Sve je počelo s listom. Najbolje sise, najčvršće dupe, usta za pušenje. Šetala je od ruke do ruke dok cijela škola nije doznala za rangiranje.
U većini kategorija odnijela sam prvo mjesto, ali "ljepota" je začarani krug opsesije kojoj nisam htjela pridavati pozornost. Možda jer sam od rane dobi bila naviknuta na komentare, pa i one meni nepoznatih ljudi koji su se osjećali prozvanima dijeliti mišljenje. Tako mi je susjed već u petome razredu rekao da ću svim momcima slomiti srce, a majka bi jedva dočekala takve izjave.
"Iskoristi dok možeš", znala bi mi reći, opsjednuta posjetima plastičaru i kremama za lice. "Jer ništa bitno u životu nikad ne dođe s upozorenjem."
Majka je bila uvjerena da su žene u našoj obitelji proklete, a teta je bila najnoviji primjer koji je potencirao strahove. Otkako joj se spustio desni kapak, nikakva medicina više ga nije vratila, niti su doktori nudili ikakvo objašnjenje. Otada je teta gutala Normabele, a vani hodala sa sunčanim naočalama ili s povezom preko oka kako bi znatiželjnici pomislili da je u pitanju zdravlje.
Moja je prabaka jednoga dana iščupala gotovo sve zube iz usta – imala sam jedanaest godina kad mi je mama o tome pričala – vratila se kući iz škole, a po kuhinji je krvi bilo posvuda.
"To nisu moji zubi", ponavljala je moja prababa, sjedeći na podu s bocom rakije u ruci i krvavim kliještima.
Majka bi često rekla da se ljepota u našoj obitelji prenosi generacijama. Da je u njoj bilo žena za koje se govorilo da su vještice samo zbog zelenila njihova oka. "I onda – bum", rekla bi, "od danas do sutra, nijedna se nije izvukla. Jedino se tvoja baka nije zamrzila, vjerojatno zato što ju je ubilo auto prije vrimena."
Pjero je imao kovrčavu kosu i velike oči, bio je plivač. Uvijek bi mi nešto dobacivao, nakon liste pogotovo, oblijetao me po hodnicima dok bi ostale cure vikale: "Blago ti seee!"
Pjero me nije osobito privlačio, ali izašla sam s njim iz znatiželje. Iz znatiželje sam ga pustila i da me izdrpa, opipala nabreklinu pod njegovim trapericama. Neko vrijeme smo se ljubili, no između nas nije bilo ničega. To ga svejedno nije spriječilo da idućega dana pred svima kaže da sam njegova i da na špalir moramo skupa.
"Dogovorila sam se s Matom", rekla sam samo i otišla.
Na maturalnoj sam se zabavljala s prijateljicama premda bih povremeno primijetila zavist u njihovim pogledima. Jedna mi je rekla: "Jebe se tebe za išta kad izgledaš tako kako izgledaš." Činilo mi se kao da smo odjednom hodale uokolo s tuđim predrasudama u očima, koje smo možda ismijale, no nismo ih zaboravile. Htjela sam im reći da se saberu, ali svaki moj komentar vezan za izgled postao je prikrivena uvreda, ruganje njihovim dijetama, povraćanjima i treninzima.
Pjera sam cijele te večeri izbjegavala; ponovila sam samo da ne želim da budemo skupa, a on je odvratio: "Tako kako ti plešeš, to radi samo kurva."
Zalila sam ga pićem jer s njime nije moglo biti razgovora.
Za drugu maturalnu odjenula sam kožnu minicu i obula čizme do koljena. Mama mi je rekla da sam nevolja i pritom mi namignula. U to vrijeme imala je probleme sa sisama, koje su same po sebi ogromne, a bila je uvjerena da joj lijeva opet raste kao u pubertetu, i to u disparitetu s drugom, što je moglo značiti jedino to da ju je sustiglo obiteljsko prokletstvo. Dok sam izlazila iz stana, mama je motala prsa u ni više ni manje nego veterinarski samoljepljivi zavoj, koji bismo koristili na šapama našega psa kad bi vani previše podivljao.
U klubu sam se zapričala s Matom o FESB-u, koji smo planirali upisati još od osmog razreda. Mate je taman govorio da ni taj faks nije ono što je nekad bio i da je čuo da su studenti ljeniji od srednjoškolaca.
"Šta radiš s mojom curom?" pitao je Pjero, koji se tada našao kraj nas.
"Otkad je ona tvoja cura?" uzvratio je Mate, a Pjero ga je uhvatio za glavu i zabio je u stol. Mate je potom razbio bocu o stolicu i krvave glave s njom bauljao na Pjera. Nas nekoliko ga je zaustavilo, a netko nas je snimao mobitelom.
Mate je na čelu dobio pet gotovo neprimjetnih šavova, no šepirio se s njima po hodnicima kao povratnik iz rata. Kao moj tata, kad se svake prijestupne vrati iz neke ratne zone jer mu na čelu piše "veliki humanitarac". Prije nisam shvaćala koliko ga uzbuđuju bombe, ni kako me tako lako ostavlja, opravdavajući se da radi nešto bitno i zastrašujuće, što bi rekao prilikom svakog posjeta. Mama je od njega davno odustala, ali novac je dobar. Ima svoj frizerski salon, putuje s prijateljicama. Prije sam ga uvijek idealizirala, a onda sam pomislila da je to samo druga strana medalje u žrvnju ratovanja; da ni pokretači ni spasioci ne mogu bez ubilačkog kaosa. Da je mome tati adrenalin važniji od mog odrastanja i bila sam ljuta zbog toga – zbog liste, tučnjave, izostanka reakcije stručne službe, činjenice da zapravo nemam oca u ovakvim situacijama. Razrednica je samo komentirala da se "prepirka" nije dogodila u vrijeme nastave ni unutar ustanove, a meni je bilo nezamislivo da uprava ne reagira.
Sjela sam na ulaz škole i mirno prosvjedovala s nekoliko prijateljica držeći u rukama karton na kojem je pisalo: "Od 1 do 100, koliko vas jebe patrijarhat?"
Mate mi je po tko zna koji put ponovio da se ne nerviram; on će sâm to riješiti s Pjerom kad-tad. A kad je uz to još dobacio da će mi biti čuvar, skoro sam ga i ja opalila.
Trećeg je dana ravnateljica pozvala majku zbog mog prosvjeda. Mama voli uske šarene tajice i izgleda kao Fezova baka gangsterica iz serije "Euforija". Dok je gazila po školskome dvorištu nagnuta na stranu da joj lijeva sisa ne ispadne veća, prvi sam put pomislila kako je moja majka u istoj mjeri i moćna i sputana.
"Diži se istog trena!" povikala je, a natapirana kosa joj se tresla. "Šta ti misliš s ovim napravit', pa muški su se uvik tukli!"
Tada sam joj rekla za listu, da druge cure ne žele da se to ikome prijavi, sve uvrede, neprimjerene stvari koje su napisali.
"Pa si se ti našla zajebavat' s tim", rekla je mama. "Mladi ste, zaboravit ćete te ludosti."
Izdržala sam još dva mjeseca u školi, no jedva sam čekala krenuti dalje, istraživati opcije. Činilo mi se da je svijet, unatoč svemu, skučeno mjesto, zbog čega me Pjero i dalje katkad pratio po cesti, dobacujući kojekakve budalaštine. Nisam ga se bojala, ali osjećala bih nemir kad god bih na njega naišla. Došlo je do toga da sam prestala objavljivati slike na Instagramu da ne sazna gdje sam jer znalo se dogoditi da se iz čista mira pojavi u klubu, kafiću, na kućnom partyju na kojem bih se nalazila.
"Nisi centar svemira, znaš", rekao bi na moje optužbe da je uhoda.
I prijateljicama je prestao biti privlačan. Sada su na njega gledale kao na kakav vic – od frajera je postao klaun kojem su se mogle narugati. Nisu shvaćale da ga ja više ne mogu trpjeti i da njihova podbadanja neće pomoći.
Ne znam što mi je došlo u kafiću te večeri. Čim sam ga primijetila, uputila sam se prema njemu s nožićem koji sam nosila na privjesku s ključevima i rekla: "Zarezat ću lice ako mi se ikad više približiš – i onda ću i tebe raskomadat'."
Pjero je zakoračio prema meni i zastao kad sam prislonila oštricu uz obraz. Nikad u životu nisam bila ozbiljnija. Nakon toga je svima uokolo govorio da sam luda, opasna, opsjednuta, a ja sam pomislila da i ludilo može biti povlastica.
O autorici:
Mira Petrović rođena je u Splitu, gdje je diplomirala engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi u školi stranih jezika. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču.
Otvori KEKS Pay
