zapata!" – Samo udrite! Neću vam uzvratiti. A znate zašto? Zato što sam nositeljica crnog pojasa u karateu, 4. dan.
A znate što to znači za zakonodavca? Ne znate, jer vi očito ništa ne znate, ne znate se ni pristojno ponašati! Ne znate da se moje ruke u očima zakona smatraju hladnim oružjem i da ja tu sad vas opandrčim ljevicom onako kako bih mogla, a vi preletite štand s mrkvom i rotkvicama, onda bih ja završila iza rešetaka na barem dvije godine jer bi to za suca bilo kao da sam vas napala nožem! A to ulazi u kategoriju "pokušaj ubojstva i teške tjelesne ozljede". E to vam neću priuštiti. Niste vi toga vrijedni. Izvolite, samo vi kupite preko reda tu svoju smrdljivu ribu i nosite si je doma! – Tu se velika gospođa zavjerenički velikodušno okrenula prema ostatku reda ispred ribarnice kao da traži njihovo odobrenje. Ostatak je reda solidarno kimnuo glavom.
U tom se trenutku iza prekršitelja reda oprezno prišuljala žena koju dotad nitko nije primijetio. Pomirljivim se glasom obratila velikoj na štiklama.
– Oprostite, nismo vidjeli gdje počinje red. – A onda, uhvativši ga pod ruku, tihim je umirujućim glasom gotovo prišapnula pokerfejsu. – Hajde, Danči, idemo mi po sir.
Mi, onako kao što govore parovi koji su cijeli vijek zajedno, pa više i nemaju odvojeni identitet, nego je sve u prvom licu množine. Mi idemo na more, mi smo kupili novi frižider, mi svake subote za ručak imamo ribu. Samo što ove subote neće biti ribe. Nego njoki s četiri vrste sira. Za desert voćni jogurt.
– A nema borovnice?
– Nema, nije bilo. – I prvi put u 38 godina Danči nije dobio svoj jogurt od borovnice za desert. Popodne je prošlo neuzbudljivo, bez riječi. Za večeru hladni narezak i neke dosadne sitnice, masline, kapare, ukiseljene gljivice. Poslije večere sportski kanal. Iako se Danči nikad nije bavio sportom. Bio je on više promatrački tip. S rukama prekriženima na trbuhu.
– Ja ću danas odgledati do kraja svoju tursku sapunicu – izjavila je ravnodušnim glasom i daljinskim prebacila na sapuničarski kanal. Danči je bez riječi ustao i prvi put u 38 godina poslije večere nije bilo sporta.
Neko je vrijeme gledala u te mlade ljude s prekrasnom sjajnom kosom kako se grče oko tobožnjih životnih dilema. Onda je izašla na mali balkon i sjela na stolac stisnut između ormarića sa zimskim cipelama i lonca s bosiljkom. Iza ormarića je ispecala kutiju Marlbora skrivenog ondje za svaki slučaj i zapalila prvi put nakon 38 godina, duboko udahnula prvi dim, zagledala se u svjetla okolnih zgrada i baš se nekako dobro osjećala.
Otvori KEKS Pay
