Zemlja je bila mala, ali razlike među ljudima ogromne.
Tehnologija je rasla brže nego čovjek. Budućnost je pripadala onima koji su je naslijedili, ne onima koji su je gradili. Meduze su vidjele vatru i dinosaure. Varale su smrt vraćajući se u polip. Čovjeka nisu preživjele. Ostalo ih je devet.
Govorilo se da smo napokon prestigli stare velesile, ali nitko nije pričao o ljudima koji su slomili noge trčeći za tim napretkom. Vrijednost svega mogla je preko noći eksplodirati.
Jedna loša odluka, jedna propuštena prilika, i čovjek tone. Ne samo financijski. U glavi. Tako je nastao NAV. Službeno: Neuralna Analiza Vjerojatnosti.
Neslužbeno, među radnicima koji su crkavali od posla da kupe kartu: Naivni Ali Vrijedni.
Ljudima je trebao novi bog. Nešto čemu će vjerovati kad više ne vjeruju sebi. NAV im je dao priliku da vrate vrijeme i opet odigraju partiju života. Bolje. Pametnije. Bez greške. Kvaka je bila gadna: povratak nije bio "skok". Povratak je značio da svoj život živiš unatrag, sve do trenutka koji želiš popraviti. I svejedno, masa je radila devet sati dnevno, sedam dana u tjednu, u nadi da će dobiti besplatnu kartu.
U tom svijetu živio je Grando. Pedeset godina. Načitan. Tvrdoglav. I s moralnim kompasom kakav se danas rijetko vidi. Ali imao je nešto što je zvao selektivna okrutnost vjerojatnosti.
Kao da svemir baš njega bira za glupe, nemoguće pehove. U oceanu s devet preostalih meduza jedna prijeđe tisuće milja baš da mu upropasti ljetovanje. Takve stvari. Premalo da te ubije, ali dovoljno da te pojede iznutra. Zato ulazak u zgradu NAV-a nije bio pohlepa. Bio je to umor.
"Dobro došli, gospodine Grando", rekao je Parun. Izgledao je više kao odijelo nego čovjek. Grando je promucao pozdrav, iznenađen da ga osobno dočekuje direktor. Parun se nasmiješio onim tankim, hladnim osmijehom koji ne stiže do očiju.
"Rijetki dobiju ovu priliku."
Vodio ga je kroz sigurnosna vrata. Laseri, skeneri, šumovi strojeva. Grando je hvatao korak kao dijete koje prvi put ulazi u bolnicu i pravi se hrabro. Doveli su ga u dvoranu punu ljudi u bijelim kutama.
"Samo potpis, dio procedure."
Parun mu je gotovo silom prislonio prst na skener i nije prestajao govoriti o časti, sreći i novom početku. Grandu su se crijeva već vezala u čvor. Pokazao je prema WC-u. Parun je samo odmahnuo rukom: idi. Sreća u nesreći, ispraznio se prije ulaska u uređaj koji je izgledao kao stakleni bazen.
Tekućina je krenula rasti. Do prsa. Do vrata. Do glave. Panika.
"Opustite se. Udahnite. Nije voda!" viknuo je znanstvenik kroz staklo.
Grando je zatvorio oči i odbrojao: tri, dva, jedan. Nije se utapao. Tekućina je imala okus mora, šećera i stare baterije. U istom trenutku bio je na dva mjesta. U laboratoriju. I u nekoj praznoj prostoriji. Kao da mu je svijest pukla na dva dijela. Razina je počela padati. Izlazio je iz bazena unatrag, nekako previše spretno, kao da ga vodi nevidljiva ruka.
Najteže je bilo slušati govor unatrag. Još teže naviknuti se da vrijeme ubrzava kada ti treba da uspori. Na trenutak je osjetio olakšanje. A onda užas. U toaletu je gledao kako se voda u školjci uzburkava. Sjeo je na toplu dasku. I osjetio najbizarnije "punjenje" tijela u svom životu. Izašao je s čvorom u trbuhu i osjećajem da je netko ušao u njega bez pitanja. Kao provala. Kao da više nije sam u vlastitoj kući.
Biološke potrebe bile su kaos. Emocije još gore. Gledao je svoj život kako ide unatrag kroz sve loše odluke, sve promašaje, sve sitne poraze koji su ga samljeli i vode do krivca. Njega samog.
Trebao je izdržati još malo. Do trenutka kad je prvi put prišao Ladi. Koliko je on dobio, ona je izgubila. Uvijek je nalazila nešto lijepo, čak i u njegovim najgorim danima. Bila je njegova jedina sreća. Naučila ga je voljeti, a voljeti katkad znači pustiti. I onda, baš kad joj je opet prilazio prvi put, oglasio se ženski glas:
"Hvala vam što ste koristili Neuralnu Analizu Vjerojatnosti.
Zabilježena je tehnička nepravilnost. Sinkronicitet se ne može ostvariti.
Želimo vam ugodan nastavak iskustva."
Nakon toga ništa više nije bilo ugodno. Kosa i brada ubrzano su mu se mijenjale kroz mutni vrtlog. Stara ratna rana zacjeljivala je pred njegovim očima. Tijelo mu je postajalo lakše. Preletio je preko sprovoda. Vidio obrise oca. Prve prijatelje. Osjetio je koljena na podu. Majčin osmijeh. Usporavanje. Vraćao se odakle je došao. Nije bilo svjetla na kraju tunela. Tunel je bio uzak, mračan i ulazio je u njega nogama naprijed. Uz otkucaje srca je zaspao.
Probudio se u praznini. Bez topline. Bez hladnoće. Bez tijela.
"Moje ime je Veles", rekao je glas koji je parao tišinu.
"Došao je trenutak odabira. Što želiš od života? Biraj oprezno.
Kad se rodiš na Zemlji, sjećanja se brišu. Povratka nema."
Grandu je prvi put bilo lakše disati iako nije imao pluća. Imao je težak život. Puno pokušaja. Puno pogrešnih ljudi. Puno umora.
"Želim biti jak", rekao je.
"Želim se opirati vjerojatnostima.
Naučiti voljeti i ne odustati.
Što god da se dogodi, koliko god da sam umoran, želim imati snage to promijeniti."
Meduze su vidjele vatru i dinosaure. Varale su smrt vraćajući se u polip. Čovjeka nisu preživjele. Ostalo ih je devet. Jedna je htjela biti hrabra, pa joj je život dao opasnosti.
Htjela je biti pametna, pa je dobila tisuće lekcija. Htjela se osvetiti ljudima, pa je zalutala na pravo mjesto, u pravi trenutak, da jednom čovjeku uništi ljetovanje.
Otvori KEKS Pay
