"Ja sam uspješni lovac fazana, opernih libreta i privlačnih žena", ukratko je, možda i najbolje, sam sebe opisao talijanski skladatelj Giacomo Puccini. Bio je glazbeni genij, veliki hedonist, ljubitelj brzine i skupih automobila, playboy zbog kojeg su se žene trovale, a svoje seksualne eskapade slikovito je zvao 'malim tajnim vrtovima'.
Ovih dana, preciznije 22. prosinca, u svijetu se slavi njegov rođendan (rođen je 1858.) dok je lanjska godina bila godina u kojoj se obilježavala stota godišnjica njegove smrti. Tom prigodom je lani i zagrebački HNK primjerice premijerno postavio njegovu operu "La Bohème", koja mu je uz "Toscu" donijela bogatstvo i svjetsku slavu, a danas se ubraja među nekoliko najboljih opera ikada napisanih i ne stari protekom vremena, baš kao ni talijanski chianti.
Kao što znamo, radnja te opere smještena je u Latinsku četvrt Pariza 1840-ih i donosi tragičnu priču o mladim umjetnicima, boemima, grizetama i njihovim ljubavima. Libreto je nastao prema romanu i drami francuskog pisca Henryja Murgera "Prizori iz boemskog života", a Puccini, majstor orkestracije, virtuoznosti i oslikavanja osjećaja, glazbom je opisao dvije velike operne ljubavi: pjesnika Rodolfa i kitničarke Mimì te slikara Marcella i Mussette. Uglavnom, Puccinijeve opere mahom su političko-ljubavni triler, a jednako je zapetljan bio i skladateljev život.
Štoviše, zapetljano mu je i puno ime pod kojim je 1858. rođen u talijanskoj Lucci – Giacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini. Njegova obitelj bila je duboko uključena u glazbeni život Lucce, tijekom pet generacija dajući orguljaše i skladatelje katedrali San Martino. Očekivalo se da će i Puccini krenuti njihovim stopama i u tome naslijediti svog oca, međutim, njegov otac Michele umro je kad je Giacomo imao samo pet godina i to se nije ostvarilo.
K tome, bio je loš učenik, često izbacivan iz škole, a primili bi ga natrag tek nakon majčina moljakanja i intervencije dobrih poznanika obitelji. Ipak, kada je 1876. u Milanu čuo Verdijevu operu, odlučio se vratiti glazbi, i to na puno rafiniraniji način od onoga na koji se ona njegovala u obitelji, i postati operni skladatelj. Zahvaljujući posredovanju jedne dvorske dame, majčine prijateljice, Puccini dobiva kraljičinu stipendiju i odlazi na studij na konzervatorij u Milano.
U tijeku studija sklada opere "Le Villi" i "Edgar" koje su postigle velik, ali kratkotrajan uspjeh, no osigurale su mu financijsku sigurnost i dale volju da nastavi skladati. Uslijedila je opera "Manon Lescaut" prema romanu Abbéa Prévosta, no tek s "La Bohème" 1896. počinje njegova plodna suradnja s dirigentom A. Toscaninijem i vrsnim libretistima Giuseppeom Giacosom i Luigijem Illicom i ono što danas poimamo kad čujemo ime Puccini.
U svojim djelima duboko je uronio u psihologiju žene i stavio je u središte svojih opera. Imao je nepogrešiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao melodikom u pretežito lirskim arijama i duetima, postižući idealnu ravnotežu između riječi, glazbe i scene. Izvanredno je vladao orkestrom s kojim je vrlo uspješno postizao različite ugođaje mjesta radnje i emotivnih stanja. Nije zanemario ni utjecaj verizma i poznavao je događanja u europskoj glazbi svojega doba.
Privatno je bio bonvivan, uživao u novim otkrićima i modernoj tehnologiji te redovito održavao kontakt sa svojim dragim prijateljem, izumiteljem Thomasom Edisonom. Bio je stručnjak za automobile i glisere, a njegovi ugovori s opernim kućama nerijetko su uključivali i kakvu skupu jurilicu.
Poseban izvor inspiracije bile su mu žene, ljubio je mnoge, mijenjao ih često, no ona prva fatalna postat će mu i ženom – Elvira Bonturi Gemignani. Kada su se 1884. upoznali bila je udana za Puccinijeva školskog prijatelja Narcisa Gemignanija. Puccini joj je u početku držao satove klavira, ali do 1886. veza je poprimila mnogo senzualniji smjer. Narciso je to ubrzo saznao i bio je bijesan zbog preljuba, a kako je Elvira ubrzo ostala trudna s Puccinijem, morali su zajedno napustiti Luccu kako bi rodila sina Antonija (1886.–1946.).
Budući da tada u Italiji razvod nije bio dopušten, Elvira i Puccini vjenčali su se tek 3. siječnja 1904. nakon Narcisove pogibije, iako je već tada Puccini i njoj postao nevjeran, a ona je bila svjesna tih afera. Elvira je bila poznata kao usijana, agresivna, ljubomorna, ali i hrabra žena spremna na radikalne poteze da očuva svoj brak. Tako je 1909. šokirala talijansko društvo javnom optužbom Puccinija za aferu s obiteljskom sluškinjom. Mlada služavka Doria Manfredi bila je toliko posramljena skandalom da je počinila samoubojstvo popivši otrov. Istraga je utvrdila da je djevojka još bila djevica kad je umrla, a Elvira je zbog lažnih tvrdnji izvedena pred sud i osuđena na pet mjeseci i pet dana zatvora, no skladatelj je ponudio 12.000 lira sluškinjinoj obitelji i spasio suprugu zatvora.
Kasnije je dokazano da je Puccini tada zapravo bio u vezi s Dorijinom rođakinjom Giulijom. Doria je jednostavno bila posrednica, noseći pisma. Afera je potrajala i nakon Dorijine smrti, a Giulia je Pucciniju rodila sina Alfreda Manfredija, u lipnju 1923., svega 15 mjeseci prije skladateljeve smrti.
Poslovno, Puccini je u to vrijeme bio opterećen skladanjem "Turandota" čija se radnja događa u Kini. Plan mu je bio stvoriti nešto neviđeno u svijetu opere, a koliko ga je djelo mučilo i sam je zapisao: "Ova me opera prožima, muči dan i noć. Kraj nje, sva moja do sada napisana glazba izgledaju mi blijeda i smiješna. Ipak, bojim se da je neću uspjeti završiti, a ako tako bude, svijet će biti uskraćen za najljepši ljubavni duet svih vremena."
Tako je i bilo, nije stigao. Rak grla dijagnosticiran mu je 1923. Iduće godine odletio je u Bruxelles kako bi se podvrgnuo eksperimentalnom liječenju zračenjem. Nažalost, bio je već previše bolestan da bi podnio liječenje i operaciju i umro je 29. studenoga. U vrijeme smrti bio je najuspješniji komercijalni operni skladatelj na svijetu s ušteđevinom od 200 milijuna dolara. Posljednja želja bila mu je da "Turandot" dovrši skladatelj Riccardo Zandonai. No, njegov zet, jedan od najvećih dirigenata u povijesti, Arturo Toscanini, daje skladatelju Francu Alfanu da dovrši operu na osnovi Puccinijevih nacrta, a kada je ovaj to učinio, sam Toscanini doradio je završetak. Premijera je održana 1926. godine u milanskoj Scali.
Otvori KEKS Pay
