Koncertna jednadžba koji puta ne mora imati nepoznanice; dajte ljudima dobru zabavu i oni će se – zabaviti. Dokaz je rasprodana dvorana Vatroslava Lisinskog za koncert "Rock the Opera" iz ciklusa "Večernjakova Ružiona" u srijedu navečer, na kojemu je Zagrebačka filharmonija sa inozemnim dirigentom, pjevačima i rock bendom izvela program od 18 hitova. Iako filharmonija baš i nije prvi izbor zabave masovne publike, u ovakvim slučajevima odavno jest; jer, radi se o klasik-rocku, ili "rocku na klasici", a bilo kakva "klasika" uvijek je sigurno utočište široke publike.
Poznato je to još od kad je engleska Kraljevska filharmonija izvodila i "peglala" repertoare Beatlesa i Queen, a Michael Kamen s Metallicom i drugima napravio čitavu priču s nekoliko poglavlja o spajanju klasike i rocka. Tako smo i u Lisinskom u dva bloka po 45 minuta i s dvije pjesme na bisu, ukupno 18 zimzelenih hitova, čuli i hitove Metallice, Queena, Pink Floyda, Van Halena i drugih, od početka s "One Vision", preko "Here I Go Again" Whitesnakea, "Highway Star" i "Hush" Deep Purplea, "A Kind of Magic" i "Don t Stop Me Now" Queena, "Nothing Else Matters", "Jump", "Under Preasure", "Thunderstruck", "Comfortably Numb", do bisa s "Wish You Were Here" i "You Shook Me All Night Long". Najviše me iznenadilo uvrštanje manje poznate pjesme ranih Queen "Seven Seas of Rhye" i višeminutnog magnum opusa "Echoes" Pink Floyda, koji zauzima cijelu stranu albuma "Meddle" iz 1971., a baš nju su mogli produžiti, a ne skratiti.
Pogotovo u ovo vrijeme raznih tribute-bendova koji sviraju obrade poznatih heroja pop povijesti, natjecanja The Voice i reinterpretacija općepoznatih evergrina – a i pjevač Giacomo Voli bio je dio talijanskog The Voicea – ili mnogobrojnih talent-showova, publici je najbitnije čuti vjerne izvedbe omiljenih hitova idola koje možda nisu vidjeli uživo. Ako je uz filharmoniju, još bolje. Pa je tako glavna zvijezda koncerta "Rock the Opera" zapravo bila Zagrebačka filharmonija, a onda i sjajan gitarist Jiri Rambousek koji je doslovno "skinuo" sve, od Davida Gilmoura do Briana Maya i Edwarda Van Halena.
Dvije su pjevačice (Giusy Ferrigno i Sabina Olijve) ostavile blijeđi dojam slabijeg scenskog snalaženja na velikoj pozornici pod ravnanjem simpatičnog dirigenta Friedemanna Riehlea, za ovu priliku u trapericama. Valja reći da je originalnog inozemnog bubnjara zamijenio domaći Marko Lazarić iz Prljavog kazališa (svirao je redovito i na našem The Voiceu) i bio jedan od najboljih sastojaka večeri, glasan da su ga svi čuli, i uz dirigenta sigurno držao na okupu program. Držao ga je zvukom i Nenada Zubak, a imao sam sreću sjediti odmah do njega, jednog od najboljih inženjera zvuka i ton majstora bez kojeg se ne događa puno velikih koncerata kod nas. Uz strane soliste ovakvi programi u pojedinim gradovima uključuju domaće simfoničare i prateće glazbenike, pa je na bas gitari bio Martin Petračić, a na klavijaturama Danko Krznarić.
Očekivano, takav izbor hitova još se od komercijalnih nastupa Tri tenora pokazao dobrim poslovnim poduhvatom u kojem općepoznate operne arije, ili u ovom slučaju poznate rock pjesme provučene kroz aranžmane s filharmonijom, dobivaju bombastičnu ovojnicu koju glazbeni kritičari ne podnose, a publika obožava. A kad govorimo o terminu "klasika", jasno je da su sinoć "obrađeni" rock autori iza sebe ostavili bogatu pjesmaricu koja već sada, 30, 40 ili 50 godina nakon nastanka zvuči "klasično" u sjajnim melodijskim rješenjima, pa će za parsto godina, očito je, i oni biti promatrani kao "klasika", ako već i nisu.
Otvori KEKS Pay
